Bid’ati i bid’atofobija

Piše: Mevludin Dizdarević

Postoje teme i sadržaji koji pripadaju području politike identiteta i društvene diferencijacije, a koje izazivaju posebnu medijsku pažnju.

Pri njihovom pominjanju se svi propnu na noge i pripreme za bespoštednu ideološku borbu. Jedna od tih tema koje, po automatizmu, pozicioniraju društvo u bojne tabore jeste pitanje bid’ata ili inovacija u islamu.

No, ne sekirajte se.

Ovaj put neću govoriti o tome kako se definira bid’a i šta on jeste. Samo ću napomenuti da ovaj termin ima pozitivne konotacije kada je u pitanju civilizacijska inovacija i negativne konotacije kada se radi o inovacijama u vjeri. O samim definicijama mogu pozvanije i meritornije govoriti neki drugi.

Dakako, mogao bih iz područja svoga interesovanja osloviti pitanje kulturnih inovacija što je u kulturologiji iznimno uzbudljivo pitanje. Ma koliko tvrdili i smatrali da postoje “čiste” kulture, i težili ka tome kao izraz kulturnog puritanizma takve kulture, naprosto, ne postoje.

Nijedna kultura ne nastaje samo od sebe “kao Afrodita iz morske pjene” kako kaže Bernard Lewis, već je plod mnogostrukih utjecaja i posudbi. Edvard Kale tvrdi da strani elementi u svakoj kulturi dosežu do 90 posto a da je tek deset posto izvornih elemenata.

Istina, tih deset odsto jesu ključni elementi po kojima se neka kultura prepoznaje. Mnogi elementi koje danas smatramo neodvojim dijelovima islamske kulture su, ustvari, uvezeni.

Munara, naprimjer, nije bila u prvim godinama islama i preuzeta je od kršćanskih zvonika. I kršćani su taj element preuzeli od drugih kultura, itd. Ni Muhammed a.s. nije bježao od inovacija. Spremno je prihvatio izgradnju hendeka oko Medine na prijedlog Perzijanca Selmana, baš kao i prsten kojim je ovjeravao svoje dokumente, jer su to činili vladari susjednih zemalja, kako bilježi Hamidullah.

Međutim, primarno pitanje koje ću osloviti jeste odnos prema civilizacijskim inovacijama u muslimanskom svijetu. Moja početna teza je da su inovacije, njihova proizvodnja i brzina usvajanja ono što doprinosi opstanku i budućnosti država i zajednica.

Moćne civilizacije jesu one koje generiraju civilizacijske inovacije dok propadaju one koje su isključivi konzumenti. Globalni indeks inovacije neminovno upućuje na povezanost inovacija i ukupnog bogatstva zemlje. Nije do kraja jasno jesu li države bogate zato što su inovativne ili su inovativne zato što su bogate?

NOKIA je bila jedan od najpopularnijih brendova mobitela, ali je njihova nespremnost usvajanja Android operativnog sistema praktično istisnula ovu firmu sa svjetske mape proizvođača mobitela. Dok ovo čitate, moćne svjetske korporacije se utrkuju ko će izumiti vakcinu za virus Covid-19, jer znaju da izumitelju slijedi bogata nagrada. Ostaje činjenica da smo okruženi inovacijama sa kojima su neki riješili određeni problem i na tom izumu zaradili bogatstvo.

Pogađate, muslimanski narodi ne učestvuju u ovoj trci.

Muslimanski svijet je, u svojoj zlatnoj fazi, bio prostor izuma i krativnosti. Čuveni historičar Mediterana, Fernard Broaudel gotovo sve inovacije modernog trgovačkog života ne pripisuje srednjovjekovnim italijanskim gradovima-državama već svijetu islama.

Mehmed el-Fatih je osvojio Carigrad primarno zbog izuma posebnog topa koji je uspio razbiti moćne bedeme. U zlatnom dobu islama, razdoblju Abasida, izumljene su bolnice, univerziteti, umobolnice i brojni tehnički izumi koji su značajno olakšavali život ljudima. Danas je situacija značajno drugačija. Muslimani su dominantni konzumenti tuđih izuma i kreativnosti koju nam skupo naplaćuju jer svojih nemamo. Ali Allavi u Krizi islamske civilizacije s pravom zaključuje da su trideset miliona muslimana abasidskog perioda bili korisniji za čovječanstvo nego današnjih milijardu i po.

Guy Sorman tvrdi da tri stvari definiraju Zapad i njegov prosperitet: strast za novim, ravnopravnost spolova te kritičnosti i samokritičnost. U sva tri elementa muslimani su danas podbacili, ali dominantno u inovaciji i kreativnosti.

Dekart je kazao da je “zdrav razum najbolje raspoređena stvar na svijetu”, a Edgar Morin dodaje da u svakoj zajednici postoje dvije dominante dimenzije racionalnosti: konstruktivna koja teži novom i drugačijem te kritička koja želi sačuvati postojeće stanje. Jedni žele inovirati, drugi konzervirati. Kada u društvu postoji balans i aktivan dijalog između ovih struja, društvo napreduje.

Gdje postoji disbalans, društvo srlja u vlastitu propast ili tone u bezdan historijske beznačajnosti.

E sada, ključno pitanje za sve nas koji mislimo islam i muslimansku stvarnost: da li i u kojoj mjeri naše instistiranje na bid’atima i svojevrsna bidatofobija tj. strah od inovacije (Murad Hofman) drži muslimansku civilizacijsku u poziciji u kojoj jesmo?

Drugačije kazano, u kojoj mjeri je naše konzervirano tumačenje vjere isušilo sokove civilizacijske i kulturološke kreativnosti u drugim aspektima življenja s obzirom na uslovljenost tumačenja vjere i društvenog konteksta?

Ili još bolje pitanje: da li smo civilizacijski zaostali zato što insistiramo na bid’atima ili insistiramo na bida’tima zato što smo zaostali?

(Preporod)