'Putovanje u Evropu': Kršćani, konvivencija i Alfonso X 'posljednji almohadski halifa'

"Putovanje u Evropu" autora Akbara Ahmeda, nova je knjiga u izdanju El-Kalema,  koju je na bosanski jezik preveo novinar Preporoda Mirnes Kovač i u nastavku donosimo odlomak o "Alosinskim tablicama"

Kršćani, konvivencija i Alfonso X "posljednji almohadski halifa"

Poput židova, kršćani Andaluzije su govorili arapski i koristili ga kao liturgijski jezik u crkvenim službama. Prenosi kršćanski pisac iz devetog stoljeća u Kordobi da "kršćani vole čitati pjesme i romanse Arapa ... Svi talentirani mladi kršćani sa oduševljenjem čitaju i proučavaju arapske knjige. Skupljaju ogromne biblioteke koje veoma mnogo koštaju." Kršćanski i muslimanski vladari podjednako su privlačili značajne ličnosti različitog vjerskog porijekla na svoje dvorove, od vojnika kao što je El Cid do učenjaka poput Ibn Halduna. U slučaju Ibn Halduna, Petar, kršćanski kralj Kastilje, zatražio je od njega da mu služi kao vezir, iako je to Ibn Haldun odbio. Petrovu palačau u Alcazaru u Sevilli sagradili su majstori iz Granade i izgledala je veoma slično Alhambri, čak opetovano proklamirajući arapsku poruku širom zidova krasila Alhambru o prolaznoj prirodi ljudskog života i Božijoj vječnosti.[1]

Izvanredan primjer ideala etosa iluma i konvivencije dolazi nam iz Toleda, bivšeg glavnog grada Vizigota i otuda veoma značajnog za španske kršćane.  Kada je kralj Alfonso VI od Leona i Kastilje, poznat kao "Car tri religije", zauzeo Toledo 1085. godine, naložio je da se osigura sloboda vjere i sva prava za muslimansko stanovništvo grada, kojima je dozvoljeno da zadrže svoja imanja uz obavezu da plaćaju porez kao što su kršćani činili pod muslimanskom vlašću. Muslimani su također zadržali upravljanje glavnom džamijom Toleda.

Ali, drugi Alfonso je onaj koji najbolje ilustrira ideale etosa iluma i konvivencije: Alfonso X, vladar Kastilje, poznat u historiji kao Alfonso Učeni ili Mudri zbog svoje predanosti znanju i učenosti. Alfonso X – sin Ferdinanda III, koji je osvojio Kordobu u korist kršćanstva 1236. godine i kasnije uzdignut u Svetog Ferdinanda, bio je Njemac po svojoj majci, rođakinji Svetog rimskog cara Fredericka II. Alfonso X je imao životnu ambiciju da se popne na položaj Svetog rimskog cara poput svog slavnog rođaka, ali nikad nije uspio ispuniti ovaj zadatak. Unatoč tome, Alfonsovo napredovanje u naukama i učenosti, pravu i muzici ostavilo je trajan utjecaj na Španiju, Europu, pa čak i na Sjedinjene Države i Latinsku Ameriku, gdje je njegov pravni kodeks ostao na snazi sve do devetnaestog stoljeća. Alfonsov portret se danas može naći u Predstavničkom domu  Sjedinjenih Država zato što je "tvorac sedam dijelova, kodeksa korištenog kao osnova za špansku jurisprudenciju."

Alfonsov stav prema islamu može se vidjeti u dirljivim riječima koje je napisao još kao princ o minaretu glavne džamije u Sevilli, koja će postati glavna katedrala Seville nakon što njegov otac osvoji grad: "S kakvom samo misterijom je sazdana... tako velikom plemenitošću, da na cijelom svijetu ne može postojati nijedna tako otmjena, ili bilo koja njoj ravna." Kaže se da je Alfonso toliko cijenio minaret da je zaprijetio smrću svakom onom ko bi uništio čak jednu njenu ciglu.[2] Kada je njegov otac umro, Alfonso je za njeg dao napraviti grobnicu od zlata i srebra i postavio ju je u katedralu sa epitafom na latinskom, kastiljskom, hebrejskom i arapskom jeziku.

Nakon uspona na prijestol, Alfonso se našao okružen velikim brojem muslimanskih i židovskih podanika, te je postavio jasne zakone kako bi osigurao prava manjina. Nevjernici, kazao je, su od istog mesa i krvi kao i mi. Po pitanju muslimana, Alfonso je obznanio da "Mauri koji su u svim našim područjima su naši i mi ih moramo čuvati i zaštititi ih da imaju naša prava za njih u bilo kom mjestu da žive." Muslimani, kao i židovi, nalagao je Alfonsov zakon, imaju pravo da "žive mirno među kršćanima, 'prakticirajući svoju vjeru i ne vrijeđajući našu.'" Alfonso je dodijeljivao viteške titule muslimanskim vladarima, uključujući kralja Granade 1273. godine. Također, i Alfonso je odlikovan od strane muslimanskih vladara poput sultana Egipta, koji je Alfonsu poslao darove u kojima su bili "žirafa, zebra i skelet krokodila" kao i "mnoga dragocjena odjeća raznih vrsta, te veliki broj veoma plemenitih i rijetkih dragulja."[3]

Pod Alfonsovom vlašću, židovi, muslimani i kršćani su živjeli po svojim vlastitim zakonima. Tamo gdje su se pripadnici ovih grupa međusobno sporili, Alfonso im je naređivao da se zakunu na poseban način kako to čine u svojoj vjeri. Alfonsov dvor bio je raj za učenjake svih religija, uključujući one iz dalekih zemalja. Tokom 1254. godine Alfonso je u Sevilli uspostavio ono što je nazvao "općim školama za latinski i arapski" gdje će, kako historičari bilježe, "kulture jednako dijeliti mjesto." Alfonso je također garantovao "sigurnost i jamstvo učiteljima i učenjacima koji su tamo dolazili" i "izuzimao njih, njihove knjige i robu od bilo kakvih  nameta."[4] Alfonsovo stajalište se moglo nadalje vidjeti u gradu Murciji, gdje je sagradio medresu-koledž posebno za istaknutog muslimanskog učenjaka Muhammeda er-Riqutija za zajedničko školovanje židova, kršćana i muslimana. U Toledu, Alfonso je finansirao poznatu Školu prevoditelja, gdje su članovi tri vjere zajednički prevodili arapska, hebrejska i grčka djela. Toledo je bio ključni grad za širenje arapskog znanja u europski kršćanski svijet i privlačio je znanja željne učenjake i studente iz svih krajeva kontinenta. Alfonso je također dao prevesti vjerske tekstove različitih vjera, naručujući kastiljska izdanja Biblije, Kur'ana i Talmuda.

Pošto je Alfonso vjerovao da se stanovništvo njegove kraljevine treba obrazovati i da znanje treba biti "lahko za razumijevanje", naložio je da se povlašteni jezik prijevoda promijeni sa latinskog na lokalni kastiljski dijalekat kojeg su dijelile sve tri vjere. Rani standardni španski jezik bio je "može se reći rezultat rada jednog čovjeka, Alfonsa X" čija je uloga u oblikovanju i etabliranju španskog jezika slična ulozi koju je igrao Frederick II u kreiranju italijanskog jezika, kao što ćemo razmatrati ispod.[5] Još dok je bio princ Alfonso bijaše naredio prijevod na kastiljski arapske knjige Kelila ve Dimna, nastale u Bagdadu za vrijeme Abbasija oko 750. godine. Ova kastiljska verzija postala je prvi rad iz književne proze na španskom jeziku. To je knjiga priča o dva risa, koji se pojavljuju u prvom skupu priča. Opisani su kao atropomorfizirani životinjski likovi" koji predstavljaju "ljudske karaktere" sa svojim "polukomičnim pričama" koje služe kao pouke. Priče su izvorno došle iz drevne hinduske Pančatantre, a kasnije su prevedene na perzijski i sirijački jezik.Među najbolje poznatim djelima koje će proizvesti Alfonsov dvor, u kojemu su trojezični židovi igrali istaknutu ulogu kao prevodioci, bila je astronomska zbirka nazvana po njemu, Alfonsinske tablice, "skupina podataka koji su omogućavali izračun relativnih položaja Sunca, Mjeseca i zvijezda." Alfonsinske tablice su razmotrile i revidirale rad muslimanskog učenjaka iz 11. stoljeća ez-Zarkalija iz Kordobe "na temelju opažanja brižljivo i pomno obavljanog u Toledu između 1263. i 1272. godine."[6] Kao dio projekta, naučnici na Alfonsovom dvoru su također "preveli više desetaka ključnih traktata iz ostavštine španskog islama."[7] Alfonsinske tablice će postati najpopularnije astronomske tablice u Europi stoljećima: "Kopernik se oslanjao na ove tablice tokom 1490-tih godina kao student na Krakovskom univerzitetu, a njegova lična kopija još uvijek postoji."[8]

Alfonsove pravne reforme – koje su pokušale centralizirati državnu vlast pod autoritetom monarha, koji garantira Božiju pravdu za sve građane – bile su slične reformama koje su promovirali vladari prije njega, kao što je Roger II i Frederick II, a koji su se također oslanjali na rimsko i islamsko pravo.