To nije nasilje, to je moja žena

Piše: Belma Bešlić 

Sjećam se. Nas dvije mlade i tek udate živjele smo na prvom, a ona i njen muž na drugom spratu.

Skoro svaki dan, pred podne obično, čula se buka iz njihovog stana. Moja prijateljica S.P. i ja vidjele smo da je iz stana izletio vidno uzrujan on, nasilnik, siledžija, njen muž.

Otišao je prema džamiji iz koje se čuo ezan, taj umilni poziv na namaz, na spas.

Popele smo se na drugi i pokucale na vrata. Ljepotica, unakaženog lica, raščupane kose, nečija sestra, kći, nasilnikova „zakonska“ supruga pozvala nas je da uđemo unutra.

Nered po maloj iznajmljenoj garsonjeri, razbacane stvari na sve strane.

Sve je bilo rečeno,riječi su postale višak. Ipak, S.P. je progovorila:“ Pa što to trpiš?“

Njeni konfuzni odgovori miješali su se sa još nekim riječima.

„Ja sam kriva, nije on...ahhh da sam se Bogdo vratila...nije me on tukao, ja sam... samo...“

Sjetila sam se da su muški jedne prilike spominjali kako se njen muž (siledžija) ljutio kada bi neko rekao da mu je žena primila islam. „Vratila se islamu, vratila.“

Njen bolni uzdah i riječi gotovo da su pratile moje kad sam je vidjela tako jadnu, poniženu...Tobe ja Rabbi: “Da se vala nisi ni vratila.“

Realno je bilo da mlada, na početku braka u kojeg sam ušla samo i samo iz ljubavi, pomislim to...

Prošlo je mnogo godina. Putevi su nam se razišli, a mi smo saznali da se A S razvela od siledžije nakon nekog vremena provedenog u Sigurnoj kući, sa tada već rođenim sinom.

 Šta znači stati uz žrtve nasilja

Zlostavljane osobe ponekada pomisle da su došle do kraja i da nemaju snage nastaviti dalje. Neke od njih završe zaista kobno, a neke unatoč strašnim okolnostima uspiju da se pridignu i krenu naprijed, a nije rijedak slučaj da se od njih očekuje da i tako krhke budu od pomoći i drugima.

Najodabraniji Poslanik uzor je muslimanima i muslimankama. On sam bio je izložen zlostavljanju okoline i nije bio amnestiran od teških iskušenja kroz koja je često prolazio sam. U predajama stoji da je ipak tražio pomoć i od drugih, od žena takođe. Njegov susret s Džibrilom i Objavom odveo ga je prožetog strahom i drhtanjem ka Hatidži, koja mu je pružila nadu, osokolila ga i osnažila ga riječima: „Ti si ljubazan i pažljiv prema svojoj rodbini, pomažeš siromašnima i bijednima i njihove terete nosiš. Boriš se da ponovo uspostaviš visoke moralne kvalitete koje je tvoj narod izgubio. Odaješ poštovanje gostu i pritičeš u pomoć onima koji su u neprilici.“

Čovjeku treba podrška, pažnja i razumijevanje.

Zažmiriti pred tuđim problemima pod izgovorom da to nije od islama, da je zabadanje nosa u tuđi život, gibet, da je neko musliman pa rješenja za probleme u čistoj vjeri svakako ima, nije od islama.

Čak i onda kad se od nas ne traži pomoć pod motom te iste vjere trebamo pomoć ponuditi.

Nekada direktno, potezom i gestom, a nekada je dovoljno da problem evidentiramo i nazovemo ga pravim imenom.

Sociološki kazano kad više ne možeš sam/sama da se izboriš tvoj problem postaje društveni problem.

Aktuelan i sve više prisutan problem u našem društvu je nasilje nad ženama.

Svako je od nas, sigurna sam, čuo, zna ili mu se desio slučaj nasilja u porodici, komšiluku, kod prijatelja, poznanika.

Radeći sa ženama, zbog prirode posla često mijenjajući mjesto boravka shvatila sam da je nasilje postalo naša „gripa“, svakodnevica.

 Ko smo mi?

Svaka četvrta žena u BiH je žrtva nasilja. U istoj ovoj BiH u kojoj se 66 posto stanovništva izjašnjava vjernicima, dvije trećine stanovništva za sebe kažu da su religiozni, da su vjernici praktikanti.

U istoj ovoj BiH u kojoj se pune džamije narodom iz ljubavi prema Poslaniku, a.s u njegovu mjesecu rebiu-l-evvelu.

Traži se mjesto više u salama širom BiH na raznim manifestacijama, tribinama i okruglim stolovima koji se organizuju u ime Boga, Milostivog, Samilosnog i zarad ljubavi prema Poslaniku svjetova, donosiocu radosne vijesti.

Mi - tužni i napaćeni, surovi, bezdušni, dvolični, napirlitani i često vrlo površni i plitkoumni - samo u ovoj godini u mezar smo spustili desetine žena ubijenih rukom svog partnera, muškarca, muslimana - onog što se na popisu izjasnio vjernikom, a može biti i na nekom od mevluda i manifestacija „iz ljubavi“ prema Odabranom robu bio.

„Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim suprugama, a ja sam najbolji prema svojim suprugama“ (Tirmizi)

On je, plemeniti Poslanik žene poredio sa staklenkama...a kako se prema vaznama staklenim, kristalnim treba odnositi?

Znaju to muslimani širom ove zemlje, i ovo i još mnogo toga.

Busaju se da vole Poslanika, a.s..

Mnogi od njih prst svoj na sjedenju dižu da potvrde i vizuelno da su na strani Poslanikovoj, da ga vjeruju, vole i poštuju...a istom tom šakom staklenke lome.

Ekonomsko, socijalno, fizičko, psihičko, seksualno nasilje je ono koje se dešava u našim kućama, onim "sigurnim" kućama iz kojih izlaze žene tražeći spas u sigurnim kućama širom BiH.

Forma će nas pojesti, površnost nas je već davno osakatila.

Tako oskrinavljeni ne vidimo, ne čujemo, ne želimo ni vidjeti ni čuti (ili se samo pretvaramo) da oko nas žive osobe kojima treba pomoć.

Ako ne traže pomoć, to nas ne amnestira kao društvo, kao muslimanke i muslimane da im pomoć pružimo ako možemo. A možemo i moramo.

 I koga slijedimo?

 Poslanik, a.s, se uvijek raspitivao za one koji su slabi, siromašni, nemoćni i bez zasluženog statusa i mjesta u društvu.

Jedna siromašna žena je čistila Poslanikov mesdžid. Nakon što je Poslanik, a.s nije ugledao jedan dan, upita ashabe za nju. Rekoše mu da je umrla. Niko tome nije pridavao veliku pažnju. Poslanik, a.s. ih je ukorio što ga nisu obavijestili o tome, otišao je na njen mezar, klanjao dva rekata i proučio dovu: „Allahu moj, ovaj mezar napuni nurom...“ (Buhari)

Poslanik, a.s. je prekorijevao ashabe, kritikovao ih i ukazivao na greške koje čine.

Da, u našem društvu nasilje je gorući problem. Da, o tome slabo govorimo, a na rješavanju i umanjivanju problema još manje radimo. Da, alate imamo... oni su efikasni i učinkoviti, ali mi ih ne koristimo.

Bojim se da smo došli do svoga kraja kada na stub srama stavljamo one koji se usude izaći iz kolotečine i ako ništa onda barem stvari nazovu pravim imenom.

Nasilje. Ima ga. Gdje? U našim školama, kućama, selima, gradovima, ulicama, mahalama i sokacima. U porodicama vjerničkim, ateističkim, agnostičkim, praktikantskim i onim u kojima je vjera samo plašt kojim se uspješnije prikriva jad i čemer, modrice i tuga.

Priznaćemo, više boli i strašnije zvuči kada čujemo da se dešava u porodicama u kojima žive parovi koji su brak, tu džennetsku instituciju sklopili u ime Boga i zarad ljubavi u Njegovo ime.

Žene žrtve nasilja u BiH prema najnovijim istraživanjima u 62,5 posto slučajeva smatraju da im pomoć nije potrebna, najvećim dijelom iz neprepoznavanja sebe kao žrtve, te neprepoznavanja određene vrste nasilja. Ovdje posebno govorimo o ekonomskom i seksualnom nasilju u odnosima između muškarca i žene.

Ekonomsko nasilje je zapravo put ka svakom drugom obliku zlostavljanja. Zbog potpune ekonomske ovisnosti 70 posto žena žrtava nasilja se vraća nasilniku.

Nastranu različita mahom tradicionalna i patrijarhalna opravdanja nasilja.

„O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti, i kao poslanika koji opominje, da- po Njegovom naređenju- pozivaš ka Allahu kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti.“ (El -Ahzab, 45, 46 i 47)

Svjedočimo i mi, muslimani teškome stanju u kojem se naše društvo nalazi, ali vjerujemo u milost Božiju i nadamo se nagradi Njegovoj, Uzvišenoj pa ukoliko i trun prepreke sa nečijeg puta otklonimo. Moramo biti oni koji vide, evidentiraju, uočavaju, po potrebi kritikuju, pa i kažnjavaju i nastoje mijenjati anomalije u našem okruženju.

(Preporod)