Desničarske stranke i islamofobija
Piše: Rusmir Šadić
Nedavne antiislamske aktivnosti i paljenje Kur'ana od strane ekstremnih desničara na jugu Švedske, podsjetili su nas na prisustvo desničarskih političkih pokreta i njihovu posvećenost širenju ksenofobije i antimuslimanskog raspoloženja na području Evrope.
Ono što je u značajnoj mjeri osnažilo rast desničarskih i općenito euroskeptičnih stranaka, svakako su različiti oblici kriza koji produciraju strah i neizvijesnost. Finansijska i migrantska kriza su dva fenomena s najsnažnijim posljedicama na političku stvarnost te su istovremeno i najbolje iskorišteni za jačanje desničarskih pokreta koji su, širom Evrope, prozivali vlast za novonastale probleme. Iako je često riječ o čistom populizmu, jačanju desničarskih pokreta pogodovalo je i izraziro euroskeptično raspoloženje mnogih političkih partija u Evropi i pojedinim evropskim zemaljama koje su u međuvremenu i donijele odluku o napuštanju EU.
Migrantska kriza je značajno pogodovala jačanju desno orjentiranih stranaka, ali i kreiranju novih talasa antimuslimanskog raspoloženja, očitovanim u brojnim prijemjerima islamofobije širom evropskih zemalja.
Njemačka bilježi rast desničarskih stranaka koje su zadnjih godina uporno gradile antiimigrantski i često islamofobični diskurs, optužujući vlast za "izdaju zemlje" i prizivajući ideju novog političkog uređenja. Nacionaldemokratska stranka Njemačke (NPD) i Alternativa za Njemačku (AfD) najznačanije su političke stranke u tom smislu, dok je pokret Pegida čak u svoj naziv ugradio elemente antiislamskog "raspoloženja" budući da je Pegida akronim za puni naslov “Patriotski Evropejci protiv islamizacije Zapadnog svijeta”.
S druge strane, Marine Le Pen - liderka opozicionog Nacionalnog fronta - doprinijela je jačanju islamofobije u Francuskoj, protiveći se zahtjevima muslimana u Francuskoj za halal hranom, posebnim prostorijama za namaz i nošenju burke. Zbog optužbi za govor mržnje, a povodom uspoređivana muslimana koji se mole na ulicama sa nacističkom okupacijom Francuske, našla se i na sudu. Također, Le Pen snažno ukazuje na opasnost masovne navodne imigrantske politike koja prestavlja veliku prijetnju za sigurnost i stvara klimu za mogući unutardruštveni konflikt.
Referirajući se na jedan od govora predsjednika Turske, Recepa Tayyipa Erdogana, Le Pen ga je optužila da nastoji islamizirati Evropu. U jednom od brojnih nastupa kazala je: “Multikulturalno društvo je multikonfliktno društvo. Želim da svaki Francuz, bez obzira gdje se nalazi u Francuskoj, zadrži svoju slobodu i svoja prava koja im islamski fundamentalisti žele uskratiti. Multikulturalizam je meko oružje islamskih fundamentalista, što određeni idioti dopuštaju pod maskom tolerancije.”
Liderka krajnje desnice ide tako daleko da je tvrdi kako EU nastoji islamizirati Francusku i širiti radikalnu ideologiju te je tokom preizborne kampanje obećavala kako će ukoliko pobijedi oduzeti francusko državljanstvo svim muslimanima koji su građani Francuske, a čiji svjetonazor nije u skladu principima sekularizma.
Neonacistička stranka u Grčkoj, poznata pod nazivom Zlatna zora, također je predstavljala ozbiljnu prijetnju za tamošnje političke prilike. Riječ je ekstremno rasističkoj i antimuslimanski orjentiranoj stranci čiji su članovi učestvovali u agresiji na Bosnu i Hercegovinu u redovima vojske Republike Srpske. Tačnije, Grčka dobrovoljačka garda kojoj su pripadali i članovi Zlatne zore, djelovala je pod komandom Drinskog korpusa a imali su aktivnu ulogu i tokom genocida u Srebrenici.
U Nizozemskoj smo svjedočili snažnom političkom zamahu i radikalnim istupima Geerta Wildersa koji je kao lider Slobodarske stranke naglašavao kako je "Islam trojanski konj u Europi. Ako ne zaustavimo islamizaciju sada, ‘Eurabia’ i ‘Netherabia’ bit će samo pitanje vremena". Wilders je također pozivao na zabranu Kur'ana poredeći ga sa Mein Kampfom, zbog čega se našao pred sudom ali je naknadno oslobođen optužbi. Sa njegovim političkim angažmanom islamofobija i antiimigrantska politika u Evropi zasigurno su dobile novu dimenziju. Pogled unazad otkriva kako su njegovi prethodnici, poput Fortuyna koji je islam nazvao "nazadnom kulturom" i napisao knjigu Protiv islamizacije naše kulture, stvarali prostor za nadolazeće snažnije desničarsko i islamofobično raspoloženje u Nizozemskoj.
U Mađarskoj smo svjedočili neobičnoj situaciji gdje su se antimuslimanska retorika i djelovanje mađarskog predsjednika Orbana ispostavljali kao blaža varijanta onog što zagovaraju pristalice mađarske ekstremno desničarske Jobbik partije, koja je nakon izbora 2010. godine postala treća najveća politička stranka u Mađarskoj. Također, Orban se među prvima usprotivio migrantskoj politici EU i počeo sa realizacijom vlastitih političkih nauma i postavljanjem žice duž granica, ističući kako želi da "spasi kršćansku Evropu od invazije muslimana."
Ovi ali i drugi primjeri u Evropi, poput stranke Sjeverna Liga u Italiji i Austrijske slobode u Austriji, pokazuju kako postoji nemali broj političkih pokreta koji značaj dio svog političkog i ideološkog gnjeva usmjeravaju ka muslimanima, istrajavajući u označavanju islama kao nazadne i anticivilizacijske religije koja ne pripada duhovnom i kulturnom kodu Evrope a njegove sljedbenike "stranim elementom" koji teži narušiti identitet Evrope i koji nužno treba vratiti tamo odakle je i došao.
Šta slijedi ukoliko se određeni narod ili populacija označi nepripadajućim, stranim, neprijateljem i ukoliko unutar dominantne većine zavlada "strah od malih brojeva", jasno smo vidjeli u više navrata tokom dvadesetog stoljeća.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o
