Piše: Muftija hfz. dr. Mevludin Dizdarević

Od jedne nane koja je u životu svašta preko glave preturila, čuo sam izreku koja mi se duboko urezala u pamćenje. Govorila mi je o svom životu i iskušenjima s kojima se nosila, da bi na kraju rekla šta je od Boga draže je od meda.

Nema sumnje da su ove riječi iskaz kristalno jasne pobožnosti i to one koja vjeruje da je lijepo mišljenje o Allahu suptilni srčani ibadet bez kojeg čovjekovo vjerovanje nije potpuno.

Ova izreka nije iskaz fatalističkog poimanja svijeta niti mirenja sa sudbinom koju ne možemo promijeniti. Ona ide korak dalje. Ovim riječima se iskazuje stav da se i teška sudbina treba doživljavati dragom i slatkom s obzirom na to da milostivi Bog svome robu ne stavlja u teret ništa što je njemu na štetu.

Kada naš čovjek izgovori ove riječi, hoće reći da sve što mu je dragi Bog odredio doživljava dobrim, bez obzira da li tu "dobrotu" u datom trenutku razumije ili ne. Stoga i iskušenje pandemije treba doživljavati kao Božiju milost, priliku za stjecanje novih spoznaja i sposobnosti koje su nam do sada bili skrivene.

Kao što čovjek otkriva kvalitet drugih čula tek kad izgubi vid, i mi u ovim iskušenjima možda otkrijemo horizonte vlastitih mogućnosti što će olakšati uspješnu adaptaciju novom kontekstu. Ljudska bića imaju izraženu sposobnost adaptacije. Ustvari, ta sposobnost je presudna ljudska kvaliteta koja omogućava opstanak i uspjeh. Štaviše, svijetom vladaju oni koji se brže uspijevaju prilagoditi novim okolnostima.

Šta možemo učiniti?

Nema dileme da smo u ovim danima turobne neizvjesnosti uskraćeni u mnogim stvarima za koje smo bili ubijeđeni da bez njih ne možemo. Mogli bismo do sutra nabrajati sve što sada ne možemo imati ili raditi, ali je pitanje kakva nam je fajda u tome? Stoga je bolje danas razmišljati šta ćemo raditi s onim što imamo? Zašto ne činimo ono što možemo?

Kao vjernici možemo uraditi puno stvari kojima će naš Gospodar biti zadovoljan. Možemo svoje kuće učiniti mesdžidima koji će svijetliti stanovnicima nebesa kao što stanovnicima zemlje svijetle zvijezde na nebu, kako veli jedan hadis. Možemo intenzivirati učenje Kur’ana i izučavanje naše vjere. Možemo produbiti znanje iz stranog jezika kojeg smo počeli učiti, a još nismo dovoljno usavršili, itd. Sve to su vrijedne stvari koje možemo raditi i koje su Allahu dž.š drage.

Ustvari, blagodat islama i jeste u tome što sfera ibadeta zahvata mnogo toga.

Ibadet ili bogougodno djelo nije isključivo dolazak u džamiju i slično. Ibadet je kad se čini dobro, ali je ibadet i kada se ne čini grijeh. Šejh Sadi Širazi u Đulistanu veli da je ibadet družiti se s mudrima, ali je isto ibadet izbjegavati budale. Poslanik, a.s. je često različitim ljudima govorio šta je najveća vrijednost što je ovisilo od stanja onoga ko pita i od situacije u kojoj se pita.

Jednom je kazao da mu je najveći ibadet džihad, drugom briga o roditeljima, trećem da se ne ljuti, itd. Najveći ibadet siromašnih jeste sabur, imućnih darežljivost, mladića hrabrost, djevojaka stid, itd. Stoga je suvislo pitanje šta je najbolji ibadet u situaciji u kojoj jesmo?

Usudio bih se kazati da je danas svima nama najveći ibadet disciplina i striktno držanje uputstava nadležnih institucija. Kur’an kaže: "O vjernici budite poslušni Allahu, Poslaniku i onima koji imaju pravo naredbe među vama". Vidimo da je poštivanje naredbi nadležnih osoba i institucija farz i samim tim je ibadet.

Disciplina - važan dio imana

Teško je i navesti sve kur’anske ajete, hadise i norme u islamu koji nas poučavaju disciplini. Dovoljno je podsjetiti da se muslimani svaki dan moraju postrojiti i "poredati" u džamijskim safovima iza imama. Znakovito je fikhsko pravilo da ukoliko vjernik u namazu ide ispred imama, namaz mu dolazi u pitanje.

Džemat nije masa neorganizovanih pojedinaca nego zajednica koja ima lidera, norme i ciljeve. Nije čudo što su neki u džamijskim safovima vidjeli postrojene vojnike. Time nam se kazuje da nam valja slijediti svoga imama u namazu i vođu u dunjalučkim stvarima, a ne glavinjati kroz historiju bez cilja i razloga. Stoga je islam definiran kao vjera reda, sistema, discipline i samodiscipline.

Upravo je disciplina, koja polazi iz džamijskih safova, presudno određivala prve generacije muslimana koji su kreirali kolosalnu islamsku civilizaciju. Zato je pitanje za milion dolara kako muslimani, danas, nisu šampioni u disciplini i uspostavljanju reda? Allahov zakon, sunnetullah, kazuje da se uspješnost nekog društva može mjeriti, između ostalog, i razinom discipline koja u njemu vlada. Vjernici na Uhudu su bili na istini, ali su zbog nediscipline platili golemu cijenu.

Neki drugi danas vladaju sobom i upravljaju svijetom neovisno o tome što nisu "vjernici". Dovoljno je samo pogledati razbacanu obuću pred mnogim džamijama da bude jasno o čemu govorim.

Zaključimo zajedno da su red i disciplina u islamu vid pobožnosti. U situaciji u kojoj jesmo to je pobožnost prvog reda.

(Preporod)