U izdanju renomirane izdavačke kuće HECE YAYINLARI iz Ankare izišao je turski prijevod romana  “Boje višnje“  Enesa Karića. Roman su na turski prevele Mirela Crnovršanin-Kurtali  i  Sanela Crnovršanin, urednica i redaktorica prijevoda je Azemina Brkan Baymak, a predgovor je napisala prof. dr Kerima Filan.  

Kurban, pojam koji dolazi od arapske riječi "karibun", znači bliskost. Kurban bi se, u tom smislu, mogao definisati i kao žrtva koja približava Bogu. Propisi o kurbanu utemeljeni su na Kur'anu i Sunnetu i klanje kurbana je vadžib za svaku muslimansku porodicu koja je to u mogućnosti, odnosno čija je imovina tolika da može podmiriti njihove svakodnevne porodične potrebe. Kurban je naređen Kur'anom, tačnije u suri Kewser, u kojoj se kaže: "Pa klanjaj se Gospodaru svome i kurban kolji". Kada je riječ o samim propisima o kurbanu, ono na šta se mora obratiti pažnja jeste starost životinje namijenjene za kurban (ovca da bude stara blizu godinu, koza da je napunila godinu, krava da je napunila dvije). Drugi propis je da životinja koja se kolje kao kurban bude potpuno zdrava i bez ikakvih fizičkih mahana. Treći je vrijeme klanja kurbana, koje nastupa ujutro poslije klanjanja bajram-namaza, u skladu sa riječima Božijeg Poslanika: "Onaj ko je (kurban) zaklao prije bajram-namaza, neka ga ponovo zakolje". Četvrti propis je da se kurban zakolje po šerijatskim propisima. Ono što je pohvalno, a istovremeno i praksa muslimana u BiH, jeste da se kurbansko meso podjeli na tri dijela, gdje se jedan dio ostavlja za potrebe ukućana, drugi dio dijeli kao sadaka siromasima, a treći dio prijateljima i komšijama. Poželjno je da svaka osoba lično zakolje svoj kurban, no s obzirom na to da danas, posebno u urbanim sredinama, nema uvjeta da vjernik sam zakolje kurban, u bh. gradovima se to već godinama obavlja kroz organizovano klanje kurbana. Islamski pravnici se slažu da se klanje kurbana može povjeriti drugoj osobi i da je tako zaklan kurban u potpunosti ispravan. Projekat koji osnažuje bh. društvo Islamska zajednica u BiH institucija je koja ima višedecenijsku praksu organizacije klanja kurbana za potrebe obrazovnih ustanova i u humanitarne svrhe. I ove godine IZ je organizovala akciju "Kurbani 2019", a ove godine nazvali su je "akcijom kojom se osnažuje bh. društvo”. Bilal Memišević, šef Odjela za ekonomske poslove pri Rijasetu Islamske zajednice u BiH, u razgovoru s novinarom AA ističe kako "Kurbani 2019" nije bez razloga nazvana tako. To, prema njegovim riječima, potvrđuje i činjenica da je u prošloj godini u organizaciji IZ u BiH žrtvovano više od 23.000 kurbana, što je blizu 100 tona mesa. Najmanje 72 pravna lica su korisnici tog kurbanskog mesa. -Mi nismo slučajno kazali da se ovim projektom jača bh. društvo. Kurbani o kojima govorimo su domaći proizvod, kupljeni od domaćih uzgajivača i to mahom od povratnika u RS koji žive od tog posla. To je poenta ovog projekta - poručio je Memišević. Govoreći i o distribuciji mesa koje bude osigurano u okviru ove akcije, Memišević kaže kako se uspijevaju pokriti sve potrebe odgojno-obrazovnih ustanova čiji je osnivač IZ, odnosno internati medresa i Fakulteta političkih nauka (FIN), ali isto tako i potrebe koje imaju brojne javne ustanove, bolnice, studentski domovi, centri za stara i iznemogla lica, obdaništa, centri za odvikavanje, kao i mnoga druga pravna i fizička lica u stanju socijalne potrebe. -Mi u srednjem Podrinju, koje obuhvata Srebrenicu, Zvornik, Bratunac i Vlasnicu, otkupimo oko 2.000 kurbana, a niti jedan kilogram mesa ne iznesemo iz te regije. Više od hiljadu kurbana se kupi na području Goražda, koje žrtvujemo u klaonici u Goraždu i kompletno meso se podijeli na tom prostoru - objasnio je Memišević. S obzirom na to da se Kurban-bajram već neko vrijeme obilježava u ljetnom periodu, kada je izazovno i teško raditi sa živim mesom zbog brzog kvarenja, Memišević pojašnjava kako je IZ pokrenula jedan novi proces gdje se u ovom periodu najveći dio kurbanskog mesa upućuje u preradu mesnim industrijama, koje imaju halal certifikat, te se kurbansko meso kroz njihove proizvode tokom cijele godine, putem Ureda za društvenu brigu Rijaseta, stavlja na raspolaganje ustanovama i fizičkim licima u stanju socijalne potrebe širom BiH. Cijena kurbana u Islamskoj zajednici iznosi 350 KM, a to je cijena koja je fiksna posljednjih 15 godina. Memišević pojašnjava kako je akcija "Kurbani 2019" projekat koji u IZ ima veliku infrastrukturu, projekat u koji su uključeni svi imami, a prošle godine je bilo čak 248 kooperanata, od kojih su otkupljeni kurbani. Adekvatno zbrinjavane kurbanske kožice Islamska zajednica, kako je naveo Memišević, prema kurbanu ima vrlo ozbiljan pristup te se, prije svega, prema njemu odnosi kao prema emanetu koji joj je dat na povjerenje. -Kada govorimo o šerijatskim standardima i propisima, iza onoga što mi radimo, stoje najveći mogući autoriteti, Vijeće muftija na čelu se reisu-l-ulemom, koji su relevantni i adekvatni tumači šerijatskih propisa - istakao je Memišević, podsjećajući da je Vijeće muftija prošle godine izdalo fetvu o obaveznom dijagnostičkom ispitivanju životinje (koja je namijenjena za kurban) na zaraznu bolest brucelozu, s obzirom na to da jedan od uvjeta ispravnosti kurbana jeste da životinja koja se žrtvuje bude zdrava. Memišević je na kraju ukazao i na vrlo bitan segment kod klanja kurbana, a to je adekvatno zbrinjavanje kurbanske kožice. Podsjetio je i na hadis u kome se kaže da je "kurban zbrinut tek onda kada se zbrine i posljednja kurbanska dlaka". -Ono što želimo zamoliti članove Islamske zajednice, sve vjernike u BiH koji kurban doživljavaju kao obavezu. Ako žele da upotpune svoju obavezu, to će učiniti na način da, nakon što su žrtvovali 200, 300, 500 ili 1.000 konvertibilnih maraka za svoj kurban, da žrtvuju i dvije tri marke za 2-3 kilograma soli, da kurbansku kožicu svog kurbana obavezno rasole (s unutrašje strane), i onda je dostave na mjesta koja su za to određena u organizaciji IZ. Kurbansku kožicu nipošto i ni pod kakvim uslovima ne stavljati u najlonsku kesu. Dakle, donijeti je u gajbi ili papirnoj vreći - zaključio je Memišević.

"Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja s njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!“

U Fazlagića Kuli, gdje je lijepa riječ svakoga dočekivala stoljećima, gdje je minaret džamije potvrda bošnjačkog identiteta, ne zaboravljaju se oni koji su za vrijednosti slobode dali najvrjednije što su imali – svoje živote. Gačani su se okupili 3. 8. 2019. godine na godišnjicu izgradnje šehidskog spomen- obilježja, te ponovnog uzdizanja džamije u Fazlagića Kuli.Naše džamije dijelie su sudbinu ljudi na ovim prostorima. Uprkos brojnim opstrukcijama, proces povratka i obnove u ovom kraju nije zaustavljen.Zahvaljujući nepresušnoj nadi ovdašnjih Bošnjaka, odlučnost da obnove život na spaljenim domovima, jakim patriotskim osjećanjima čak i treće generacije raseljenih Gačana, iz godine u godinu, sve više se osjeća pregalaštvo vrijedno svakog divljena. Na tom putu, uz narod ovoga kraja je i Sadet efendija Bilalić, glavni imam Medžlisa Gacko i Bileća. U svom obraćanju na skupu u Fazlagića je istakao: „Šehidski emanet nas obavezuje, šehidi su iz naših kuća, ne mogu biti zaboravljeni, kao ni ovo mjesto koje su umili svojom krvlju. Ovo je kula sa koje se daleko možemo vidjeti, čuti i pouke uzeti, kula koja nosi našu priču i koja je vrijedna spomena.“Okupljeni u Fazlagića Kuli još jednom su potvrdili svoj povratak u bilo kojem smislu. Prisjećanje na prošlost, kako bi gradili i odlučnije djelovali za bolju budućnost, svoju, našeg društva i zajednice. Naši ljudi vjerni svome kraju vraćaju se ma gdje ih je životna sudbina odvela, međutim, posebno priznanje odajemo našim ljudima koji ovdje danonoćno razvijaju svoj život i stvaraju pristojne uslove života svojim porodicama. Na taj način nose i daju važnu poruku da ovdje u ovom našem kraju ima života. Da je taj život moguć i da borba za ove krajeve i odbranu države nije bila uzaludna.To svjedoče ljudi koji su ovdje i koji razvijaju sve oblike društvenog, kulturnog, vjerskog i političkog života. Mi smo ponosni na ono što radi Sadet efendija Bilalić u Gacku, Bileći, na području općine Ravno, na Ivanjici nadomak Dubrovnika. „To otvara nadu i perspektivu. To nam govori da trebamo istrajavati, a za istrajnost nam treba zajedništvo“, kazao je u svome obraćanju, mr. Salem ef. Dedović, muftija mostarski.Svoju postojanost i odanost ovome kraju potvrdili su Gačani ujedinjeni u namjeri da obnove svoje džamije i izgrade šehidsko spomen-obilježje u čast najboljima među njima.Znali su i po nekoliko puta za kratko vrijeme obnavljati svoje džamije, kao što je slučaj sa džamijom u Ključu i sa džamijom u Fazlagića Kuli, koja je zapaljena 8. decembra 2008. godine uoči Kurban- bajrama. „Budite ponosni što ste iz ovog dijela Bosne i Hercegovine. Ovo je jedan od branika naše domovine. Zajedno moramo učiniti da ljudi u ovim dijelovima naše domovine žive bolje, jer su oni graničari, jer su oni čuvari naše domovine, jer samo ako oni budu zadovoljni ovdje i na drugim mjestima imat ćemo sigurnu našu domovinu BiH“, poručio je Ramiz Salkić, potpredsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS. Član Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, je u svome obraćanju kazao da se odazvao na poziv Sadet ef. Bilalića , zahvalio je prijteljima iz turske razvojne agencije TIKA, koji su pomogli da se zapaljena džamija u Fazlagića Kuli obnovi. On je podsjetio da je svrha okupljanja sjećanje na 182 ubijena bošnjaka Gacka, koji su nastojali odbraniti svoje domove, ali i 400 Gačana koji su svoje živote dali na linijama odbrane širom BiH. „Povratnici u svim dijelovima BiH su najbolji borci za reintergaciju države BiH. Uvijek ću se odazvati na svaki poziv povratnika, jer zastupam politiku , a i ličnih sam ubjeđenja da je jedini put ove zemlje njena unutrašnja reintegracija, a onda integracija u EU i NATO savez. BiH možemo reintegrirati u interesu svih naroda koji žive u ovoj zemlji na način da ćemo jačati institucije države BiH, a na njihovo funkcioniranje utičemo svi mi. Svi narodi i svi građani koji u njoj žive“, kazao je Džaferović. Naši ljudi su odavnina, kroz generacije bili oni koji dobro čine i to dobro oko sebe prenose. Oni su vakufili svoja dobra zarad zajednice i naroda kojem pripadaju. U povodu uvakufljenja imovine rahmetli Avde Ćampare, muftija mostarski Salem ef. Dedović uručio je vakufnamu sinu rahmetli Avde, Aljoši Čampari za kuću koju su, kao porodica, uvakufili. Uručeno je prizanje i Sadet ef. Bilaliću za rad i peglaštvo. Okupljenim Gačanima koji žive širom BiH, ali i diljem svijeta u rodnom kraju ugođaj su uljepšali svojim nastupom članovi hora MIZ Mostar i solisti Zerina Rahimić i Adnan Pajević, koji je posebne emocije kod prisutnih izazavao izvedbom pjesme „Šargan“.Uz učenje Kur'ana časnog, šehidsku dovu proučio je hafiz Sadik ef. Fazlagić, glavni imam MIZ Trebinje.Generalni sponzor obilježavanja godišnjice bili su: Javno preduzeće BH Pošta, Općina Centar Sarajevo i Ćustović Gerustbau.Do narednog susreta u Fazalagića Kuli Gačani i njihovi prijatelji nastavit će čuvati spomen na najbolje kćeri i sinove naše domovine u ljubavi prema domovini sa svojim dobrim djelima. (BIR)

Bez prethodne medijske najave i popratnih vijesti proteklih dana nepoznati počinitelji su na lokalitetu Merdžan Glave, jednoj od kota na platou Podveležja, gdje su tokom vojnih operacija 1992.god. stradali pripadnici HVO-a podigli krajnje uvredljivo spomen obilježje. Na natpisnim pločama ispisana su imena pripadnika HVO-a, većinom hrvatske nacionalnosti i pet imena poginulih Bošnjaka. Iznad ispisanih imena uklesani su grbovi Herceg Bosne, a umjesto s ljiljanima što je bio službeni grb Države Bosne i Hercegovine, onaj postdejtonski dok je u lijevom uglu na posebnoj ploči otisnut krst, karakteristično vjersko obilježje Katoličanstva. Bešćutna monstruoznost aktera takvih ideja nadvisila je svaku pomisao o navodnom pijetetu prema žrtvama kakvim se žele predstaviti u javnosti, na gnusoban način povrijedila dostojanstvo mrtvih i nanijela nesagledive duhovne boli njihovim porodicama. S početka agresije na Mostar Bošnjaci su, zbog nesnalaženja rukovodstva A R BiH, i mimo svoje volje mobilizirani u jedinice HVO-a. Svoje učešće, koje nije trajalo duže od nekoliko mjeseci, u tim jedinicama razumijevali su kao zajedničku borbu protiv zajedničkog srpsko-crnogorskog agresora, ostajući pri tome vjerni i odani svom identitetu, svojoj vjeri i općim interesima svoga naroda. Čak šta više u to doba čelništva HDZ-a i HVO-a su insistirala da Bošnjaci slobodno ispovijedaju svoju vjeru, lukavo im sugerirali da nose svoja vjerska a ne državna obilježja. Među njima su bili i oni čija su imena, bez saglasnosti porodica utisnuta na novopostavljenoj spomeničkoj ploči. Neke od njih i potpisnik ovih redova s kojima je u bližem srodstvu, poznavao je od ranog djetinjstva tako da sa sigurnošću može tvrditi da ni oni ni njihove duše nisu mirni ako se uz njihova imena nalazi krst, vjersko obilježje kojem nisu i ne bi pripadali. Bol je u toliko veća što je HVO njihove porodice brutalno u maju 1993 godine protjerao u istočni dio grada, tako da ova vrsta pomena doživljavaju kao najopakiju vrstu izrugivanja. S druge strane otvara se pitanje uloge i djelovanja brojnih bošnjačkih udruženja proisteklih iz odbrambeno oslobodilačkog rata koja su baš ove godine iz sveg glasa i u skoro svim mjestima samodopadno hvalila sebe i svoj patriotizam. Toliko su te njihove samohvale nabrekle da su unijele razdor nesagledivih posljedica ko je pravi heroj a ko nije, ko je pokretač otpora a ko je pak prvi vidio tenkove. Na sramotu njihovu bivši pripadnici HVO-a im se na ovaj način rugaju. Lucidni neimenovani počinitelji podizanja, još prošle godine porušenog, spomen obilježja na Merdžan Glavi sličnog sadržaja i sličnih poruka, odveć dobro znaju da će upravo samoinicijativno ispisivanje bošnjačkih imena pored krsta izazvati revolt kod svakog normalog čovjeka, i podigli su taj spomenik jer priželjkuju njegovo ponovno rušenje, e da bi još jednom pokazali da su „Bošnjaci“ vandali. Koliko je nama poznato na nivou Kantona ne postoji Odluka koja reguliše ova pitanja. Svakom je ostavljeno na volju da čini kako hoće i čime hoće. Ni tužbe po ovom pitanju ne bi dale nikakve rezultate.

Svaki put kada se dođe u  Kamp-Lintfort, mali gradić na sjevero-zapadu Njemačke, ambijent bošnjačkog džemata sa  džamijom i munarom čini  se tako nestvarnim.

Saopćenje za javnost Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini povodom pritisaka na rad pravosuđa u slučaju Sultan Sulejmanove džamije u Jajcu

Još se sjećam tog jedinog Bajrama na koji smo otišli zajedno u džamiju. I kako me je čekao ispred ulaznih vrata. Bio sam već momčić i danas na to gledam kao na nekakav ritual: svih ranijih godina bio sam premlad, dijete. Bila je to i poruka okolini: evo ga, sad ga možete smatrati odraslim muškarcem. Možda nije bilo ništa od toga, možda nisam razumijevao ništa od društvene dinamike sela, možda se memorija opet igra sa mnom “držeći zajedno” ono što je inače nespojivo i neodrživo da bih ostao na okupu[1]. Ako je tako, onda je to zato što pamtim kako smo napadnuti kao dio nečega većeg od nas samih, a to nešto je moralo počivati na kakvim-takvim društvenim temeljima, sa vlastitom historijom, ritualima, unutrašnjom strukturom i logikom. Takav napad nije i ne može biti ličan. Da, lična patologija će doći do izražaja, ali u tretmanu ne postoji razlika između dojučerašnjih komšija i potpunih stranaca. Oduzimanje ljudskosti U priznanju Dragana Obrenovića, načelnika štaba Zvorničke brigade, u julu 1995. godine – pretpostavljam da se u takvim situacijama svaki zatvorenik sjeti svih iskupljujućih djela, svih izgovorenih i iskupljujućih riječi – navodi se epizoda iz augusta 1995. godine: „General Krstić došao je u Zvornik i tražio je da ga odvedem na teren vojnicima koji su učestvovali u najžešćim bitkama. Odlučio sam da ga odvedem do desnog boka 7. bataljona gdje su ljudi držali položaje u rovovima. Stajao sam sa generalom Krstićem pored rova gdje je jedan vojnik slušao mali tranzistorski radio. Na programu koji je emitovala Radio Tuzla, jedan od preživjelih sa strijeljanja je govorio o tome šta mu se desilo. Stajali smo tu oko dva minuta i slušali preživjelog, a zatim je general Krstić naredio da se ugasi radio i rekao da ne treba da slušamo neprijateljski radio. Pitao me je da li sam izdao naredbu da se ne sluša neprijateljski radio i ja sam mu rekao da nisam. Na putu nazad razmišljao sam o priči ovog preživjelog na radiju i to me je navelo da pitam generala Krstića zašto su se desila ta ubistva. Rekao sam da znamo da su ljudi koji su pobijeni bili obični ljudi i pitao sam ga zašto su morali biti pobijeni. Rekao sam mu da bi, čak i da je toliko pilića pobijeno, morao za to postojati neki razlog. Iskorijenjivanje ‘turskog’Stav da su Ratko Mladić i njegovi oficiri navodno „ukaljali“ sjajnu srpsku vojnu tradiciju je - mit. Štaviše, njihov odnos prema civilnom muslimanskom stanovništvu tokom devedesetih godina prošlog vijeka dolazi iz glavnog toka srpske tradicije ratovanja: od Prvog srpskog ustanka, Balkanskih ratova preko Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih. General Krstić me pitao gdje sam ja bio. Rekao sam mu da sam bio na terenu na Snagovu kao što mi je naređeno. Krstić me prekinuo i rekao mi da o tome više nema priče.”[2] Dehumanizacija je ireverzibilan proces. Oni koji su to jednom prestali biti, teško, ako ikad, ponovo mogu postati ljudi. Na jednom, fundamentalnom nivou, dehumanizacija je dvostran proces. Poricanje tuđe ljudskosti je moguće samo po cijenu gubitka vlastite, duhovnog osiromašenja i gubitka najvažnije stvari koju jedan narod može steći: obostrano korisnih veza sa drugim sličnim grupama. Dehumanizacija je, nažalost, proces koji radi i među žrtvama. Vrlo teško se, naime, suočiti sa individualnom ljudskošću jednog, još manje svih svojih sunarodnika. Svoju krhkost krijemo iza brojeva. Ukradeni život u sto riječi Negdje pred kraj 2004. godine dobio sam poziv da se priključim radu na Memorijalnoj sobi Memorijalnog centra u Potočarima. Ideja je bila da odem u Tuzlu, u zgradu u kojoj se nalaze predmeti pronađeni u srebreničkim masovnim grobnicama, izaberem predmete koji najbolje govore priču, identifikujem njihove vlasnike i u razgovoru sa njihovim obiteljima pokušam da ispričam njihove živote. U sto riječi. Sto riječi na bosanskom, sto riječi na engleskom. Radio sam skoro cijelu zimu. Nikad ni u šta se nisam unio toliko kao u tih 26 pričica, 26 sličice ljudskih života. Od njih 26, izabrane su 22 za stalnu postavku u Memorijalnom centru; 22 priče koje najrječitije govore o našem zajedničkom iskustvu opsade, onome što joj je prethodilo, iskustvu pada. Shvatio sam da je pamćenje zajedničke katastrofe moguće samo ako ponovo humaniziramo svakog pojedinačnog čovjeka, svakog muškarca i svaku ženu, koje smo izgubili. Samo tako je, naime, moguće doći do zaključka o veličini zajedničkog gubitka: on se mjeri izgubljenim potencijalom, onim što smo mogli biti da tog gubitka nije bilo. O svakom budućem pokolju se sudi na osnovu posljednjeg. Ali, jedno je – u logističkom, ideološkom i političkom smislu – uništiti brojnu evropsku manjinu, raštrkanu u nekoliko nezavisnih i suverenih država, na jednoj strani, a potpuno drugo jugoslovensku manjinu, grupu čije je postojanje samo po sebi historijska fusnota, devijacija od glavnog toka historija i kuriozitet. Dvije su stvari, međutim, manje-više iste: količina resursa koja je tome posvećena u relativnim okvirima, te proces društvene konstrukcije žrtve. Ubijanje - u vrhu liste prioriteta Obrenović, ponovo, u priznanju navodi kako se 15. jula 1995. godine, uplašio da bi se kolona preživjelih koja se od Srebrenice probijala prema Tuzli mogla okrenuti u pravcu Zvornika, koji je bio skoro nebranjen: dio vojnika učestvovao je u napadu na Žepu, a drugi zauzet ubijanjem. I da vojnika za ono što se moglo smatrati legitimnim vojnim aktivnostima nije bilo zato što je ubijanje bilo više na ljestvici prioriteta njegovih nadređenih: „Otišli smo direktno u komandu 4. bataljona na Baljkovici i stigli smo oko 14:00 sati. Vidio sam tamo Ristića i članove njegovog štaba na isturenom komandnom mjestu uključujući veziste i pozadince. Vidio sam da je parkirana i “Praga”. Premjestio sam grupu od oko 60 ljudi koje sam prethodno poslao u 4. bataljon i razmjestio ih na položaj na brdu iznad isturenog komandnog mjesta. Sa Ristićem sa razgovarao o vojnim stvarima i oko sat do sat i po kasnije podsjetio sam ga na naš razgovor o zarobljenicima iz Srebrenice koji smo vodili 14. jula. Ranije sam od njega tražio da jedan vod dođe u pojačanje linije i on mi je rekao da nema ljudi, a u Orahovac ih je ipak poslao.“ U Orahovcu je 14. jula ubijeno između hiljadu i dvije hiljade ljudi[3], dok je Obrenović strahovao za slučaju da se kolona – čiji je dio bio naoružan – umjesto prema Tuzli usmjeri prema navodno nebranjenom Zvorniku. Ubijanje je bilo važnije. Za Genocid nad Bošnjacima – bratska logistička podrška iz Srbije Samo organizacija deportacije i prijevoza zarobljenika zahtijevala je mobilizaciju svih prijevoznih sredstava na raspolaganju: „Popodne 12. jula u Potočare je stigao velik broj autobusa i drugih vozila. Autobusi su stizali sa cijelog tog područja, pa i iz Srbije. Ministarstvo odbrane RS naredilo je da se svi raspoloživi autobusi i minibusi koji pripadaju VRS-u stave na raspolaganje komandi Drinskog korpusa. U Dnevnom borbenom izvještaju Bratunačke brigade navodi se da je tog dana izvršen transport bosanskih Muslimana iz Potočara: dva autobusa koja je mobilisala Bratunačka brigada koristila su se u Potočarima za transport bosanskih Muslimana iz srebreničke enklave. Osim toga, razne jedinice VRS-a i civilne vlasti mobilisale su civilna vozila.“[4] Autobusi su bili iz transportnih preduzeća: “Raketa” iz Titovog Užica, “Lasta” iz Beograda, “7. juli” iz Šapca i “Strela” iz Valjeva. Lista naređenja izdatih od različitih nivoa civilne i vojne vlasti, navedena u fusnoti ovog pasusa iz presude Vidoju Blagojeviću, komandantu Bratunačke brigade, pruža otriježnjujući uvid u uložene napore i resurse: naređenje Ministarstva odbrane Republike Srpske/Sekretarijat Zvornik, 12. juli 1995., u skladu sa zahtjevom Glavnog štaba za mobilizaciju najmanje 30 autobusa i vozača iz opština Zvornik, Višegrad, Vlasenica, Milići i Bratunac: prema naređenju, vozači su se s autobusima najkasnije do 12. jula 1995. u 14:30 sati trebali javiti na stadion u Bratuncu; naređenje generala Živanovića iz Drinskog korpusa koje je Bratunačka brigada primila 12. jula 1995. u 08:35 sati, u vezi s “obezbeđenjem autobusa za evakuaciju iz enklave Srebrenica”; naređenje Drinskog korpusa u kojem se citira naređenje Glavnog štaba da treba obezbijediti 50 autobusa i gorivo za evakuaciju bosanskih Muslimana iz enklave Srebrenica; zahtjevi Ministarstva odbrane Sekretarijatu odbrane u Bijeljini za mobilizaciju najmanje 20 autobusa iz Pala, Sokoca, Rogatice i Han Pijeska koji treba da se 12. jula 1995. jave u Bratunac; spisak preduzeća, registarskih tablica i raspodjele goriva, 12. juli, koji je pronađen u Bratunačkoj brigadi: brigada je imala dva mobilisana autobusa koja su korišćena za prijevoz, dva kamiona marke TAM, dva kombija za dostavu, tzv. “tamića”, i traktore za prijevoz opreme i hrane. Kad postojeća dva autobusa nisu bila dovoljna za prijevoz vojnika Bratunačke brigade, privremeno su konfiskovani dodatni autobusi transportnog preduzeća “Vihor”.[5] Iskorijenjivanje ‘turskog’ Dnevni borbeni izvještaj Bratunačke brigade za 12. juli 1995. godine kaže: “U toku je prevoženje turskog stanovništva (muslimanskih izbeglica) iz reona s. Potočari prema Kladnju. Ogroman broj (10.000) izbeglica očekuje prevoz iz s. Potočari prema Kladnju.” Malo je dokumenata kao što je ovaj u kojima se na ovaj način u interakciji susreću društvena konstrukcija žrtve i logistički napori potrebni za provođenje genocidne namjere u djelo. Blagojević, koji je izvještaj potpisao, o civilnom stanovništvu u Potočarima govori kao „turskom“, iznoseći istovremeno hladno i suhoparno ocjenu stanja i slijedeće korake za njihovu neometanu deportaciju, odnosno iskorijenjivanje. Rekonceptualizacija identiteta se odnosi na proces u kojem su žrtve konstruirane kao: a) “strane (tuđe) političkoj zajednici; ” b) “gotovo nadljudski moćan neprijatelj čiji nastavak egzistencije prijeti samom opstanku političke zajednice;” i paradoksalno c) kao niža vrsta ili neka vrsta koja uopće ne pripada ljudskoj vrsti[6]. Rekonceptualizacija je provijavala kroz sve segmente srpske proto-države u Bosni i Hercegovini. Slijedeći pasus iz presude Radovanu Karadžiću ilustruje sva tri „okidača“ rekonceptualizacije: „U januaru 1993., drugi poslanici, naprimjer Vlado Kovačević, govorili su u Skupštini bosanskih Srba o prijetnji s kojom se suočava srpski narod, opisujući islamsku i katoličku prijetnju kao ‘dvoglavu aždaju’ koja želi da uništi srpski narod i da Evropa želi da ih zatvori ‘u tamni vilajet islama’. Krajišnik je zahvalio Kovačeviću na govoru i pohvalio ga riječima: ‘Moram konstatovati da ste najbolji kad imamo protivnika’. Krajišnik je dalje rekao da bosanski Muslimani nisu nacija, ni narod i pozvao je Skupštinu bosanskih Srba da zauzme stav da su Muslimani grupa nevjernika, sekta, ‘komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije’. Krajišnik je takođe rekao: ‘Hoćemo li onda sada da rasrbimo muslimane za sva vremena?’.“ Zaključak je jednoglasno prihvaćen. [7] Ljubiša Beara, načelnik Službe bezbjednosti Glavnog štaba VRS i dirigent genocidne operacije u Srebrenici, u dokumentu od 18. jula 1995. godine, govori o balijskoj enklavi Žepi. Obavještavajući Vrhovni vojni sud i Vojno tužilaštvo smješteno u Bijeljini da su formirani specijalni timovi koji će isljeđivati pripadnike Armije Republike BiH (ARBiH) zatočene u zatvoru u Foči[8], kaže: “U KPD Srbinje će biti prikupljeni svi zarobljenici bivše balijske enklave Žepa (pripadnici 285. lpbr. tzv. A BiH). Od organa bezbjednosti VRS i MUP RS je formiran istražno-operativni tim koji će saslušavati zarobljene balije sa ciljem stvaranja krivično-pravne dokumentacije, kojim se dokumentuju krivična djela protiv međunarodnog prava i čovječnosti, a da bi na osnovi te dokumentacije mogli potraživati bivše pripadnike jedinice iz Žepe koji se sada nalaze u Republici Srbiji.”[9] Izjava Ratka Mladića u centru Srebrenice 11. jula da je „napokon, došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“, nije bila nikakav „grandstanding“. To je bila politika. I nije nimalo specifična i jedinstvena za juli 1995. godine, kada se to moglo pripisati brutalizaciji trogodišnjeg pokolja. U decembru 1992. godine, nakon što u Zvorniku nije bilo više muslimana, Drinski korpus – koji će tri godine kasnije odigrati ključnu ulogu u genocidnim operacijama u Srebrenici – izvještava da: “Dolaskom paravojne organizacije u opštinu Zvornik, tačnije, dolaskom Arkana i njegovih ljudi, teritorija je oslobođena od Turaka. Turci su sačinjavali 60% populacije opštine, sada je opština očišćena i naseljena etnički čistim srpskim stanovništvom“.[10] Stav da su Ratko Mladić i njegovi oficiri navodno „ukaljali“ sjajnu srpsku vojnu tradiciju je - mit. Štaviše, njihov odnos prema civilnom muslimanskom stanovništvu tokom devedesetih godina prošlog vijeka dolazi iz glavnog toka srpske tradicije ratovanja: od Prvog srpskog ustanke, Balkanskih ratova preko Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih. Sjajni srpski (i crnogorski) oficiri u jugoslovenskim partizanima nisu prije svega sebe smatrali srpskim oficirima i nisu uzore i model ponašanja tražili u srpskim osvajačkim i „čistačkim“ poduhvatima, te nisu dio te historije. O korijenima te vojne tradicije piše srbijanski historičar Vladimir Petrović da se temelji na tome što se državnost Srbije tokom tri četvrtine 19. vijeka „gradila u oštroj opoziciji prema otomanskom političkom i kulturnom nasleđu i u otvorenom neprijateljstvu prema islamskim vernicima. Njihov progon se rutinski opisivao kao očišćenje.“[11] Genocid nad Bošnjacima moguće je, ako je ovo slučaj, razumjeti samo ako se razumije da „ljudi prema objektima, uključujući i druge aktere, djeluju na temelju značenja koja ti objekti imaju za njih“. Ponašanje je uslovljeno „distribucijom znanja“ na kojem se temelji njihova koncepcija sebe i drugih. Kolektivna značenja, navodi Alexander Wendt, čine „strukture koje organizuju naše djelovanje“; akterima su potrebni identiteti – relativno stabilno razumijevanje uloge i očekivanja o samom sebi – da bi učestvovali u takvim, kolektivnim značenjima“. I dok svako od nas ima mnogo identiteta, povezanih sa institucionalnim ulogama, a obavezanost i značaj svakog identiteta varira, svaki je inherentno društvena definicija aktera utemeljena u teorijama koje akteri imaju o sebi i jedan o drugom i koje su temelj strukture društvenog svijeta.[12] I zato biram da vjerujem da je naš prvi zajednički odlazak u džamiju na Bajram nešto značio, tačnije značio još nešto osim toga, odlaska na molitvu. Da je imao još neke implikacije, ne samo za mene i za njega, nego i za zajednicu, da je predstavljao neki društveni obred. Jer, ako nama u tom smislu nije značilo ništa, nekome je sigurno značilo nešto.   [1] Borislav Pekić, “Godine koje su pojeli skakavci“, knjiga 1, BIGZ-Jedinstvo, Beograd, 1988., str. 223 [2] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i ostalih, Izjava o činjenicama kako ih je naveo Dragan Obrenović  (“Tab A” “Aneksa A” “Zajedničkog prijedloga za razmatranje Sporazuma o izjašnjavanju o krivici između Dragana Obrenovića i Tužilaštva”), 20. maj 2003. [3] „Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. godine odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenika koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 – 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako optužba sugeriše da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. Gimnastička sala je bila pretrpana i zagušljiva: stražari bi povremeno zapucali u plafon kako bi smirili uspaničene zarobljenike. Neke zarobljenike su izveli napolje i tamo ubili. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti”. Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korišćene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Svjedok N, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.“ Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, 2. august 2001. godine, paragrafi 220 i 221, str. 94-95 [4] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, Presuda, 17. januar 2005., paragraf 180, str. 68 [5] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, Presuda, 17. januar 2005., paragraf 180, str. 68 [6] Maureen S. Hiebert, Constructing Genocide and Mass Violence: Society, Crisis, Identity), (New York, Routledge, 2017, str. [7] Pretresno vijeće, Tužilac protiv Radovana Karadžića, Javna redigovana verzija presude, 24. mart 216. godine, paragrafi 250 i 751, str. 1027-1208 [8] Foča je jedan od nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini čije je, da posudim čak i ime „etnički očišćeno“. Većina dokumenata srpske provinijencije nastalih između 1992. i 1995. stoga umjesto Foča koriste naziv Srbinje. [9] Glavni štab Vojske Republike Srpske, Sektor za bezbjednosno-obavještajne poslove, Uprava bezbjednosti, Strogo povjerljivo, Br. 12/46-575/95, 16. avgust 1995. godine [10] Izvještaj Drinskog korpusa, 17. decembar 1992. [11] „Srpski sveštenik i diplomata, prota Mateja Nenadović, jedan od vođa Prvog ustanka, priseća se u memoarima ‘kako se Požarevac preda i očisti od Turaka’. Opisujući početne faze ustanka, i Vuk Karadžić piše: ‘Pošto Srbi zauzmu i očiste Biograd od Turaka godine 1807, premjesti se Sovjet iz Smedereva u Biograd’. Da je čišćenje predstavljalo više od pobedničkog ekscesa, svedoči drugi Karadžićev opis strateških aspekata čišćenja na terenu današnjeg Sandžaka: ‘Kara-Đorđije, očistivši tako onaj kraj od Turaka, i sastavivši Srbiju s Crnom Gorom, ostavi ondje nešto vojske...’. Konstantin Nenadović, Karađorđev biograf, opisuje ulazak svog heroja u Beograd: ‘Kako dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Sovjeta, rečeno bude: da se svi Turci i iz donjeg Grada očiste... I tako do 10 sati pre podne budu iz sve varoši Turci istrebljeni i varoš zauzeta.’ Pisac zaključuje da ‚dođe vreme da se i taj Beli-grad od kuge Azijatske očisti’. Dubina ove eufemističke normalizacije zločina postaje jasnija kada joj se protivstave opisi istih događaja kod kasnijih autora. Stanoje Stanojević, na primer, kratak je i jasan: ‘U to ustanici prirede pokolj među Turcima u Beogradu i Šapcu’”. Petrović, Vladimir. “Etnizacija čišćenja u reči i nedelu: Represija i njena naučna legitimizacija”, Hereticus, 1/2007, str. 15 [12] Wendt, Alexander. „Anarchy is what states make of it: the social construction of power politics”, International Organization, 46/02, mart 1992., str. 396-398

Svečno otvorena manifestacija “Slobodarski dani viteškog grada Bužima 2019.

Vakuf će nositi ime po Raminoj supruzi rahmetli Hanki Bajrić, a ovo je samo još jedno u nizu dobročinstava koje je hadžija Ramo realizirao kroz institucije Islamske zajednice

Hanefijski mezheb je „nivo mektebskog znanja“, a ostalo je „ispravno slijeđenje Sunneta“

Na jednoj od sjednica EP-a 2018. godine izjave pojedinih evropskih parlamentaraca ukazivali su na odsustvo objektivnijeg sagledavanja situacije u pogledu migracija, te su vezivali porast migranata u BiH sa porastom ekstremizma. Mario Borghezio, italijanski zastupnik (iz eurospektičnog i desničarskog bloka ENF – Evropa nacija i slobode) govorio je da se među migrantima na balkanskoj ruti nalaze borci ISIS-a koji će radikalizirati mlade muslimanske populacije u BiH.

U ponedjeljak, 29.07.2019. godine je učenjem Fatihe, polaganjem cvijeća, predavanjem hatma - dove pred šehidske duše Drežnice i prigodan program tradicionalno obilježen Dan šehida Drežnice, u Memorijalnom centru „Drežnica“.

Bosna Bank International (BBI) nastavlja sa podjelom stipendija iz Fonda „Sheikh Saleh Kamel“. Pravo na prijavu za konkurs imaju djeca bez jednog ili oba roditelja, učenici osnovnih i srednjih škola i redovni studenti fakulteta, državljani Bosne i Hercegovine, sa teritorije regiona jugozapadne BiH, koji obuhvaća teritorije Herecegovačko-neretvanskog kantona, Zapadno-hercegovačkog i Kantona 10, te općine: Trebinje, Ljubinje, Bileća, Berkovići, Nevesinje, Istočni Mostar, Gacko, Kalinovik i Foča.

Foto: AA Sarajevo, 02. august 2019. (MINA) – Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u okviru manifestacije "Odbrana Bosne i Hercegovine - Igman 2019" održao je danas hutbu u Igmanskoj džamiji. Današnju hutbu prenosimo u cijelosti: - Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. On nas je uputio na put bratske ljubavi i pažnje. On nam je darovao ljepotu džemata i zajedništva. Mir i spas neka su na Njegovog posljednjeg poslanika, pouzdanog i povjerljivog Muhammeda. Salavat neka je na njegovu plemenitu porodicu i uzorite ashabe i sve njegove sljedbenike u svim vremenima. Posebnu milost ištemo za sve bosanske gazije i šehide, koji su svojom borbom, životom i krvlju zaštitili našu nejač i naše potomke i odbranili našu domovinu od agresora i izdajnika. Molimo Te, Uzvišeni Allahu, neka naša djela budu u sjeni milosti Tvoje i pomoći; neka svaka naša dova i svako naše djelo u ime Tebe započne i u ime Tebe se i dovrši! U suri Alu Imran stoji: O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte one kojima možete vjerovati; ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. (Alu Imran, 118) I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. (Alu Imran, 139) Ako vi dopadnete rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli silnike. (Alu Imran, 140) Zar mislite da ćete ući u džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji u borbi ne posustaju? (Alu Imran, 142) Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici. (Alu Imran, 160) Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. (Alu Imran, 164) Draga braćo i sestre. Kao i svake godine, na platou Igmana pored Vojničke džamije, okupimo se radi podsjećanja na naše junake, naše gazije. Podsjetimo se na veličinu njihove zakletve: čuvati domovinu i vjeru, štititi narod i braniti zemlju od dušmana. Bili su i goli, i bosi, i gladni, i promrzli, svjesni da imaju samo svoje živote i vjeru u Boga Jedinoga, Koji ih štiti. Vodila ih je mudrost iz ajeta koje smo citirali. Bili su ubijeđeni da su Allahova milost i pomoć na strani pravde, istine i čovjekoljublja. Bili su ponosni što im je Allah omogućio da se bore za te plemenite ideale. Njihov zavjet, kao i zavjet naših hrabrih sinova i kćeri od ljute Krajine do herojskog Podrinja, od hrabre Posavine do prkosne zemlje Hercegovine, isti je zavjet Bogu, narodu i zemlji: živjet ćemo slobodno i svoju čeljad podizati u ljudskom dostojanstvu. Nisu se kolebali, već su svojim primjerom pokazali put i nama ostavili u amanet da se za slobodu i dostojanstvo naroda i zemlje borimo s istom odlučnošću kakvu su i oni ispoljili, ponosno, čvrsto, stameno, časno i uzdignute glave. I danas, četvrt stoljeća poslije, nakon strašne agresije, genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ta je odlučnost više nego potrebna, jer nasrtaji na našu Domovinu i naš narod ne jenjavaju. Samo je oružje drukčije. I danas moramo ukazivati na pokušaje dehumanizacije nas, bosanskih muslimana, koju vode politike iz susjednih zemalja, izmišljajući laži o našem čistom islamu. U isto vrijeme, oni se naoružavaju, spremni da započeto nastave, kao da im zla nije malo. Odlikuju ratne zločince i veličaju zločinačke ideologije, uzdižu ih i ponose se njima. Naš najveći grijeh, u njihovim očima, uvijek je bio taj što volimo svoju zemlju i svoju vjeru i što nikada nismo bili spremni od te ljubavi odustati. To je ona ista mržnja koju su iskusili naši preci bogumili, upućivana prema našoj zemlji, kulturi i vjeri. I tada su našu vjeru nazivali heretičkom, kako bi opravdali svoje zločine nad nama. Danas je nazivaju militantnom, kako bi nas dehumanizirali i pripremili za njihove nove zločinačke ekspedicije. Na njihovo nasrtanje ne smijemo ne reagirati! Obaveza je svakog savjesnog i časnog čovjeka ukazati na zlo koje nam se čini u Bosni i Hercegovini. I neka niko ne misli da ćemo lahko sa zlom, koje nam se sprema, i neka ne govori da ga se ono ne tiče! Jer, voda će napuniti krčag i kada kapa kap po kap, kao što će se i čovjek napuniti zlom, ako se ono u njemu nakuplja malo-pomalo. Oni koji o drugima šire laži i od njih ne odustaju, jednoga dana će počiniti zlo, ako im se ne suprotstavimo. Tovariti na leđa krivicu bosanskim muslimanima i okrivljivati nas zbog svjetskog problema izbjeglica, samo zato što su te izbjeglice dobrim dijelom muslimani, nečasna je rabota i jasna zla namjera. Jer, onaj ko nanosi patnju drugima, želeći na taj način prigrabiti sebi korist, upast će u mrežu mržnje, iz koje se nikada neće osloboditi. Vjera nas uči da oni u čijim postupcima i životima nema milosrđa neće postići blaženstvo ovog svijeta, dok dobri ljudi u pomaganju drugim ljudima vide blagoslov, dar od Boga, koji ih čini plemenitim, snažnim i velikim na ovom svijetu i priprema za drugi, bolji svijet. Najveći znak milosrđa je ljubav, ne mrziti svog bližnjeg, svog brata, svog komšiju, svog susjeda; ne mrziti ljude zbog jezika, vjere, boje kože, one drugačijih uvjerenja i pogleda na svijet. Upravo nas vjera uči, na što ukazuju i Kur'an i Biblija, da su neutemeljena optužba i potvora teški grijeh, veći i od grijeha Ademovog. Lažna optužba je bila uzrokom prvog zločina u povijesti ljudskog roda, kada je Kabil ubio Habila. I zato, neka čovjek obuzda svoje riječi, neka obuzda svoje tijelo i neka obuzda svoj duh, pa će sačuvati i sebe i druge mržnje i patnje ovoga svijeta. Onaj ko istinski vjeruje u Božiju riječ, neće biti isključiv i netrpeljiv prema ljudima samo zato što su druge vjere, jer je svjestan da je uputa u Božijim, a ne u ljudskim rukama. Sudbina čovječanstva je u mnoštvu vjera i kultura. O tome nam svjedoče sve svete knjige i svi mudri ljudi koji istinski vjeruju u Boga i u drugom čovjeku vide samoga sebe. Onaj ko ne poštuje čovjeka ne poštuje ni Boga, niti Ga se boji. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (El-Maida, 48) Braćo i sestre. Oni koji su pameću obdareni znaju da je snaga zajednice u njenom jedinstvu o najvažnijim pitanjima njena opstanka. Bog nas opominje i doziva da se Njegova užeta držimo skupa i da se ne dijelimo u vjeri i političkim ciljevima. Danas, nažalost, u Bosni ima više udruženja i političkih partija nego ljudi. Umjesto da zajedno vrijedno radimo, prepričavamo ko je šta kome napisao ili rekao prije nekoliko godina i bavimo se drugim trivijalnostima i beskrajnim i nepotrebnim dokazivanjima ko je od koga veći. Ne valja to! Pozivamo vas da odustanete od te prazne rabote i da udružite snage da popravite stanje u društvu. S ovoga mjesta pozivam sve da čuju Božiju opomenu: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte… i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On (Allah) nje spasio. (Alu Imran, 103) Naš hal prije dvadeset i četiri godine najviše liči na sliku koja nam je oslikana ovim kur'anskim ajetom. U jedinstvu je vaš spas, a u podjelama vaša propast. Danas puno ličimo na Musaov, a.s., narod u pustinji: lutamo po bosanskim dolinama i tumaramo za tuđim ciljevima. Ne valja to! Podržimo one koji su spremni i hrabri da preuzmu odgovornost za domovinu, stanimo uz njih kao što smo stajali i uz naše gazije. Ovo je vrijeme odluka, a kada je vrijeme odluka, kolebanju nema mjesta. Odlučni, hrabri i znani, moraju iskoračiti naprijed, to je dužnost, to je obaveza. Braćo i sestre. Za nekoliko dana dolazi nam Kurban bajram. Muslimani u Meki se pripremaju za obrede hadža. U sjećanje dozivamo još žive slike Ibrahima, a.s., i njegova sina Ismaila, a.s. Velika je to pouka cijelom našem narodu. Bez žrtve onoga što nam je drago, nema spasa ni za pojedinca ni za narod. Život na zemlji je žrtva, trud i napor. Trudimo se da on bude sigurniji i lakši, makar za zehru ugodniji, radosniji i ljepši. Neka nam najveća radost bude osmijeh koji ćemo izmamiti na licu drugog čovjeka, djeteta i žene. Bajram je vrijeme darivanja! Darujmo jedni druge pažnjom i posvećenošću. Pripremimo na to svoje porodice i svoju čeljad. Poučimo ih našim običajima i našoj tradiciji. Ne činimo za bajram ono što nisu činili naši preci. Mi imamo naše običaje. Oživimo ih i ne posežimo za tuđim, nama stranim običajima. Bože jedini, ujedini naša srca u vjeri, slozi i ljubavi. Osnaži nas da u poteškoćama ne pokleknemo i da u iskušenjima ne posrnemo. Osnaži nam ljubav prema domovini. Sačuvaj nam našu djecu i pokaži im put do Tvoje vjere i sigurnosti. Bože milostivi, oprosti nam grijehe koje znamo i koje ne znamo. Hvala Ti za sva dobra Tvoja. Svemogući Bože, Koji živiš i vladaš uvijek i dovijeka. Amin!

Hutba Vojnog muftije Hadisa-ef. Pašalića (Igman- mjesto dove i nade u ljepšu budućnost)   Centralna džamija u Hadžićima 27.06.2019. godine   أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ  بِسۡمِ ٱللهِ ٱلرَّحۡمَـٰنِ ٱلرَّحِيمِ وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُواْ لِي وَلْيُؤْمِنُواْ بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Koji nas u Časnom Kur'anu podsjeća: „Kada te upitaju o Meni Moji robovi, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli kada Me zamoli, pa nek se i oni Meni odazovu i neka Me vjeruju, ne bi li na Pravom putu bili!“ (El-Bekare, 186.) Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, a. s., koji je rekao: „Divna li su oružja vjernikova: strpljenje i dova. Dova će vam koristiti da ublažite nesreću koja vas je pogodila kao i da spremno dočekate nesreću koja vas još nije pogodila. Zbog toga, Allahovi robovi, obraćajte se Allahu dovom. Zaista čovjeku, zbog grijeha koje čini, može biti uskraćena nafaka. Sudbinu ne može spriječiti ništa drugo osim dove, dok život ne može produžiti ništa drugo osim dobročinstva.“ Draga braćo! ''Za svaki poziv 'Allahu', postoji bezbroj onih: Tu sam, od Mene.'' Naš Časni Kur'an, knjiga je dova. Dova je kur'anski lijek. Prva kur'anska sura, Fatiha, dova je. Njome molimo Uzvišenog Allaha da nam ukaže na Pravi put, i da nas sačuva srdžbe i zabluda. Dvije posljednje sure u Kur'anu su također i dove. U njima se traži utočište kod Allaha i zaštita od belaja. Kur'an je, dakle, počeo dovom, u sebi sadrži mnoštvo dova i završava dovom. A ona, kao ibadet, datira još od prvog čovjeka, Adema, a.s. Naš Poslanik Muhammed, a.s., preporučuje: „Molite Allaha da vas sačuva teških nesreća, tragičnih posljedica zle sudbine i da se neprijatelji vašim zlom ne naslađuju.“ U namazu, koji je također dova, ali i izvan njega, vjernik moli Uzvišenog Allaha za svoje potrebe i želje. Dova je ibadet koji simbolizira našu poniznost, pomoć, uspjeh i ljubav. Dova i rad u ime Uzvišenog Allaha, nerazdvojni su. Svaki musliman svojim riječima može moliti Uzvišenog Allaha, uz uvjet da ne moli za grijeh ili štetu drugome. Dove se izgovaraju u raznim prilikama i na raznim mjestima. Izgovaraju se prilikom vremenskih nepogoda: poplava, suša, zaraza. Izgovaraju se i prilikom ratova, neimaštine i u drugim sličnim prilikama. Dove okupljaju vjernike na zajedničku molitvu. Božiji poslanik, Muhammed, a.s., je izlazio sa svojim sljedbenicima na jedan brežuljak Medine, da uputi dovu za kišu. Mjesta na kojima se zajednički uče dove, u našoj tradiciji poznata su kao dovišta. To su posebna mjesta za upućivanje dove i datiraju od davnina. Braćo u vjeri, Okupljeni danas ovdje, u ovoj džamiji, u mubarek danu džume, podsjetit ćemo se na jedno od naših dovišta – ono na Igmanu – svjesni da dovišta ne izgrađuju Bošnjake iznutra, kao vjernike, jer islam od njih ne traži da ih posjećuju. Dovišta su međaši koji Bošnjake određuju u odnosu prema njihovom izvanjskom okruženju. Odlaskom na dovišta Bošnjaci, s jedne strane, svoje okruženje podsjećaju da su ove prostore nastanjivali davno prije Osmanlija i da imaju puno pravo na zemlju Bosnu i nakon njih. S druge strane, insistiranjem na posjećivanju dovišta, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini pokazuje da neizmjerno cijeni i poštuje one koji su žišku islama donijeli i predali Bošnjacima u amanet. I dovište na Igmanu uz Ratnu džamiju na Igmanu, izgrađenu rukama branilaca – prvu zvanično otvorenu džamiju u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini – svjedoči da se na ovim prostorima vodila borba za očuvanje islama i opstanak muslimana. Dovišta su nam dar za očuvanje sjećanja i tradicije bez kojih nema razvoja svijesti o postojanju i čuvanju domovine. Svjesni situacije koja naše društvo tišti, okruženja u kojem se nalazimo, izazova i problema koji su svakodnevni, dova je tu da kroz molbu Uzvišenom Allahu zatražimo oprost za grijehe, da odagna brige, da nam pokaže put spasa, i da u zajedništvu pomognemo jedni druge. Upravo u iskušenjima ljudskog djelovanja dove nas snaže i jačaju u pomaganju drugima. Draga braćo, Za prosperitetnu zemlju, svi moramo ulagati maksimalan napor, a potom upućivati dove Uzvišenom za pomoć, i stalno imati na umu da je na Igmanu, kao i na drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine prolivena šehidska krv za odbranu dina i domovine. Zato sve vas, čestite muslimane, i vaše porodice pozivam da zajedno, u četvrtak 01. augusta, u Ratnoj džamiji, nakon akšam-namaza, proučimo hatmensku dovu našim šehidima i poslušamo vaz našeg Enver-ef. Hošića, a sutradan, od 11.30 sati, poslušamo prigodan program koji će izvesti vojni imami i imami MIZ Sarajevo. Hutbu će tog dana kazivati reisu-l-ulema IZ u BiH, Husein-ef. Kavazović, a Dovu za Domovinu učiti glavni imam MIZ Janja, hafiz Omer-ef. Camić, koji će također sa mrežom mladih ovog i MIZ Bijeljina učestvovati u programu prije džuma-namaza. Istog dana, od 16:00 sati bit će upriličen kulturno-umjetnički program na Velikom Polju. Svoju današnju hutbu završit ću dijelom teksta iz „Dove za Domovinu“ koju ćemo narednog petka, akoBogda, zajedno u cjelosti proučiti nakon džuma-namaza na Platou Ratne džamije: Gospodaru naš, učini da krv šehida, i suze njihovih majki, i uzdah njihove djece, i bol njihovih supruga budu temelj našeg sjećanja, snage i odlučnosti da budemo odgovorniji i sposobniji u svojim zadacima, aktivniji u svojim džematima i korisniji društvu i Domovini. (Amin.) Gospodaru naš, ne dopusti da nas slabosti obuzmu pa da zaboravimo na Tebe, da se udaljimo od Tvoje milosti i zaštite. Poduči nas da ne zaboravimo da si nam Ti Domovinu Bosnu i Hercegovinu darovao - da je volimo i u njoj mir i slobodu čuvamo. (Amin.) Amin, ja Rabbe-l-'alemin.