Životna priča: Od kome do džamije

Put ga je kao dječak odveo u Sloveniju, gdje završava Srednju građevinsku školu u Ljubljani i odmah počinje raditi za tadašnjeg slovenskog građevinskog giganta firmu SCT. Posao ga najprije odvodi u Njemačku, a zatim u Rusiju gdje su radili na jednom objektu. Upravo se tu desio događaj koji mu je zauvijek promijenio život. Nastradao je radeći na objektu, tako što je pao sa visine preko četiri metra. Bio je u komi tri mjeseca i ono što je tada doživio, zauvijek ga je vratilo vjeri.

„Radili smo jedan poslovni objekat u Moskvi i pošto sam ja bio zadužen da nadgledam tok radova, kao i uobičajeno sam krenuo da se prošetam po baušteli. I dok sam obilazio sprat po sprat i došao do četvrtog sprata, tu sam se hodajući po skeli okliznuo i pao. Najveći problem je to što sam prilikom pada udario glavom, tačnije pao sam direktno na glavu i usljedila je koma. Kasnije su mi pričali da sam u Moskvi proveo samo nekoliko dana, a zatim sam prebačen u Ljubljanu, jer tamo sam živio i tamo sam bio osiguran. Dok sam bio u komi, stalno sam doživljavao da klanjam. Izgledalo je to otprilike kao da spavam i onda se budim, a ja odjednom u namazu, klanjam“, započinje svoju priču hadži Ismet.

Džamija u službi rehabilitacije

Nakon što se probudio iz kome i boravio oko mjesec dana u slovenskim banjama Soča, još jednom su slovenski doktori porazgovarali s njim i savjetovali mu da uz medicinski tretman obavezno se okrene ka religiji te ga poslali kući. S obzirom da je Gornja Koprivna malo naselje i da je Kantonalna bolnica predaleko, a i prva džamija mu je udaljena preko kilometra, hadži Ismet je odlučio da kupi kuću u Bihaću. Od tog momenta otpočeo je njegov dugotrajni i mukotrpni proces rehabilitacije, a danas je čovjek koji sam bez ičije pomoći oslanjanja na štake, dolazi na svaki namaz u džamiju.

„Znači, negdje 1998. godine sam nastradao i kada sam se iduće godine vratio u rodno mjesto, već sam počeo razmišljati o odlasku u Bihać. Tako sam negdje 2001. godine kupio kuću nadomak džamije u jednom bihaćkom prigradskom naselju. Pored toga što sam išao na medicinske tretmane u Fojnicu i bihaćku Gatu, bilo je neophodno da se puno krećem, a namazi u džematu su bili idealna prilika. I tako, malo pomalo, dan za danom, vakat po vakat, tamo negdje do 2004. godine, uspio sam gotovo u potpunosti da se oporavim. Ostale su neke posljedice, ukočenosti pokreta i sl., ali hvala Bogu, sam idem u džamiju, mogu samostalno da upravljam vozilom i još mnoge druge stvari za koje sam mislio da ih nikada više neću moći raditi. Vjera mi je puno pomogla, a od stvari vezanih za vjeru namaz, a posebno namaz u džematu. To mi je ulijevalo snagu i davalo nadu da ću uspjeti“, kaže hadži Ismet.

Veliki humanista

Danas je hadži Ismet oženjen čovjek i otac troje djece, koju s vremena na vrijeme dovodi u džamiju da im, kaže, već od malih nogu razvije ljubav prema džamiji. Pored toga, hadži Ismet je i veliki donator i vakif, a samo na otvoru džamije u džematu Veliki Lug, dao je preko 25.000 maraka. Cijeni znanje i nauku, i kad god mu se ukaže prilika za to rado pomaže učenike i studente.

„Hvala Bogu koji mi je dao nafaku. Uvijek se rado odazovem na poziv za učešće u nekom projektu Islamske zajednice. Redovni sam pretplatnik lista Preporod otkako sam se vratio vjeri. Da bilo šta više kažem o toj strani mene, bilo bi hvalisanje i bilo bi mi neugodno. Bog dragi zna sve i to je dovoljno. Hvala Bogu koji me je najprije iskušao da bi me uputio, a zatim me izliječio. Vjera je velika Božija blagodat i zato svoju porodicu odgajam u duhu islama, učeći ih ljubavi prema Bogu, džamiji i našoj vjerskoj zajednici“, kaže na kraju hadži Ismet.