Bismillahir-Rahmanir-Rahim
“O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne odvraćaju od sjećanja na Allaha! A oni koji to učine, takvi će biti pravi gubitnici!”(El-Munafikun, 9)
La ilahe illellah! Subhanallah! Allahu ekber! Bože, koliko je muslimana koji ne klanjaju redovno pet propisanih namaza?! Neki klanjaju samo bajram-namaze, neki džume, a neki nikada, već njima klanjaju drugi kada umru – dženaze-namaz! Najmanje je onih koji klanjaju svih pet namaza, a još manje onih koji svoje namaze nastoje klanjati u džematu, naročito u džamiji.
Zašto? Zato što, kažu, nemaju vremena. Subhanallah, oni nemaju vremena za namaz?! Nemaju vremena za Onoga koji ih je stvorio i sve im podario! Da li je to doista valjano opravdanje? A znamo da je Uzvišeni Allah naredio svakom punoljetnom i pametnom muslimanu da klanja svih pet dnevnih namaza.
Zašto nemaju vremena za namaz? Šta ih sputava da padaju na sedždu svome Stvoritelju i Gospodaru kosmosa? Neke sputava posao, biznis, neke škola, fakultet, druge žena, djeca, kupovina, trgovina, imovina, igra, zabava. Oni zaboravljaju riječi svoga Stvoritelja, a većina i ne zna za njih, koje glase: “O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne odvraćaju od sjećanja na Allaha! A oni koji to učine, takvi će biti pravi gubitnici!” (El-Munafikun, 9)
Takvi, a i svi mi, uvijek bi trebali imati na umu riječi Allaha, dželle šanuhu: “Ti reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rodbina vaša, i imeci vaši koje ste stekli, i trgovina za koju se bojite da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima uživate, draži od Allaha i Njegova Poslanika, i borbe na Putu Njegovu, tada sačekajte dok Allah Svoje naređenje ne donese!’ A Allah neće na Pravi Put uputiti narod griješnički!” (Et-Tevbe, 24)
A u Allahovim kućama (džamijama) spominju Njegovo ime, hvale Ga i veličaju jutrom i večerom: “Ljudi koje kupovina i prodaja ne odvraća od sjećanja na Allaha, i obavljanja namaza, i davanja zekata, oni se boje Dana u kojem će srca i pogledi uznemireni biti, da bi ih Allah nagradio lijepom nagradom za ono što su činili a dao im i više iz Svoje dobrote. A Allah opskrbljuje koga hoće, bez ikakva računa.” (En-Nur, 37-38)
Iz navedenih kur’anskih riječi je posve jasno da ništa ne smije odvratiti čovjeka od namaza i sjećanja na Stvoritelja svoga, ma kakve okolnosti bile. Jer, ako se namaz ne može obaviti onako kako je propisano, u nuždi se može obaviti stojeći, sjedeći, ležeći, mislima, srcem, ali se nikada ne smije izostaviti. Nikakvo opravdanje ne vrijedi za ostavljanje namaza. Naravno, niko nikoga ne može natjerati, jer namaz se ne obavlja silom već razumom, dušom, s ljubavlju i uživanjem u njemu. Naš Poslanik Muhammed, s.a.v.s., govorio je: “Namaz je radost moga srca i moja očna zjenica.”
Dakle, i kada se klanja, namaz ne treba doživljavati kao teret i obavezu koju treba skinuti s vrata. Namaz treba doživjeti kao privilegiju stojanja pred Gospodarom svih svjetova. Ko ga tako doživljava, u njemu će i naći radost i uživanje. A iznad svega je najljepši osjećaj da se nalaziš u okrilju Allahove milosti i zaštite, dunjalučke i ahiretske. Nakon ovoga, zar može biti neko ko nema vremena za namaz, za svoga Stvoritelja?!
Inače, jedna od bolesti savremenog doba je da čovjek nema vremena, ili bolje reći nema bereketa u vremenu. Zato nema bereketa ni u novcu, iako ga može imati u izobilju. Pa, otkud pojedincima milijarde a da čeznu za još više milijardi? Neće ih valjda potrošiti?! A znamo da je čovjekova nafaka samo u onome što pojede, popije i obuče. Sve drugo pripada i ostaje drugima.
Svakodnevno čujemo pitanje: “Što te nema?” – i odgovor: “Nemam vremena!” Nema se vremena ni za roditelje, ni za rodbinu, ni za prijatelje, ni za komšije, ni za bolesne, ni za one koji su u nevolji, pa ni za namaze!
Najčešće ponavljana riječ danas je “zauzet”! No, eto, ipak se nađe vremena da se ode nekome na dženazu, jer to je ono posljednje što ne treba propustiti. Jedna od najdragocjenijih blagodati kojom nas je blagoslovio naš Stvoritelj je vrijeme, i bićemo pitani kako i u što smo potrošili tu blagodat. Zato je danas pravo umijeće znati rasporediti i potrošiti vrijeme.
Zamisli, ako bi neko došao i svaki dan ti dao 240 evra, rekavši: “Evo poklanjam ti 240 evra, bez naknade, bez kamate, nisi dužan da ih vratiš i ništa ne duguješ, potroši ih kako želiš.” I tako svaki dan, deset i više godina ti daje po 240 evra koje mu ne trebaš vratiti! Subhanallah! Takvoga bi smatrao najvećim prijateljem, osim ako ne bi bio krajnje arogantan i, nakon što si navikao na primanje, počeo to smatrati normalnim i čak obaveznim.
I nakon desetak godina ti dođe i kaže: “Evo, od danas nastavljam da ti dajem po 240 evra, ali ćeš mi ti od toga vraćati samo po 10 evra!” Dakle, tebi će opet ostati cijelih 230 evra. Subhanallah, više nego fer! Jer, deset od 240 je zanemarljivo i trivijalno. No, i pored toga što ti je davao 10 ili više godina po 240 evra svaki dan, a ništa ti nije tražio i nisi ništa dugovao, danas se čudiš što od tebe traži i samo tih 10 evra! S čuđenjem mu kažeš: “Izvini, ne mogu ti dati 10 evra jer meni je novac potreban!” On se ne ljuti i opet nastavlja da ti daje svaki dan po 240 evra! Allahu ekber! Kakva plemenitost, darežljivost i dobrota! Subhanallah!
No, ipak od tebe traži svaki dan samo po 10 evra od 240 koliko ti poklanja. Od tebe to traži milom a ne silom. I tako ti on cijelog života nastavlja davati svaki dan po 240 evra, vratio ti njemu 10 evra ili ne. Bože, kakva dobrota i darežljivost. Na to si se već navikao, pa više i ne primjećuješ tu blagodat i ne zahvaljuješ se, pa ni radost ne osjećaš. K’o, normalno je to. Samo strpaš u džep i trošiš kako hoćeš. Još se usudiš i pomisliš da si to i zaslužio, onako kao što je mislio Karun, pa je Uzvišeni Allah i njega i njegovo bogatstvo utjerao u zemlju. Allahu ekber!
Isto tako nama svima Uzvišeni Allah poklanja svaki dan po 24 sata vremena. Tako nam Allah, dž. š., deset godina, ili do punoljetnosti, svaki dan daruje po 24 sata, a kada postanemo punoljetni kaže: “Eh, i dalje ću ti davati 24 sata, a tvoja obaveza je da samo jedan sat izdvojiš/posvetiš Meni.” Samo sat od 24!! Ti još uvijek imaš na raspolaganju 23 sata.
Subhanallah! Tvoj sabah, podne, ikindija, akšam i jacija-namaz, kad sve sabereš trajat će jedan sat i možda još koji minut sa uzimanjem abdesta. Allahu ekber! Subhanallah! Uzvišeni Allah ti kaže: “Evo ti 24 sata, a od toga ćeš ti provesti samo jedan sat u namazu. Samo jedan sat za pet dnevnih namaza doista nije puno. A ti kažeš: “E, Bože, ne mogu Ti to dati jer ja sam prezauzet!” Allahu ekber! La ilahe illellah, Muhammedun resulullah. Doista, nema smisla.
Provesti jedan sat u namazu i posvetiti ga svome Stvoritelju, na taj način Mu iskazati zahvalnost na svim blagodatima kojima nas je počastio, ustvari je za našu dunjalučku i ahiretsku korist, a ne što to treba Allahu, dž. š. Njemu ne treba ništa. Namaz je potreban nama jer: “Doista namaz odvraća od razvrata i ogavnih djela!” (El-‘Ankebut, 45)
Kada to shvatimo, tada ćemo doista posvetiti pažnju ibadetu i namaze više nikada nećemo propuštati. Tada nam neće biti puno izdvojiti sat ili više, od 24 sata koje nam je podario naš Stvoritelj. Pa, pokajmo se, oprosta zatražimo, okupajmo se, abdest uzmimo i počnimo klanjati svih pet propisanih namaza, jer melek koji dušu uzima je iza nas, a kabur poput krokodila čeka da nas proguta. Namaz će nam biti svjetlo u kaburu pa ga ne propuštajmo. Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je čitali i slušali, podari nam radost u namazu, oprosti nam grijehe i sastavi nas u Džennetu sa Tvojim miljenicima i odabranicima.
Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 15.04.2016. god.
