Posljednji osmanski čuvar Al-Akse

Piše: Fikret Karčić

Poznata je prič a o japanskom oficiru Hiroo Onoda koji se predao tek 28 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ovaj obavještajni oficir Carske japanske vojske poslat je decembra 1944. godine na filipinsko ostrvo Lubang sa zadatkom da povede gerilski rat protiv Saveznika. On je na tom zadatku ostao i nakon završetka rata, jer, kako je kasnije rekao, nije dobio naređenje da se preda. Tek kada je u filipinsku džunglu došao njegov nekadašnji pretpostavljeni oficir, Onoda se predao 10. marta 1974. godine. Vratio se u Japan, nakon toga jedno vrijeme živio u Brazilu, te se ponovo vratio u Tokyo. U glavnom gradu Japana umro je januara 2014. godine u 91. godini života.

Slučaj oficira Onoda nije usamljen u svijetu. Turska radio televizija (TRT) nedavno je objavila sličnu priču o jednom osmanskom podoficiru koji je nakon povlačenja osmanske vojske iz Palestine bio ostavljen da čuva džamiju Al-Aksa i koji je tu ostao do kraja života. Riječ je o naredniku (onbaši) Hasanu iz Igdira. On je pripadao osmanskoj vojsci ( 20 korpus, 36 bataljon, 8 skvadron) stacioniranoj u Palestini. Prilikom povlačenja iz Jerusalema pred nadirućom britanskom vojskom, jedinica narednika Hasana ostavljena je da čuva red i mir u gradu. Prema vojnim zakonima i običajima takve jedinice se ne zarobljavaju. Narednik Hasan je ostao u Jerusalemu kao čuvar harema Al-Akse sve do svoje smrti 1982. godine.

Njegova priča je bila nepoznata sve do 1972. godine kada ju je ispričao turski novinar Ilhan Bardakci. On je, naime, prilikom jedne posjete Izraelu u dvorištu džamije Al-Akse primijetio starog ali uspravni čovjeka koji nepomično stoji. Pitao je domaćine ko je on. Odgovor je bio da je to neki čovjek koji po cijeli dan stoji, ne govori ni s kim niti na koga gleda. Kada mu se novinar Bardakci približio, nazvao selam i upitao na turskom jeziku ko je, on se uspravio i u vojničkom tonu predstavio kao da je na raportu kod pretpostavljenih. Rekao je da ga je njegov komandir poručnik Mustafa efendi ostavio na zadatku da čuva Al-Aksa, prvu kiblu muslimana, i da je tu ostao. Zamolio je novinara da, kada se vrati u Tursku, pronađe njegovog komandira i kaže mu da narednik Hasan nije napustio svoju dužnost. Novinar Bardakci je u vojnom arhivu pronašao podatke o Hasanovom komandiru, te otišao u grad Tokat da ga potraži. Međutim, komandir je već bio umro. Nekoliko godina kasnije novinar je dobio telegram iz Jerusalema u kome je pisalo: „Posljednji osmanski čuvar Al-Akse je umro“.

Sjećanje na narednika Hasana i dalje je živo u Palestini. O njemu znaju ne samo historičari i ulema nego i svi oni koji su dolazili u harem Al-Akse. Sjećanje je oživljeno u naše doba: jedna džamija u Gazzi koju je 2017. godine podigla turska humanitarna organizacija Insani yardım vakfı (IHH) nazvana je Onbaşı Hasan Camii (Džamija narednika Hasana).
Fenomen vojnika koji su do kraja ostali vjerni zapovijedima koje su primili je veoma zanimljiv. Slučaj japanskog vojnika na Filipinima objašnjavan je obično japanskim militarizmom, preživjelim kodeksom samuraja, vjernošću caru i slično. U osmanskoj historiji kao primjer odanih vojnika uzimani su janjičari, sve dok se i ta ustanova nije urušila. Zanimljiv je bio i način na koji su janjičari oglašavali svoju pobunu. Oni bi, naime, prevrtali kazan sa hranom šaljući poruku da od toga sultana više ne primaju hranu i da su na putu pobune. Za janjičarski kodeks je bilo nezamislivo primati od nekoga hranu i istovremeno mu se suprotstavljati.

Međutim, u Prvom svjetskom ratu više nije bio janjičara nego modernizovana osmanska armija. Ona nije mogla izaći nakraj sa borbom na više frontova - od Dardanela, preko Sueca i Iraka do Kavkaza. Ali i u takvim prilikama, ljudi kao što je narednik Hasan bili su živi primjer odanosti, odgovornosti i požrtvovanja.

Više možete pročitati u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.