Pisma iz Srebrenice: Koliko tuge može stati na jedan papir?

Kao povik iz tihog mezarja Memorijalnog Centra Srebrenica-Potočari odjeknulo je jedno pismo na društvenim mrežama. Pismo jednog od 8.372 ubijenih tokom genocida počinjenog u Srebrenici na društvenu mrežu Facebook podijelio je njegov sin Ahmed Hrustanović. Za Preporod.info je ispričao u kojim okolnostima je pismo dobio, pri čemu ni nakon 25 godina nije mogao suzdržati suze.

Bože, zar ovoliko tuge može da stane na jedan papir? - pita se Ahmed čitajući očeva pisma.

Pismo je od oca dobio putem Crvenog krsta iz zaštićene zone UN-a, Srebrenica, 25.9.1994, dva dana prije svog 8. rođendana.

“Mi smo izbjegli iz svoga sela '93. nekad u martu. Tad je bio veliki snijeg i došli smo u Srebrenicu. Naše selo je od Srebrenice daleko tridesetak kilometara. Babo je uspio da nam nađe neku sobu tamo s prijateljima i tu smo bili neko vrijeme. Sjećam se, zajedno s babom smo išli tražiti nekog lima da napravimo furunu, da ložimo vatru, baš je bilo zima.

Kasnije, jedno mjesec dana nakon toga padnu pet granata dole na poligon, 12. aprila. Tad se desio veliki masakr, oko stotinu ljudi je poubijano i babi je to bio znak da bi u Srebrenici moglo biti katastrofe. I onda nas je spakovao u UN-ove kamione i mi smo oko polovine aprila otišli za Tuzlu.

Kad smo došli u Tuzlu, u to ratno vrijeme, jedina mogućnost da se čuješ sa svojim najmilijima je bila na ovakav način, preko ovih pisama iz Crvenog krsta. Većinom je to mama pisala i za mene, za sebe i za moju sestru, pa smo se tako čuli.

Pisma su znala putovati po tri-četiri mjeseca pa i više. I tako, te prijepiske su trajale jedno dvije godine. I evo čitam sad, ima puno pisama, oko dvjesto komada i više. Od prijatelja, od rodbine, od đede, od nene, od amidža, od tečića, od svakoga.

Mama je najviše zaslužna što je čuvala ta pisma, pogotovo '95. kada je Srebrenica pala, ona je to čuvala k'o oči u glavi. Znam, uvijek su bila u jednoj crvenoj torbici ta pisma. Ja sam to kao dječak uzimao i čitao mada tad, šta sam znao, tih, možda sam imao desetak, dvanaest godina kad sam to čitao. Naravno, bilo mi je i tad teško, ali…

Znao sam da uvijek postoje i nekako nisam smio da se baš uvijek s njima susrećem. Evo i sad, nakon dvadeset i pet godina… boli još više.

A već odavno ja to planiram da uzmem i pročitam, da vidim šta ću s njima uraditi, na najbolji način da se sačuvaju kao jedan svjedok, ona su direktni svjedok onoga što se dešavalo u Srebrenici. Zaista mnogo vrijede ta pisma, meni, a i sutra iza nas kad ostanu. Pa sam juče uzeo ta pisma i sinoć do jedan sat naveče čitao i plakao… I ja i mati i sestra i žena mi… I baš nam je bilo teško.

Mama tako kaže, kad poželi da se ispriča sa babom, ona uzme ta pisma iščita, i tako…

Babo je uhvaćen u Konjević-Polju, odnosno u Sandićima, ima to čak i na snimku jednom, vidi se na Youtube-u. Ubijen je u Kravici. Njegovi posmrtni ostaci i njegove dvojice braće, oni su zajedno ubijeni, pronađeni su u dvije-tri grobnice. U Blječevu, u Glogovoj 1 i Glogovoj 2.

Pronašli smo ih 2007, ukopali smo ih 2012. godine.

U Memorijalnom centru (Potočari), jedan do drugog, leže njih trojica braće i otac njihov.

Na drugoj strani, dvojica dajdži i njihov otac, moj drugi djed.”

Ahmedov babo iz okruženja u Srebrenici uvijek je slao dva pisma, jedno Ahmedovoj majci a drugo njemu, uz napomenu da je primalac “Moj veliki drug”.

Memorijalni centar Srebrenica-Potočari pokrenuo je “Projekt sjećanja na žrtve genocida” te uputio javni poziv preživjelima, porodicama i srodnicima žrtava genocida u Srebrenici i oko Srebrenice da u ovu instituciju na čuvanje predaju predmete iz vremena kada je Srebrenica bila pod opsadom ili iz perioda od jula do oktobra 1995. godine, kada su posljednji preživjeli uspjeli stići do Tuzle.

s.s./Preporod.info