Gdje smo 26 godina nakon smrti komandanta Senahida Bolića Bole?

Povodom 26. godišnjice smrti jednog od najpoznatijih olovskih komandanata Senahida Bolića Bole, dobitnika „Zlatnog ljiljana“, danas je održan skup sjećanja na legendarnog komandanta (i njegove saborce) na lokalitetu Konjsko brdo, gdje mu je i postavljeno spomen-obilježje.
Skup je organiziralo Udruženje boraca „Senahid Bolić Bolo“ i Mjesna zajednica Dolovi – podružnica Bakići a u saradnji sa Općinom Olovo i boračkim organizacijama iz Olova.

Piše: Enisa Bajraktarević

Proteklo je, iscurilo 26 godina od pogibije legendardnog komandanta Senahida Bolića Bole. Njegovi saborci koji su preživjeli rat, zašli su već u pozne godine i gotovo su potpuno lišeni optimizma koji ih je krasio u ratnim vremenima, kada se uopće nisu plašili za svoje živote i kada su spremno i sa ushićenjem stajali uz rame svoga komandanta da bi branili svoje porodice i svoja ognjišta. Danas su se sa žarom u očima sjećali dana kada je sve bilo drugačije, vremena kada je komandant bio živ, kao i veliki broj komšija i rođaka, a oni bili mladi, sa neiskvarenom slikom u srcu da dobro mora pobijediti, da je njihova borba pravedna i da je kao takva predodređena za pobjedu.

Komandant Bolo bio je profesor Odbrane i sigurnosti, ali i čovjek iz naroda, okrenut mu potpuno, vođen jasnim idejama kako se i na koji način treba oduprijeti agresoru.

Te njegove ideje, ponikle direktno iz srca i razuma, bile su apsolutno učinkovite i animirajuće. Njegovi saborci su ih prihvatali čitavim bićem jer su bile čiste od svakog drugog interesa, osim onog da se njegov narod spasi i odbrani a neprijatelju pokažu vrela neprobojna prsa, onakva kakva mogu imati samo hrabri, odlučni i iskreni.

Bio je vođa, ratni lider, koji se nije plašio za sebe. Njegovi saborci bili su njegova braća, porodica sa kojima je dijelio servirani ratni sto. I nije uzmicao. Nije se krio. Nije bježao. Bio je tu. Za sve njih. I u tome je bila snaga njegove ličnosti! Zbog toga su ga cijenili svi koji su ga poznavali. Znao je reći:

- Ja sam po danu borac obični u rovu a po noći sam komandant.
- Ja izaberem jednu kotu i budem po čitav dan sa tim borcima, u rovu...
- Mi imamo i municiju i srce i dušu i mi znamo zašta se borimo.
- Nema karata i crtanja šema u nekakvim operativnim salama koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću...
- Mi svi moramo biti jedno, jedna cjelina bez koje ne možemo, nema tu pojedinaca, i ja sam sastavni dio ove cjeline... pojedinci ne čine čuda – cjelina čini čuda i masa čini čuda... s tim moramo da se složimo... i tako moramo da gradimo te cjeline.

Koliko li samo pravednosti i predanosti u ovim riječima! Pitam se zašto ih nismo uspjeli usvojiti za obrasce ponašanja?! Kako nismo uspjeli one ljude koji su se u najtežim vremenima pokazali u naj(d)ljudskijem obliku prometnuti na pijedestal naših vrijednosti?!

Zašto im, osim zlata posthumno okačenog na rever, nismo bili u stanju dati zlatan položaj u svakodnevnom životu?! Kako to da ih nismo učinili/održali živima (mada to oni, ako Bog da, jesu!) na način da smo njihova djela nastavili činiti slično onako kako bi ih oni činili?!

Nije li to jedino pravo dostignuće – ostati živ uzor nadolazećim naraštajima?! I ne bi li njihove smrti tek tada dobile svoj smisao?!

Negdje smo usput pogriješili. Negdje je vrijednost pokleknula pod navalom dvoličnog, onečišćenog, sakrila se od nas. Bit će da se sakrila jer je nismo znali prepoznati. Da jesmo, ona bi se vidjela i sve bi danas bilo drukčije, sve bi SAD bilo drukčije.

Biografija
Senahid Bolić Bolo rođen je 11. 3. 1958. godine u selu Bakići, općina Olovo. U Olovu je završio osnovnu školu i gimnaziju a Fakultet političkih nauka u Sarajevu. U Teritorijalnoj odbrani, prije agresije na BiH, imao je čin kapetana. U toku rata obavljao je značajne dužnosti u elitnim jedinicama Armije RBiH Olovo: komandira bakićke čete, komandanta 68. odreda TO Olovo te komandanta Drugog brdskog bataljona u Prvoj olovskoj slavnoj brdskoj brigadi.
Sa svojom jedinicom naročito se istakao u odbrani južnih kapija grada Olova, u borbama za Kruševo, Bakiće i Prgoševo. 14. 1. 1994. godine, prilikom odbrane rejona Kruševo, pogođen je granatnim gelerom od kojeg je, sedam dana kasnije (22. 1. 1994), podlegao u tuzlanskoj bolnici.

Posthumno su mu dodijeljena priznanja „Zlatni ljiljan“ i „Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima” (1994) za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu te „Povelja za životno djelo općine Olovo” (2007).

Preporod.info