Crtice iz povijesti Doboja

Na kakvom nivou je bila svijest o vjeri i vjerskim propisima nekadašnjeg stanovništva Doboja govore nam dva dokumenta iz 1910. godine, koji se nalaze u arhivu MIZ Tešanj. U prvom Hamza‐beg Kapetanović iz Tešnja podnosi prijavu Kotarsko vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju: “23. ovog mjeseca u petak, bio sam u Doboju te sam u kafani Šerifovoj kod kolodvora zatekao gdje S. G. sin Mehin iz Doboja pije kahvu i puši duhan u pola bijeloga dana, iako je ramazan (post) za sve muslimane. Pošto mislim da ova stvar spada vakufskom povjerenstvu, to sam evo došao prijaviti ovu stvar, te molim da se protiv ove sablazni poduzmu nužni koraci. Sa istome sam zatekao još dvojicu koji su također nepostili, ali im imena ne znam, to će sigurno sam S. kazati. Ako treba za ovu stvar zakletva, pripravan sam je položiti. U istoj će stvari sigurno i Šerif potvrditi.”  (U dokumentu se navodi puno ime i prezime.) Istog dana Kotarsko vakufsko‐mearifsko povjerenstvo u Tešnju šalje Kotarskoj ispostavi u Doboju „Zamolnicu“ u kojoj traži da se prekršitelj pozove i da se „ustanovi ko su mu bili drugovi u nepostenju taj dan i da sve trojicu kazniti blago izvoli“, pozivajući se na „Autonomni štatut za islamsku vjersko‐prosvjetnu upravu“. Još u opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, nailazimo na lijepo zapisane podatke o Doboju (mahala džamije umrlog sultana Selima) ime imama i hatiba Mustafa Hasana, mujezina Ibrahim Hasana, te podatke o broju oženjenih (81), neoženjenih (17). Godine 1846. spominje se Muhamed, dobojski imam, koji iste godine 1846/1263. h., prepisao djelo Zbirka svetih hadisa na arapkom jeziku. Isti prepisivač prepisao je u Doboju djelo Propovijedi (vazovi), te Perzijsko-turski rječnik. Sva tri rukopisa nalaze se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Godine 1898. Sulejman Vasfi b. Husein b. Omer Dobojlevi sastavio je i napisao Takvim. Takvim je sastavio na zahtjev svojih studenata u Doboju, a bio je muderris (profesor) medrese u Doboju. Navodim imena dobojske uleme bez obzira na njihov angažman u nekoj od džamija, škola, mekteba, medrese, često su bili mutevelije vakufa (vakuf Donje džamije, vakuf Sukije džamije tj. Selimije, vakuf dobojske medrese, vakuf dobojskih mekteba...), pa i kadija/sudija koji su imali završen VIŠT (Višu islamsku šerijatsku školu) te kao takvi bili priznati od strane austro-ugarske vlasti, počevši sa imenima hafiza, jer su uvijek bili cijenjeni i poštovani: Hafiz Salih ef. Mujakić,Dr.hafiz Džafer Mehmedagić, hafiz Emin Grbešić, hafiz Mehmed Mulalić, hafiz Fehim ef. Rizvić, hafiz Smail ef. Isić, hafiz Salih ef. Salihbašić, hafiz Mustafa ef. Medanhodžić, hafiz Hasan ef. Crljenak, hafiz Husein ef. Rašidagić, hafiz Hasan ef. Bajrić, hafiz Abdulah ef. Rudanović, hafiz Sulejman ef. Užičanin, hafiz Ragib ef. Tatarić, hafiz Mustafa Zuhdi ef. Šiljić, Abdulah ef. Hadžić, Osman ef. Trepčić...

Dio iz printanog izdanja Preporoda