Umjesto odgovora - afirmirati pitanje

Piše: Dželaludin Hodžić

Sada već duga i teška borba s epidemijom se nastavlja i uvodi nas u neizvjesnu jesen.

Nastava u osnovnim i srednjim školama odvijat će se, po svemu sudeći, do daljnjeg po posebnim pravilima, uz neznatne razlike od kantona do kantona.

Pri tome niko ne pita odakle i kako će roditelji organizacijski i finansijski osigurati uvjete (čitaj: laptope i drugu infrastrukturu) za djecu koja nastavu moraju pohađati online.

Vlasti samo donesu smjernice. Ko i kako će ih provesti, to već nije njihova briga. Kao što su ugostiteljima rekli da moraju smanjiti broj stolova i stolica (kako bi gosti mogli držati distancu), ali im ne pada na pamet da smanje doprinose za radnike ili na drugi način olakšaju poslovanje.

Ulice su (polu)puste u Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima, a to se posebno osjeti u mjestima koja su prethodnih godina navikla na veliki broj turista.

Osjeća se neka vrsta letargije i straha koji je, doduše, prigušen. Ponešto nastojanjem ljudi da ga potisnu, a ponešto i činjenicom da smo još uvijek u danima ljeta i lijepog vremena koje omogućava da se sve poteškoće, ipak, nešto lakše podnose.

Ostaje pitanje šta s jeseni i zimom?

Pri tome ovdje ne mislim na upozorenja epidemiologa o uvjetima sezonskih gripa koje će otežati i borbu s korona virusom. Pitanje je kako će izgledati psihološka i egzistencijalna borba ljudi za opstanak u mjesecima koji su i bez epidemije, u normalnim i redovnim okolnostima, turobni i sivi. (Pitam se, dominira li, možda, ovim pesimističnim tonovima moja ljubav prema suncu i ljetu. Ipak, ne mislim da su zebnje do kraja lične i neutemeljene.)

Naše autistične vlasti, uglavnom, ne nude razloge za optimizam sa njihovim dnevnim bitkama i naduravanjima. Pitanje je može li takvo stanje i perspektivu donekle promijeniti ekspertna vlada koju je neko ovih dana predložio.

Bez namjere da cjepidlačim, prije da bi moglo biti riječ o nečemu što se zove koncentracijskom vladom koju bi činili ministri iz svih stranaka zastupljenih u Skupštini KS. Drugo je pitanje ima li toliko ministarskih mjesta koliko ima stranaka u Skupštini (opet digresija: sjećam se kada su Skupštinu kantona u Sarajevu činile svega tri stranke – dvije u vladajućoj koaliciji i jedna opoziciona).

Osim toga, ostaje pitanje suštinskih i dalekosežnih promjena. Onih promjena koje bi ovu zemlju učinile funkcionalnom i održivom u svakom smislu. Kako i kojim sredstvima doći do tih promjena?

To me vratilo na tekst Semezdina Mehmedovića o profesoru Zdravku Grebi.

U tekstu koji je mnogo više od prigodnog sjećanja Mehmedović piše o svojim neslaganjima s profesorom Grebom o tome kojim putem se boriti za promjene u duboko i višestruko traumatiziranom društvu, na turobnom tranzicijskom putu. Profesor Grebo smatrao je kulturu ključnim poljem borbe za promjene. Odbijao je ulazak u politiku (na nekim izborima se, ipak, kandidirao, čini mi se tek da pokaže da ne bježi od odgovornosti. Doživio je poraz, ali godine koje slijede pokazat će ko je i u tom slučaju bio stvarni gubitnik).

Mehmedović piše kako danas uviđa da je u tim razilaženjima s profesorom bio u krivu. Drugim riječima, slaže se da je borba kroz kulturu (književnost, izdavaštvo, muziku, teatar) značajnija borba. Pitanje kojim sredstvima se boriti (sve češće, nažalost, i da li) za promjene postavljam i sebi. Češće u sebi, ponekad u razgovorima s prijateljima.

Ti razgovori sve rjeđe završavaju odgovorima i sve jasnije u rezignaciji, u nekoj teškoj tišini. Mnogo je pokazatelja da priča o kulturi ne stoji ništa bolje od one političke.

Pogledao sam ovih dana film "Koncentriši se, baba" Pjera Žalice. Nisam filmski kritičar ali, zadržavajući pravo na vlastiti sud, moram reći kako je i taj film svjedočanstvo i pokazatelj da nam i kultura stoji rame uz rame sa političkim standardima.

To, između ostalog, znači da politika i kultura idu zajedno i skoro predstavljaju sinonime. To su polja bez čijih preplitanja nema suštinskih promjena. Nije ključno pitanje koje je polje borbe, nego standarda, motiva i istrajnosti u toj borbi.

Nisam ni ovim tekstom (kao, uostalom, niti jednim) pretendirao na neke odgovore (strah me ljudi koji uvijek imaju odgovore). Sretan sam ako uspijem formulirati ili barem naglasiti poneko dobro pitanje.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o