Sjećanje na lik i djelo Derviša Korkuta: Žrtvovao se za ispravne stvari

Doktor nauka Hikmet Karčić, posvećen istraživanju holokausta i genocida, za TRT World je objavio članak pod nazivom "Bosanski muslimanski učenjak koji je spasio sarajevsku Hagadu", prenosi Radio Sarajevo. Podsjetio je na lik i djelo Derviša Korkuta. Tekst Karčića prenosimo u cijelosti.

Ovo je priča o Dervišu Korkutu, učenjaku koji je pomogao da se spase Jevreji i njihovo nasljeđe u Bosni.

Jednog jutra 1942. godine njemačke vojne vlasti su pozvale i informisale Nacionalni muzej u Sarajevu da će ih nacistički general Johann Hans Fortner, komandant 718. divizije, posjetiti.

Direktor Muzeja Jozo Petrović je tu informaciju prenio svom kolegi i kustosu muzeja Dervišu Korkutu. Korkut je odmah zatražio ključeva sefa. Zajedno su otišli u podrum i otvorili sef. Korkut je uzeo sarajevsku Hagadu i sakrio je u pojasu oko pantalona.

Nakon što je obišao Muzej, general Fortner je tražio da mu se preda Hagada. Ono što se sigurno zna jeste da Hagada nije data ovom generalu. Korkut ju je odnio kući, nakon čega je dao imamu jedne džamije u planinskom selu na čuvanje - pretpostavlja se.

Korkut je iz uticajne religiozne porodice. Studirao je u Istanbulu i govorio nekoliko stranih jezika. U to vrijeme je bio prepun revolucionarnih ideja. Bio je disident.

Studirao je u vrijeme kada je srpski terorista izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda.

Rat je je uveliko trajao kada se vratio u Bosnu. Uskoro je postao vojni imam u austrougarskoj vojsci. Vrijeme je provodio na frontu sa bošnjačkim vojnicima.

Nakon Prvog svjetskog rata, formirana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U novembru 1920. su održani izbori. Korkut je podržavao Jugoslavensku muslimansku orgnaizaciju - najveću političku stranku među Bošnjacima.

Tokom izbora, Milorad Drašković, srpski ministar unutrašnjih poslova je pokrenuo postupak da se jugoslavenskim Jevrejima oduzme pravo glasa. Tokom izbora u Derventi, Korkut je održao afirmativan govor u prilog Jevreja. Govorio je protiv Draškovićeve politike.

Jugoslavenska muslimanska organizacija je ostvarila odličan izborni rezultat. Preporučila je da Korkut bude čelnik muslimanskog odjela u Ministarstvu religija. Međutim, za srpske nacionaliste Korkutov rad nije bio prihvatljiv. Tri godine kasnije, Srpska radikalna stranka ga je uspjela ukloniti sa te pozicije.

Nakon toga je radio kao učitelj. Vrlo brzo je postao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. U narednih deset godina je mijenjao posao. U to vrijeme je bio i travnički muftija.

U Zemaljski muzej se vratio 1937. godine. Uoči Drugog svjetskog rata antisemitizam je u Jugoslaviji rastao. Beogradske vlasti su inicirale zakone koji su bili usmjereni portiv jevrejskog stanovništva. Takva atmosfera se polako proširila na Sarajevo. Zbog toga je Korkut napisao članak Antisemitizam je muslimanima Bosne i Hercegovine stran. Objavljen je u Beogradu 1940. uoči početka rata.

U oktobru 1941. Korkut je će ponoviti svoje stajalište potpisivanjem Sarajevske rezolucije sa još nekoliko pojedinaca iz sarajevske bošnjačke intelektualne elite. Javno su osudili i distancirali se od nacističkih i ustaških zločina.

Korkut nije samo pričao priču.

U novembru 1941. Korkutova jedna prijateljica mu je dovela Donkicu Papo, mladu Jevrejku, i pitala ga da li joj može pomoći. Njeni roditelji su bili poslani u logor, a ona je bila član partizanske grupe koju su pogubile nacističke snage.

Korkut ju je odveo svojoj kući. Svojoj supruzi Serveti je rekao da će ostati kod njih neko vrijeme. Poručio joj je da će je predstavljati kao njenu rodicu sa Kosova koja ne zna bosanski jezik. Skrivali su je dok joj Korkut nije nabavio lažnu ličnu kartu. Poslao je Papo u dio zemlje koji je bio pod okupacijom Italije.

Tokom 1943. godine veliki broj Bošnjaka je izbjegao iz istočne Bosne. Veliki broj njih je preživio četnički genocid. Korkut je zajedno s kolegama prikupljao humanitarnu pomoć za izbjeglice. Među izbjeglicama je najviše bilo žena i djece.

Korkutova principijalnost je dovela do problema u Muzeju. Ustaška uprava je željela doći do bogate biblioteke Muzeja. Prema podacima u arhivima, Korkut je to onemogućio navodeći pravne ili administrativne razloge.

U zapovijedi koju je potpisao ustaški vođa Ante Pavelić 1944. naređeno je da se on prebaci u Zagreb gdje će raditi kao bibliotekar u Nacionalnoj univerzitetskoj biblioteci.

Međutim, njegovi izvori su ga upozorili da je to naredba za njega i njegovu porodicu da budu pošaljeni u logor Jasenovac - najveći i najbrutalniji ustaški logor u kojem su ubijene hilajde Jevreja i Srba. Korkut je to uspio izbjeći uzevši bolovanje. Skrivao se sa porodicom po Sarajevu sve dok grad nisu oslobodili partizani 1945.

Nakon što je formirana komunistička država, Korkut je nastavio raditi u Muzeju. Nova vlast je stvarala novu elitu - komunističku. U tom cilju, pokušali su skloniti nekomunističku elitu sudeći im zbog "saradnje sa okupatorima".

Korkut je kritikovao novu vlast zbog olduke da se uništava kulturna baština u Sarajevu. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine se sastao sa britanskim konzulom tražeći da intervenira zajedno sa saveznicima kako bi se jugoslavenskim muslimanima omogućila međunarodna prvna zaštita, nešto slično kao Ugovor o zaštiti manjina u Saint Germainu iz 1919.

Uhapšen je i suđeno mu je 1947. godine. Suđenje je bilo kratko. Nekoliko uglednih bošnjačkih intelektualaca je optuženo za saradnju s ustašama. Korkutov glavni grijeh je bio što je razgovarao s britanskim konzulom. Osuđen je na osam godina zatvora s teškim radom.

Nakon što je pušten na slobodu, radio je u Gradskom muzeju Sarajeva. Tu je radio do smrti 1969. Preminuo je u 81. godini.

Priča o njegovom životu i spašavanju Hagade i Donkice Papo je bila nepoznata sve do rata u Bosni kada je 1994. Papo napisala pismo Yadu Vashemu u kojem je ispričala priču o Korkutu.

Yad Vashem je 14. decembra 1994. godine Derviša Korkuta prepoznala kao Pravednika među narodima.

Korkut je živio i radio u skladu sa svojim vjerovanjima i nikada nije kompromitovao svoje principe. Žrtvovao se za ono što je smatrao da je ispravno. Najmanje što možemo učiniti za njega je da ga se sjetimo i da mu odamo počast, piše Karčić za TRT World.

(Radio Sarajevo)