Koncept "usvajanje na daljinu"
„Usvajanje“ na daljinu je koncept pomoći koji je već poznat u evropskim zemljama. Radi se o tome da se putem različitih organizacija ili projekata građanima koji žele pomoći nudi mogućnost slanja određene sume novca svakog mjeseca siromašnom djetetu ili siromašnoj porodici u afričkim ili azijskim zemljama.
Potrebno je da naše društvo što prije shvati da se ne može i ne treba uvijek očekivati pomoć od države u rješavanju nekih problema, jer, zapravo, tu državu čine njeni građani, svi mi, kao pojedinci. U evropskim zemljama je veoma razvijena građanska inicijativa i angažman u različitim pitanjima društva, a takav način razmišljanja i rada bismo trebali prihvatiti i mi u Bosni i Hercegovini. Doba u kojem je država rješavala sve i mislila umjesto građana je odavno iza nas. Što se prije oslonimo sami na sebe, na svoje snage, prije će se pojedina pitanja rješavati, a problemi umanjivati.
Smisao „usvajanja“ na daljinu je u tome da pojedinac pomaže ugroženom djetetu (i njegovoj porodici), a da ne mora sam tražiti kome i kako pružiti pomoć. Na ovaj način mogu pomagati čak i porodice srednjeg imovnog stanja. Na primjer, jedna takva porodica sa talijanskog juga, a čiji je samo jedan član zaposlen kao obični radnik, preko projekta „usvajanja“ na daljinu svakog mjeseca šalje određenu svotu novca jednom siromašnom dječaku na Filipinima. Takođe, u njemačkim novinama vrlo često se mogu vidjeti reklame raznih humanitarnih organizacija koje pozivaju građane da preko njih mjesečno finansiraju životne potrebe djece u nekim afričkim zemljama. Veliki dio takvih projekata i u Italiji i u Njemačkoj organizuje crkva.
Našem društvu bi ovakav koncept „usvajanja“ odnosno donacija na daljinu bio od velike koristi, s obzirom da su i potrebe velike. Nema sumnje da i ovdje postoji veliki broj ljudi koji žele pomoći drugima, ali uz svakodnevne obaveze teško se mogu humanitarno angažovati. Obično je to pomoć od slučaja do slučaja kada preko medija saznamo za neku akciju koja traje određeni vremenski period. Zato je potrebno omogućiti što većem broju građana da se uključe u kontinuiranu pomoć ugroženim kategorijama stanovništva koji nisu u stanju da rade ili nemaju nikakav pristup tržištu rada, a posebno jetimima, povratnicima, izbjeglicama u kolektivnim i drugim smještajima, šehidskim i boračkim porodicama, te invalidima, bolesnima, starima, nepokretnima. Ovim ljudima bi bilo kakva stalna primanja dobro došla – za školske knjige i pribor, za lijekove, hranu, odjeću i sve što im treba da koliko-toliko žive dostojnim životom, a djeca da imaju bolje i sretnije djetinjstvo sa nadom u budućnost.
S obzirom na tešku finansijsku situaciju, najniži ponuđeni iznos pomoći bi mogao biti od 10 KM do 50 KM, a ko može da donira i više. Ovo ne izgleda kao veliki novac, ali onome ko nema ništa ili vrlo malo, ovaj iznos može predstavljati značajnu pomoć. Znatno veći iznosi se mogu čak i podijeli na više ugroženih osoba ili porodica.
Koncept „usvajanja“ na daljinu kod nas se može odvijati organizovano ili pojedinačno. Pojedinačno građani sami mogu izabrati između, nažalost, brojnih žiro računa ugroženih lica koji se mogu naći u novinama, na internet stranicama ili oglasnim pločama i svakog mjeseca uplaćivati određeni iznos na odabrani račun. Još je lakše dati trajni nalog (tj. na neodređeni period, ali sa mogućnošću obustave ako to zatraži donator) banci preko koje primaju platu da svakog mjeseca svota koju odrede bude uplaćena na račun djeteta ili osobe kojoj je pomoć potrebna.
Što se tiče organizovanog „usvajanja“ na daljinu, jedan od načina je i preko mreže medžlisa Islamske zajednice preko kojih bi se mogli prikupiti podaci o djeci, osobama i porodicama kojima je pomoć prijeko potrebna. Ovo je posebno važno u povratničkim mjestima, te u zabačenim seoskim sredinama. Gdje nema pristupa banci, novac se može uručiti preko organizacije koja posreduje u usvajanju ili doniranju na daljinu.
Koncept „usvajanja“ na daljinu je dobro došao za ovo brzo doba u kojem živimo i koje nam nameće različite obaveze zbog kojih nemamo vremena da iznova sami tražimo načine kako pomoći drugima i kome pomoći, jer mnogi na to i zaborave. Bilo pojedinačno ili preko posredničke organizacije građanima se na ovaj način pruža prilika da bez velikog gubitka vremena i bez ikakvih komplikacija kontinuirano pomažu siročadi da se školuju, djeci iz siromašnih porodica da sretnije odrastaju, naročito djeci iz povratničkih porodica, itd. Kako bi što više građana učestvovalo u ovakvom konceptu, potrebno ga je promovisati u javnosti. Što više ljudi bude koristilo koncept „usvajanja“ na daljinu, to će vremenom biti više zadovoljnih ljudi – i davatelja i primatelja.
