Šta nas određuje?

Piše: Dželaludin Hodžić

Skandali, lopovluci, manipulacije i obmane koje nam serviraju bosanskohercegovački političari nisu ništa novo. Pitanje je samo intenziteta, obuhvata i učestalosti tih pojava.

U posljednje vrijeme afere smjenjuju jedna drugu i do te im mjere raste broj da su ljudi, u sportskom žargonu, odlučili napraviti neku vrstu prvenstvene tabele afera. To znači da imamo afere prve i druge lige.

Neke od njih, o kojima smo slušali ili, preciznije, koje smo slušali pred samu pojavu epidemije, izgleda da bi mogle ispasti u drugu ligu afera. Time se otvara pitanje o kakvoj, uopće, političkoj kulturi i političkim standardima možemo govoriti. A upravo je postavljanje visokih standarda jedan od osnovnih zadataka političara, odnosno, svakoga ko ima ambiciju voditi ozbiljnu, vjerodostojnu i državničku politiku.

O tome kakve standarde ponašanja postavljaju ovdašnji političari svjedočimo svakodnevno i u svim pravcima djelovanja.

Od kadrovske politike, odnosa prema javnim resursima i budžetima, odnosa prema javnosti, planu, strategiji. Standardi su sniženi toliko da to više i nije politika kao ozbiljno i odgovorno bavljenje javnim poslovima i pitanjima od javnog značaja.

Političke stranke kod nas puno je preciznije odrediti kao uske, zatvorene i strogo hijerarhizirane organizacije, na čelu kojih stoje nedodirljivi lideri. Jedni ih smatraju božanstvima, drugi se otvoreno deklariraju kao njihovi poltroni i sluge.

Liderov palac naopako, kao u rimskim arenama, za nekoga će značiti, možda ne kraj života, ali sasvim izvjesno gubitak posla, kraj karijere i bilo kakve perspektive u granicama feuda kojima ovaj neprikosnoveno gospodari.

Odluke lidera se ne propituju, a on zauzvrat, kao nagradu za lojalnost, vojnike brani do kraja, sve dok i sam ne bude doveden u pitanje. Za odbranu takvih pozicija i moći ne prezaju ni od kakvih sredstava. Život traje prekratko da bi se bilo u opoziciji, to je njihova osnovna i suštinska parola.

Za razliku od demokratskih društava i zemalja u kojima postoje bilo kakvi standardi, ovdje se ne kažnjava nikakav propust.

Zamislite da se u Njemačkoj otkrije da gradonačelnik Berlina, recimo, nije diplomirao na (priznatom) fakultetu kako je navodio, nego na nekom drugom, sumnjive tradicije i ugleda (nećemo sada o tome može li tamo biti takvog fakulteta, odnosno, o tome ko ga je dozvolio ovdje).

To se kod nas dogodilo. Je li kome šta bilo?

Zamislite da se u Švicarskoj dogodi da čovjek obnaša dužnost ministra pokrajinske vlade s falsificiranom diplomom.

To se kod nas dogodilo i, naravno, nikome ništa nije bilo.

Evo, da odustanemo od utopijskog uspoređivanja s država poput Njemačke ili Švicarske.

Uzmimo za primjer Hrvatsku, koja je u mnogočemu, također, miljama daleko od demokratskog svijeta. Pa ipak, tamo nijedna od prethodnih pet, šest vlada mandat nije završila u sastavu u kojem je započela. Minsitri su, pod pritiskom javnosti, redovno podnosili ostavke zbog, za naše standarde, sitnih afera.

Te njihove afere kod nas bi se borile za ulazak u drugu ligu.

U svim tim primjerima, stvar je principa i standarda da cijenu plati onaj koji je obmanuo javnost i tako izgubio povjerenje da obavlja poslove u ime svih nas. Ne samo to, u takvim slučajevima, političku cijenu nerijetko plaćaju najviši državni dužnosnici, premijeri vlada i šefovi država.

I upravo je u tome problem s našima.

Oni se ne ponašaju kao da povjerene poslove obavljaju u ime svih nas (da ne govorimo o onima koji će tek doći),već su tu po zadatku šefa stranke, odnosno, organizacije, njemu polažu račune i od njegovog povjerenja zavise.

Zato je, recimo, moguće da Vlada Federacije BiH posluje s privatnom firmom, čiji su suvlasnici premijer i jedan od ministara te vlade.

Zato je moguće da neki koji su podsticali i slavili paljenje i rušenje iz februara 2014. godine danas obnašaju odgovorne funkcije i ugled, tu među nama.

Zato je moguće da prethodni premijer Vlade brata imenuje u upravu javnog preduzeća. Primjere bih mogao nabrajati do sutra.

Na kraju, koliko ćemo sve to još gledati i čekati promjenu u velikoj mjeri ovisi od nas. Od svakog pojedinačno.

Riječ je o tome da čovjek, kako bi rekao Ortega y Gasset, nije stvar nego biće koje je najvećim dijelom određeno onim čemu teži.

Akteri o kojima je ovdje riječ i računaju s tim da afere koje smjenjuju jedna drugu dovedu do rezignacije, da oguglamo, odnosno, razvijemo imunitet krda na sve ono što nam se nudi.

Kada se u Kur'anu ovaj svijet definira preko metafore igre, nigdje pri tome nema poziva da se igra napusti. Drugim riječima, pravila igre koja nam se serviraju možemo promijeniti samo sudjelovanjem u njoj.

Ako je stanje u kojem jesmo zapravo ono čemu smo težili i težimo, ako su ovo pravila i standaradi koje prihvaćamo, onda ništa.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.