Ima li Nobela nakon Handkea?

Piše: Amila Kahrović Posavljak

Dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu izazvala je mnogo kontroverzi. Uostalom, već je odluka o nagrađivanju pomenutog pisca iznova otvorila pitanja koja su se u savremenoj Europi i onome što nazivamo Zapadnim svijetom činila zaboravljenim. Ponovo su, dakle, otvorena pitanja odnosa između književnog kanona i politike, estetike i poricanja genocida. Šta je, zapravo, dobra književnost i ko će odrediti šta je dobra književnost?

 Specifičnost poricanja genocida

Handke je nagrađen za svoje književno djelo i to ‘’utjecajan rad koji je, uz jezičku ingenioznost, istraživao periferiju i specifičnost ljudskog iskustva’’. U odbrani ove sramotne odluke Handkeovi istomišljenici su tvrdili da je on nagrađen za – književnost. Zbilja? Pa, šta je to lijepo u Handkeovoj književnosti ili šta su perfierija i specifičnost ljudskog iskustva? Čak su i pisci koji su negativno reagirali na dodjelu nagrade ustvrdili da je Handke ispisao dobru književnost, a onda se – valjda iznenada – pretvorio u đavola. Ako se Handkeova književnost ozbiljno iščita, jedna je stvar posve jasna. Ta je književnost svoj užasni vrhunac imala u odbrani genocidne idologije. No, čak i prije te faze, Handkeova se književnost polako pretvarala u neku vrstu pop-literature uokvirene u lažni anti-establišment stav. Zašto lažni? Iz veoma jednostavnog razloga.

Ranih devedesetih Handke je stao uz ideologe i izvođače prvog genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Zašto? Pa, to je bila jeftina vrsta anti-establišment, anti-zapadnog i anti-imperijalističkog stava.

Šta je ustvari ‘’istraživanje periferije i specifičnosti ljudskog iskustva’’ u ustajanju protiv Zapadnih centara moći na način da se obožava Balkanski kasapin, Slobodan Milošević koji je iza sebe ostavio stotine hiljada mrtvih civila? Suočimo se s činjenicama. Nije anti-imperijalistički stav podržavati ideologe i izvršitelje genocida te, poslije, taj genocid poricati. To je prije zauzimanje strane jednog establišmenta nasuprot drugome. U slučaju Handkea – zauzimanje stava genocidnog establišmenta protiv onog koji se zove Zapadnim. Upravo je ovo tačka na kojoj su se mnoge anti-establišment zvijezde pokazale kao puki konformisti.

Nagrađivanje Handkea je i nagrađivanje ideologije koju taj pisac slijedi. Ako se tvrdi da je nagrađen za ukupan opus, radije nego li za jednu knjigu, stvar je još više pogrešna. Njegov opus sadrži nešto dobre (ne odlične) književnosti iz ranih faza. A Handke, kako je već napisano, ima i književnost koja nije baš dobra. U drugoj fazi pisanja, Handkeove su knjige veoma bliske jeftinom pamfletizmu. Takva vrsta ‘’književnosti’’ je posebno očigledna u njegovim pisanijama nakon putovanja entitetom Republika Srpska i poziranjima na mjestima gdje se desio genocid, u Srebrenici i Višegradu. I to baš u vrjeme kada su međunarodni istražitelji tragali za masovnim grobnicama koje sadrže tijela svježe pobijenih više od devet hiljada bošnjačkih, muslimanskih, srebreničkih muškaraca i dječaka. Handke se nije zaustavio na tome. Poricao je genocid, odobravao sve ono što je nastupilo nakon genocida i nastavio s dehumaniziranjem žrtava, posebno s majki Srebrenice. Umjesto angažirane književnosti, Handke nam je ponudio zagovaranje Velike Srbije i aktivizam na poricanju genocida. Je li to ‘’periferija’’ kojoj se toliko divi švedska Akademija? Na kraju, pisac čija se književnost može podijeliti u faze prije i nakon što je počeo obožavati Miloševića je jednostavno promašaj.

Pa, gdje je estetika u Handkeovoj književnosti? I kako je ustvari moguće razdvojiti autora od njegovog djela? Čini se da je stara i jednostavna mantra o razlikovanju djela od pisca ponovo u upotrebi i to kako bi se ‘’kontroverzni’’ pisci učinili prihvatljivima. Naravno, riječ ‘’kontroverza’’ je, u slučajevima poput Hadkeovog, tek eufemizam za ideje bliske onim fašističkim i za negiranje genocida. Insistiranje na razlikovanju pisca od njegova rada je jednostavno činjenje profašističke književnosti prihvatljivom ili pak razumijevanje teksta kao nekakve izvan-piščeve inspiracije, maltene epifanije.

Estetika poricanja genocida

Zamislite jedan dan u životu pisca dok 1996. bilježi svoja putovanja. Prvo se okupa u rijeci Drini – najvećoj masovnoj grobnici u Europi u koju su Milan Lukić i kompanija bacali pobijene Bošnjake nakon sadističkih iživljavanja. A tu je, naravno, i hotel Vilina Vlas korišten kao logor za silovanja žena i djevojčica od kojih su neke imale tek dvanaest godina, a koji još nije bio očišćen od tragova silovanja, zlostavljanja i ubijanja. Nakon kupanja i pićenca, anti-establišment pisac pravi bilješke i priče o svom izuzetnom putovanju, podržavajući genocidnu ideologiju i istražujući ‘’periferiju’’.

Budući da se književnost već duže vrijeme (a neko bi trebao upoznati švedsku Akademiju s tim) da tumačiti i kao ideološki diskurs, u čemu bi zbilja bila poenta razdvajanja pisca od njegovog djela? Koju periferiju birate priznati? Onu žrtava ili onu ratnih zločinaca? Postoji još pitanja koja se trebaju postaviti. Kako uklapate ovu vrstu esencijalizirajuće i bezideološke estetike u ono što nazivate post-truth era? Ili je post-truth era zapravo era selektivne istine u kojoj je Handkeova ‘’istina’’ važnija od one koju na svojim plećima nose žrtve genocida i Tribunal u Hagu? Pravljenje ovakvih izbora bi veoma lako moglo biti mrtvi ugao savremene europske i Zapadne kulture.

Kanoniziranje zločinačkih apologeta

I to ne samo zbog nagrađvanja pisaca poput Handkea. Već i zbog oživljavanja ideologije čiji je najglasniji zastupnik bio Slobodan Milošević – ideologije Velike Srbije koja je vodila do masovnih etničkih čišćenja na Balkanu i genocida u Bosni i Hercegovini. U tom smislu, Handke samo nastavlja stopama nekadašnjeg europskog establišmenta (zar to nije čudno za ‘’anti-establišment’’ pisca). Zbiljski anti-establišment stav je postojao i postoji kod hrabrih umjetnika i novinara koji su Europu još ranih devedesetih upozoravali na to dokle će dovesti njena neutralnost prema genocidu i etničkom čišćenju. Tadašnji europski establišment prvo nije htio zaustaviti Miloševića, onda ga nije osudio za zločine da bi na kraju njegovom apologeti dao najveću književnu nagradu koja će mu garantirati mjesto u književnom i akademskom kanonu. Kao dio tog kanona, Handke će biti u prilici da širi svoju ‘’alternativnu istinu’’ u kojoj su devet hiljada ubijenih srebreničkih dječaka i mušakaraca urota protiv nedužnog Slobodana Miloševića – čovjeka s ‘’periferije’’ koju švedska Akademija toliko cijeni. Ova posljednja faza dolazi u vrijeme raširenog negiranja genocida i snažnih napora da se ‘’sve strane učine istim’’ u ratu, iako je samo jedna od tih strana počinila genocid. Nagrađivanje Handkea je, stoga, konačna tačka historijskog revizionizma. I to bi mogao biti dugoročan problem Europe jer ne postoji mali ili veliki genocid. Svaki genocid je zasnovan na ideji da neke ljude treba istrijebiti samo zbog njihovog identiteta. Svako slavljenje ili negiranje genocida su ukorijenjeni u istoj ideji: revitaliziranju fašističkih ideologija, njihovom normaliziranju i prevođenju u mainstream. A ko zapravo ima pravo učiniti takvo nešto, makar i u ime istraživanja ‘’periferije’’ odavanjem počasti ljudima kakvi su Slobodan Milošević ili Milan Lukić?

Stoga pitanje za Akademiju: ko vam je dao mandat da u globalni kanon uključite nešto tako puno jeftinoga pamfletizma i poricanja genocida? Da li znate da je poricanje genocida krivično djelo? Koja je, suštinska, razlika između Handkea i neo-nacista? Pokazao se čak i verbalno agresivnim prema porodicama žrtava genocida i novinarima. Da je bilo ko drugi uradio takvu stvar, karijera bi mu bila završena i suočio bi se s pravnim i krivičnim posljedicama. Naravno, ukoliko se nije, poput Handkea, tako ponašao pema ‘’manje važnim’’ žrtvama u ime istraživanja ‘’periferije’’.

Glede istraživanja periferije, jeste li čuli za Karima Zaimovića? On je bio nevjerovatan i nezamislivo inovativan bosanski pisac. Ubijen je tokom opsade Sarajeva, sa samo 23 godine starosti. Uprkos kratkom i tragičnookončanom životu, napisao je dosta odlične književnosti i izuzetnu knjigu Tajna džema od malina. Trebali biste je pročitati. To je inovativna, književnost otpora. Karima su ubili srpski vojnici u opkoljenom Sarajevu. Ubili su ga vojnici koje vaš novi laureat slavi i zalaže se za to da je njihova broba bila pravednička, u ime istraživanja ‘’periferije’’ i ‘’ljudskog iskustva’’. Ta je ‘’periferija’’ osmislila i počinila genocid.

Dok ste slavili Handkeovu književnost, neki ljudi su protestirali. Uglavnom porodice žrtava. Neki od njih nikada nisu našli kosti svojih najmilijih. Ignorirali ste ih. Vidite, postoje različite vrste onoga što vi nazivate ‘’periferja’’. Ona ‘’periferija’’ za koju se zauzimate je vaša etička i intelektualna lična karta.

(Tekst je objavljen u međunarodnom magazinu The Bridge, na engleskom jeziku. Časopis izlazi četiri puta godišnje. https://bridge-magazine.net)

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.