Sloboda u fluidnom društvu

Piše: Dželaludin Hodžić

Ovih dana su sva razmatranja posvećena pandemiji korona virusa koji je paralizirao svijet i kreću se u širokom rasponu, od najjednostavnijih teorija zavjere, preko zanimanja za ekonomiju te politoloških, sugurnosnih, etičkih i pravnih pitanja koja se s novom situacijom javljaju.

Mnogi novonastalu situaciju, izolaciju i uslove u kojima se odvija život vide kao upozorenje i priliku da ljudi, svijet u cjelini, stanu na kočnicu, okrenu pravac i odreknu se dominantnih navika koje su ga dovele u ovo stanje.

Takvo razmišljanje nije bez osnova.

Nepobitna je činjenica da naš odnos prema svijetu i životu, okrenutost i predanost profitu, konzumerizmu i uživanju leže u temeljima krize koju živimo odavno. Trajuća pandemija, bez obzira na porijeklo virusa i druge medicinske dimenzije problema, samo je dodatno izoštrila sliku krize. Zapravo, izoštrila je svijest o izgubljenim temeljima bez kojih moderni svijet neminovno zapada u stanje fludnosti, kako to objašnjava Zygmunt Bauman.

Iskustvo koje ovih dana svjedočimo osnažuje tezu o fluidnosti kao ključnoj karakteristici modernog društva i života.

Fluidnost kao dominantna odrednica modernog društva, sasvim pojednostavljeno, znači opsesiju za kretanjem. Na prvi pogled, u tome nema ništa problematično. Kretanje kao jedan od osnovnih pokazatelja slobode tako bi služilo kao pohvala fluidnosti i istoj dalo pozitivan predznak. Odatle bi se mogla razumjeti i prvobitna reakcija šoka i u prvi mah odbijanje ljudi da stanu, zaustave to kretanje.

U tome i leži problem.

Ništa u fluidnom modernom društvu nema veze s istinskom slobodom. Fluidnost je stanje opsade, a kretanjem u njemu se želi izbjeći istek vlastitog roka trajanja. Iz drugog ugla, to znači da u takvom društvu naglasak nije na sticanju stvari, nego njihovom odbacivanju.

Odatle industrija smeća preuzima vodeću ulogu u ekonomiji fluidnog društva. Opstanak takvog društva i blagostanje njegovih članova zato presudno zavise od brzine kojom se proizvodi određuju za otpad, te brzine i efikasnosti njegova otklanjanja.

Logičan je to izraz odnosa i pravila u društvu u kojem ništa ne može zahtijevati izuzeće od univerzalnog pravila zamjenjivosti i ničemu se ne može dozvliti da ostane tu duže nego što treba.

Ovo "ništa" znači ujedno i da niko, dakle, niko od ljudi, ne može biti smatran nezamjenjivim.

Bilo kakvi temelji, sve što makar asocira na postojanost i trajnost je, stoga, najizrazitiji neprijatelj modernog fluidnog društva. Čovjek je tako jednako kratkog vijeka kao i svaki drugi proizvod. Insistiranje na stalnom kretanju nas, ustvari, dovodi u paradoksalnu situaciju: da se krećemo samo da bi ostali u mjestu.

Strah od isteka vlastitog roka trajanja vodi nas diktatu napretka i odbacivanju zastarjelosti (G. Anders). Takvo kretanje za osnovni cilj ima izbjeći začelje, korpu za otpatke. Baumanova teorija o modernom fluidnom društvu na nekoliko se mjesta dotiče biopolitičkih teorija, kada govori o brizi za tijelo (Foucault) i potrošačima s manom koji podsjećaju na Agembenov homo sacer.

Briga za zdravo potrošačko tijelo pokazuje se ovih dana.

Sve ćemo poduzeti samo da ostanete zdravi, poručuju nam gurui modernog fluidnog društva. To je, nastavljaju, i vaša odgovornost i vaš interes, jer ćete u suprotnom završiti u kanti za smeće.

Jasno, kao potrošači s manom nemaju šta ponuditi potrošačkom društvu (skupu potrošačkih čuda): neće vaditi zemlju iz depresije posežući za kreditnim karticama koje nemaju i povlačenjem novca sa svojih računa koje ne posjeduju - i tako bi za društvo bilo mnogo bolje da nestanu.

Zvuči poznato? Kao da to gledate?

Jasno je sada zašto Bauman fluidno stanje naziva stanjem opsade. U njemu ne samo da se insistira na kretanju koje ostavlja u mjestu i kao takvo nema nikakve veze s kretanjem koje nas asocira na slobodu, nego i potpuno izvrće značenje termina individue.

Njime se izvorno označavala nedjeljivost da bi se tek kasnijim proširenjem semantičkog polja određivala različitost od drugih. Dok s jedne strane, kaže Bauman, raste značaj individualnosti i jedinstvenosti, proporcionalno slabe i rastaču se guste mreže društvenih odnosa u kojima se pokazivao i odvijao čovjekov životni svijet.

Odatle stalna zapitanost o identitetu i pripadanju, posljedični govor o krizi temelja i identiteta, ali i kretanje koje nas, konačno, ipak ne pomjera s mjesta. Iz toga je jasno da ograničenim kretanjem nismo izgubili suštinsku slobodu. Ona je prethodno izgubljena u značenjski ispražnjenim formulacijama po kojima pojedinci jesmo još samo de iure.

To je ono mjesto koje karakterizira Agambenovu biopolitičku teoriju po kojoj živimo u vremenu u kojem sve, pa i ljudska prava, važi iako suštinski ne znači ništa.

To bi značilo da nam slobodu valja ponovno osvajati nakon što prestanu prva ograničenja za tu borbu koja se sada ogledaju u (samo)nametnutim izolacijama. Ovdje, moram to jasno reći, ne pozivam ni na kakav anarhizam i suprostavljanje strategijama borbe protiv virusa.

Naprotiv, riječ je o nadi da će te okolnosti prestati.

Odnosno, još važnije, riječ je o nadi da smo u ovim okolnostima makar na tragu da osvijestimo pravo značenje slobode.

Ona znači da u normalnim uvjetima ne smijemo kalkulirati s temeljnim vrijednostima zbog naklonosti moćnika, manipulatora i populista. Znači i da moramo misliti i govoriti bez obzira na to ko stoji pred nama.

To misliti i govoriti znači i djelovati kad nam se rugaju i najbezočnije nas lažu nosioci javnih funkcija. A da nam se rugaju – rugaju se. To je postala osnovna ravan i forma komunikacije.

Ako i nakon ovog iskustva nastavimo s kalkulantskim odnosom, bolje da ostanemo u samoizolaciji. Činjenica da je to životinjski, a ne život dostojan slobodnog čovjeka učinjenog namjesnikom na Zemlji, odgovornost je i odluka za koju će svako od nas polagati račun.

 Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.