Obilježena 70. godišnjica od zatvaranja medrese u Pojskama

Cijeli tekst u Preporodu od 15. marta

U mjesnoj džamiji prigodna predavanja održali su prof. dr. hafiz Safvet ef. Halilović, redovni profesor na IPF u Zenici, mr. Dževdet ef. Šošić, direktor Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, hafiz Mirnes ef. Spahić, profesor u Behram-begovoj medresi u Tuzli, Besim Spahić, društveno-politički poslenik i diplomata, i Nermin ef. Malagić, izaslanik glavnog imama MIZ Zenica

Prvog je marta 2017. godine u džamiji u Pojskama prigodnim programom obilježena je 70. godišnjica od zatvaranja pojščanske medrese, kako su je u narodu zvali. Tim povodom prigodna predavanja održali su prof. dr. hafiz Safvet ef. Halilović, redovni profesor na IPF u Zenici, mr. Dževdet ef. Šošić, direktor Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, hafiz Mirnes ef. Spahić, profesor u Behram-begovoj medresi u Tuzli, Besim Spahić, društveno-politički poslenik i diplomata, i Nermin ef. Malagić, izaslanik glavnog imama MIZ Zenica. Ilahije i kaside između nastupa govornika izvodili su Benjamin ef. Smajlović, Adnan ef. Šehić i Ismail ef. Jusufović. Ovaj memorijalni skup izazvao je veliku pažnju pa je džamijski prostor bio ispunjen. Dovu je na kraju proučio Nesib ef. Spahić, jedan od trojice živućih učenika Medrese. Prisutni su bili još i  učenici Medrese Šaban ef. Begović i Mehmed Skopljak.

Fragmenti iz izlaganja govornika

Prvi govornik bio je prof. dr. hafiz Safvet ef. Halilović. On je govorio na temu Značaj džemata u okrilju islama. Pored ostaloga kazao je: „Derviš ef. Spahić osnovao je i Medresu u kojoj su se školovali kadrovi, imami, koji će predvoditi džemate i izvan Pojska. On je znao da musliman bez džemata ne može sačuvati svoju vjeru. Džemat je vezivno tkivo svakog muslimana. Muslimani u džematu su snaga.“

Tema govora mr. Dževdeta ef. Šošića bila je: Historijat i značaj pojščanske medrese. U svom izlaganju rekao i ovo: „Derviš ef. Spahić sve je sve vrijeme učio pred Asim ef. Korkutom. Dolaskom Prvog svjetskog rata zaprijetila je mobilizacija. Muderrisima i muftiji bilo je žao da ovakav insan i alim bude potrošen negdje na bojnom polju. Stoga su ga angažirali kao imama za noćne vaktove u džamiji Kahvica. Tu je obavljajo noćne namaze, učio djecu, a u Medresi nastavljao školovanje. Godine 1928. završava Medresu u Travniku i dobija idžazetnamu.“

Besim Spahić govorio je na temu Zatvaranje pojščanske medrese – sudski proces. U svom izlaganju posebno je podvukao: „I onda dođeše oni koji su govorili da su pobijedili Njemačku i zatvoriše Medresu u Pojskama. Došli su i Derviš efendiji i učenicima rekli da se Medresa zatvara. To je odjeknulo kao bomba. Ljudi su se skupili i rekli:  'Mi smo je gradili i nedamo je zatvoriti. Neko je uzviknuo da je ni Tito neće zatvoriti. Ljudi nisu znali s kim imaju posla. bilo je malo guranja, gužve. Neki od predstavnika vlasti dobili su i pokoji udarac, pa je sutradan došla vojska sa teškim naoružanjem, opkolila selo i pohapsila sve koje su tu našli. Sudio im je Divizijski vojni sud u Sarajevu. U pojedinačnim optužnicama pisalo je da su učestvovali u neredima i galami, a bili su naoružani štapovima, parmacima, kolčevima.“

O plodovima pojščanske medrese govorio je hafiz Mirnes ef. Spahić, još jedan rođak rahmetli alima Derviša ef. Spahića. Potcrtao je i ovo: „Svi smo mi plodovi Medrese u Pojskama. Zatvaranjem Pojsčanske medrese 1947. godine završilo je medresu od tada do agresije na BiH nekih 15 učenika, što je veoma malo. Znam mnoga mjesta koja nisu bila tako poznata  mnogo više je učenika u tom periodu upisalo medresu. Međutim, ima dosta razloga za to. Navest ću dva razloga. Jedan je u društvenopolitičkom uređenju tadašnje Jugoslavije, a drugi razlog je u tome što su stanovnici Pojska nakon zatvaranja medrese doživjeli kolektivnu traumu koja je za rezultat imala veliki strah... Nakon pada komunističkog sistema došlo je do oslobađanja straha. Tako je od agresije do danas iz Pojska medresu upisalo četrdesetak djevojaka i mladića.“

Nermin ef. Malagić samo je poselamio okupljeni narod i organizatorima čestitao na ovoj manifestaciji.

Iz biografije Derviša ef. Spahića

Derviš ef. Spahić rođen je 1893. u Pojskama kod Zenice. Prvo obrazovanje stekao je kod svog dede Mustafe koji je bio imam u mjesnoj džamiji, a zbog njegove sijede kose zvali su ga – Sidi. Do 11. godine živio u Pojskama, a naredne tri decenije proveo je u Travniku. Deset godina naukovao je u tamošnjoj medresi pred poznatim alimima Hazim ef. Korkutom, muftijom, i Asimom ef. Korkutom, muderrisom. Godine 1914. zapošljava se kao imam u džamiji Kahvica da bi izbjegao moblilizaciju i odlazak na ratište. Svoje školovanje nastavlja pred Asim ef. Korkutom zajedno sa njegovim sinovima Derviš efendijom  i Siradž efendijom.  Diplome su dobili 1928. godine, a ovjerio ih je tadašnji reis Džemaludin ef. Čaušević. Pored spomenute funkcije imama Derviš ef. je bio upravitelj mektebi-ibtidaije kao i predavač vjeronauke u školi u Travniku. Bio je član Vakufsko-mearifskog povjerenstva.

Iako je bio dobro situiran, on 1934. godine napušta Travnik i vraća se u rodne Pojske u kojima osniva medresu u kojoj je punih 13. godina mladiće učio i pripremao da budu čestiti imami i nepokolebljivi vjerski aktivisti. Nakon zatvaranja Medrese 1947. godine Derviš ef. biva osuđen na 8.godina zatvora,  a odležao je 6 godina teške robije.

Derviš ef. je na Ahiret preselio 1978. godine u 85. godini života.