"Nisu uvijek pare u pitanju, već odnos ljudi prema osobama s invaliditetom"

Govoreći o ključnim zahtjevima prema politici i vlasti Fikret Zuko, predsjednik Koordinacionog odbora udruženja osoba sa invaliditetom Kantona Sarajevo je istakao da je najvažnije rješavati probleme zakonima, a ne projektima na kojima insistiraju političari.

“Ono što je u posljednje vrijeme interesantno i prepušteno populizmu jeste da se veoma puno govori o osobama s invaliditetom, a praktično nema neke velike koristi. Najvažnije je da organi vlasti ne rješavaju određena pitanja, a da se osobe s invaliditetom ne uključe. Nažalost, najčešće osobe s invaliditetom ne učestvuju u pripremama zakona i propisa. Drugo, mi insistiramo da se sva prava reguliraju zakonima.

Političari nas vode ka tome da mi ta prava ostvarujemo preko projekata, da apliciramo za razne projekte. Ljudska prava se ne mogu ostvarivati projektima. Ljudsko pravo nije ograničeno, dok su projekti ograničenog trajanja. Projekat je ograničen na određen broj ljudi, jer projekat obuhvata dio populacije, dok ostali ostaju isključeni. Ja jesam za projekte, ali oni mogu biti podrška i nisu da riješe ljudsko pravo, već da ga unaprijede.

Nama je ključni zakon onaj koji regulira pomagala i uredbe iz oblasti zdravstva. Bez tih pomagala mi džaba pričamo o podršci. Drugo pitanje jeste obuka za njihovo korištenje, što ulazi u oblast socijalne zaštite. Treće jesu servisi podrške, ovisno šta kome treba, kao što je poseban taksi. Osobe koje koriste kolica imaju problem da dobiju takvo taksi vozilo. Ljudi neće da ih prime, jer moraju staviti osobu u auto, sklopiti kolica i staviti u gepek, onda ih izvaditi itd. Taksi dođe i pitanje je hoće li uzeti dijete ili neće. To vozilo je jednostavnije za osobu s invaliditetom, ali i za društvo generalno. Osobe s invaliditetom koje žive same trebaju dodatnu pomoć kako bi mogle izaći iz stana, da odu do prodavnice, bolnice itd. Te osobe ako ne žive u porodici imaju veliki problem, ali ponekada i u porodici, jer članovi porodice imaju svoje obaveze, posao itd.

Slijedeći važni propisi jesu iz oblasti obrazovanja. Znamo da značajan broj osoba s invaliditetom ne ide u školu, jer nisu stvorene pretpostavke za to. Imamo tu integraciju, kada se osoba uključi u obrazovni sistem, ali bez neke ozbiljnije uključenosti i nekada dobiju svjedočanstva koja ne odgovaraju stečenom znanju, jer osoba nije savladala svo gradivo koje njemu treba biti prilagođeno. Sistem nije postavljen tako da ta osoba može savladati to gradivo. Također, tu je i zakon koji regulira pristupačnost. Rađeno je mnogo istraživanja i jedan od ključnih problema osoba s invaliditetom jeste pristupačnost. Šta nekome vrijede sva prava, ako on ne može izaći iz kuće, ako je na petom spratu, a nema lifta?“

Neophodan je individualni pristup

Objašnjavajući rješavanje problema pristupačnosti Zuko je istakao važnost poštivanja standarda, te uzimanja u obzir i prilagođavanje tih standarda te individualni pristup. “Kada gledate kose površine na ulicama, za osobe koje koriste kolica one su dobre, ali za slijepe osobe nisu, jer ne mogu prepoznati štapom tu ravan, kraj ili početak trotoara i idu direktno na ulicu. Šta treba uraditi? Pa tu kosu ravan potrebno je samo izrezbariti kako bismo je štapom mogli prepoznati. Kada osoba sa cerebralnom paralizom nabavlja kolica potreban je individualni pristup: od slučaja do slučaja, jer neko može ruke pomjerati, neko samo glavu, nekome treba nosač za glavu itd. Ili primjera radi ne možete prilikom nabavke bijelih štapova za slijepe osobe kazati da visina štapova treba biti metar i dvadeset, jer nekome ta visina ne odgovara.“

Zuko je istakao da je bitan odnos političara, ali i samog društva prema osobama s invaliditetom. “Nije normalno da prioritete za slijepe osobe određuje ministar, makar bio akademik. Ko god da je. Prioritete treba da određuju slijepe osobe. Ranije smo imali na nekoliko mjesta zvučne semafore, to se pokvarilo i sada tako stoji. Došla je nova tehnologija pa šta fali staviti semafor i samo dodati zvuk? To je odnos društva prema osobama s invaliditetom. Ne kažem političara, već društva generalno, jer ljudi ne razmišljaju o tim stvarima. Ljudi postave stub od nečega nasred trotoara i kada naiđe slijepa osoba ili neko s kolicima šta će se desiti? Kada koristimo štap možemo primijetiti prepreke ispred sebe, ali ako je viseća reklama postavljena nisko neizbježno je da se udari glavom. Nisu uvijek pare u pitanju, već odnos ljudi prema određenom problemu.“

Uloga džemata

Prema njegovoj preporuci važno je da građani ponude pomoć kada sretnu osobu s invaliditetom na javnom mjestu.
“Građani bi trebali znati da osobama s invaliditetom uvijek treba ponuditi pomoć. Ne treba se plašiti kako pomoći. Pitate osobu! Ona će objasniti kako treba pomoći. Ako je jedna osoba u tom trenutku kazala da joj ne treba pomoć, ne znači da druga osoba s istim invaliditetom ne treba pomoć. Ne kažem da nema ljudi koji hoće pomoći, ali većina prođe pored osoba s invaliditetom. To je pitanje odnosa. Ljudi se trebaju ponašati prirodno.

U tom odnosu prema osobama s invaliditetom mogu dosta pomoći imami i razvijati svijest kod ljudi. Džematlije mogu pomoći neposredno osobama s invaliditetom tamo gdje žive. S druge strane, džematlije koje obnašaju funkcije u društvu mogu pri kreiranju nekih standarda da vode računa o tim osobama, a ako ne znaju kako onda trebaju pitati. Mogu krenuti od vjerskog pristupa kako se islam odnosi prema osobama s invaliditetom.

Mi se pozivamo na ljudska prava, ali kada uzmete Kur’an i proanalizirate vidjet ćete da su prava osoba s invaliditetom dobro zaštićena. Uzmite za primjer kada se Poslanik, a.s. okrenuo od slijepe osobe. Ako je Allah, dž.š. upozorio Poslanika, a.s. na te stvari, zašto ne bismo mi mogli upozoriti predsjednika naše države ili nekoga drugog?“

Razgovarao: Elvedin Subašić/Preporod.info