Sljedbenici Ehli-Sunneta ve-l-džemata

Božiji Poslanik, a. s., je ostavio svoje ashabe na uputi i jasnom putu, sa kojeg ne može skrenuti osim nesretnik. Na tom putu tevhida, jasnoće, jedinstva, jednostavnosti, mira i sigurnosti Ummet je nastavio i za vrijeme prvog halife Ebu Bekra, zatim Omera i prvih šest godina vladavine halife Osmana, r. a. Nakon toga nastupio je period nereda i neprilika (smutnje); ubistvo Osmana, r. a., (656. god.) pa dva velika bratoubilačka sukoba u kojima su poginule desetine hiljada muslimana i to: Bitka kod "deve" (36. h. g./656. god.), i osam mjeseci kasnije Bitka na Sifinu (36. h. g.), kojoj se može pridodati i treća Bitka kod Nehrevana (38. h. g./658. god.), koja je završena porazom haridžija tog doba. Nakon te bitke haridžije su isplanirale i počinile ubistvo četvrtog pravednog halife Alije b. Ebi Taliba.

Kao posljedica ovih nereda (smutnji) u Ummetu su se pojavile ideje sektaškog pristupa: kaderije, haridžije i šiije, a nešto kasnije i mu'tezile. Svaka od nastalih sekti i frakcija, ljubomorno je isticala svoj pravac i ispravnost svog ubjeđenja.

Nakon ubistva Alije, r. a., (661. god.) njegov sin, a unuk Poslanika, a. s, imam Husejn, r. a., je želio da zaustavi krvoproliće među muslimanima tako što se nesebično odrekao vlasti i hilafeta u korist međumuslimanskog dogovora, kako bi potvrdio radosnu vijest koju je Poslanik, a. s., najavio još za svoga života kazavši: "Zaista je ovaj moj sin plemić preko kojeg će Allah, dž. š., izmiriti dvije velike skupine muslimana." (Buhari)

Stoga su muslimani ovu godinu u kojoj se desilo izmirenje i dogovor prozvali "Godina džemata (jedinstva)”, unatoč činjenici da se ovo zajedništvo nije stabiliziralo, jer su se desili još mnogi nemili događaji kao tragedija u Hurri (u blizini Medine 63. h.g.), ubistvo Husejna (61. h. g.) i Abdullaha ibn Zubejra, r. a. (692.)

U ovakvom bremenitom ozračju učvrstila se i istakla većinska skupina muslimana koja se držala ispravnog načela vjerovanja i ubjeđenja ne povodeći se za ličnim interesima, ponijevši naziv "Ehli-Sunnet ve-l-džemat, Sljedbenici Sunneta i džemata."

Naziv "Sunnet", su dobili po tome što slijede uputu, put i metod Poslanika, a. s., a naziv džemat, jer su skupina, džemat koji je ostao u zajednici muslimana, a ne kako to neki danas površno zaključuju da su oni samo jedna od mnogobrojnih skupina. Njihova prepoznatljiva odrednica ogleda se u slijedećem: Ehli-Sunnet ve-l-džemat se smatraju svi oni koji vjeruju, rade i teže jedinstvu Ummeta, ne prihvatajući podjele, podvajanje, sektašenje i frakcije što je u skladu sa riječima Uzvišenog: "I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.” (Alu Imran, 103) "Zaista je ova vaša zajednica jedna, a Ja sam vaš Gospodar pa se samo Meni klanjajte." (El-Enbija, 92) "I doista je ovo vaša zajednica, a Ja sam vaš Gospodar, pa se Mene bojte." (El-Muminun, 52)

Pojava pojma „ehli-Sunnet”

Prvi koji je upotrijebio ovaj izraz je Ibn Abbas, r. a., u svom tefsiru, komentarišući riječi Uzvišenog: "Na dan kada jedna lica pobijele, a druga pocrne." (Alu Imran, 106) Ibn Abbas je rekao: “Lica koja će biti bijela su lica ehli Sunneta ve-l-džemata, a lica koja će biti crna su lica onih koji su skrenuli sa Pravog puta i džemata.” Nakon njega ovaj termin je upotrijebio i imam Muhammed b. Sirin rekavši: “Ljudi nisu pitali za sened (lanac prenosilaca) sve dok se nisu pojavili neredi (smutnje), da bi nakon toga tražili imena prenosilaca pa su od sljedbenika Sunneta ve-l-džemata prihvatali hadise, a odbijali od onih koji nisu bili tog pravca.” U ovom kontekstu vjerskog diskursa riječ “Sunnet” je suprotna riječi “novina, novotarija” (bida’), bilo da se radi o ubjeđenju, djelu ili obredu.

Shodno ovom značenju, Fudajl b. Ijad je upotrijebio termin “ehli-Sunnet ve-l-džemat” suprotno izrazu “ehli-bida’”, navodeći da neki govore da je iman-vjerovanje samo potvrda riječima bez činjenja djela, a drugi opet kažu da je iman-vjerovanje samo spoznaja, za koju nisu potrebne riječi i djela, dok ehli-Sunnet smatra da je iman unutarnja spoznaja, iskazana riječima i potvrđena djelima.

Cijeli tekst u Preporodu od 1. januara