Medžlis IZ-e Mostar putem saopćenja za javnost želi upoznati javnost o neprincipijelnosti, neprofesionalnosti i dvostrukim aršinim u radu Policijske uprave Mostar i njihovih službi u slučaju sultan Selimovog mesdžida i prostorija koje bespravno koristi d.o.o. „Cezar – Stari grad“ na adresi Mala Tepa bb, a koji  je koristio Islamski kulturni centar.

Biti imam, profesor, alim, na području Bosanske krajine, posebno u toku II svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode. Kada je u pitanju rad Islamske zajednice u Bihaću može se kazati da je Sadik-ef Ribić svojim radom obilježio prošlo stoljeće. Riječ je o ličnosti koja je najzaslužnija za jačanje vakufa na području nekadašnjeg Odbora, sadašnjeg Medžlisa IZ Bihać. O njemu smo i ranije pisali. Preživio je dva svjetska rata i doživio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Svjedočio četiri politička sistema: Kraljevinu Jugoslaviju, tzv. NDH, SFRJ, te demokratske promjene u našoj domovini. Ovim sjećanjem na Sadik-ef. želimo otrgnuti od zaborava ovog skromnog čovjeka, nekadašnjeg profesora i upravitelja Niže okružne medrese u Bihaću, upravnika njene ekonomije, predsjednika Odbora IZ Bihać, člana Vrhovnog i Republičkog sabora i nadasve uglednog alima. Ko je bio Sadik-ef ? Rođen je 10. januara 1910. godine u Jezeru kod Jajca, od oca Islama i majke Ćame, rođene Mulalić, iz Jajca. Oca nije zapamtio, umro je kada mu je bilo svega osamnaest mjeseci. Brigu o njemu i njegove dvije sestre vodila je majka, koja je brinula i o troje jetima, djece od strica. Imali su nešto oko petnaest dunuma zemlje koju su iznajmljivali za trećinu prinosa. Majka je, pored toga, plela i tkala i na taj način izdržavala sedmeročlanu porodicu. Kuća im je izgorjela u Prvom svjetskom ratu, tačnije, 1916. godine. Te godine je izgorjelo još četrdeset kuća u Jezeru. Po kazivanju Sadik-ef. to je bilo najteže razdoblje u njegovom životu. Često u kući nisu imali hrane. „Mi smo kao djeca odlazili u polje i brali labodu travu i ščir, a potom ih miješali sa brašnom, ako ga ima, i to jeli“, kaže Sadik-ef. u svojevrsnoj Autobiografiji koju je napisao 12. januara 1950. godine. (Ovaj dokument smo pronašli u Medžlisu IZ Bihać.) Njegova porodica nastanila se u jednoj od preostalih kuća u Jezeru. Sadik je dobio poziv za upis u školu 1917. godine. Zbog teških životnih uslova majka mu se preudala u selo Bešnjevo, ali mu je i očuh bio slabog imovnog stanja. Sadik je nastavio školu u Šipovu, gdje je završio treći i četvrti razred osnovne škole. Nakon završene škole, otišao je u medresu. Pregledom svjedočanstava vidi se da je Sadik Ribić tokom školovanja bio odličan učenik, primjerenog vladanja. Nakon završenog Srednjeg tečaja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, dobio je zvanje imama, hatiba, muallima, vjeroučitelja u osnovnim školama te imama-matičara. Potom je završio još dvije godine Višeg tečaja – Alijje. Pored maternjeg, govorio je i arapski jezik. Sadik-ef. je završio medresu 1932. godine, a potom otišao u vojsku, u Bolničku četu. Tamo je proveo šest mjeseci. Nakon toga Ulema medžlis u Sarajevu ga je imenovao za nastavnika medrese i matičara u Bihaću. Na zahtjev Sulejmana Redžića, upravnika Gajretovog konvikta, imenovan je i za viceprefekta u ovoj ustanovi. U to vrijeme obavljao je dužnosti nastavnika medrese, matičara, prefekta konvikta te nastavnika vjeronauke u gimanziji. Tu je proveo sedamnaest mjeseci. Imao je 16 časova nedjeljno sa naknadom od 14 dinara po nastavnom satu. Nakon toga je na zahtjev Ulema medžlisa u Sarajevu imenovan prefektom medrese. Po imenovanju stalnog nastavnika vjeronauke u gimnaziji, 1935. godine, Sadik-ef. ostaje na dužnostima nastavnika medrese i matičara. Ulema medžlis u Sarajevu ga je 1938. godine imenovao za upravitelja medrese, a matičarsku dužnost dodijelio drugoj osobi. Aktivnosti Sadik-ef. u Drugom svjetskom ratu Sadik-ef. je vrijeme Drugog svjetskog rata uglavnom proveo na ekonomiji medrese u Kalini kod Bakšaiša. Rijetko kad bi dolazio u čaršiju, kratko se zadržao da obavi poslove i odmah se vraćao na imanje medrese. Kada su u novembru 1942. godine došli partizani u Bihać, bio je pozvan pred Narodni sud i saslušan. Isljednik se zvao Petar Radović-Perić. Sadik-ef. je obećao da se ničim neće ogriješiti o Narodnooslobodilački pokret i toga se cijelo vrijeme držao. Krajem januara 1943. godine Bihać je okupirala njemačka vojska. Sadik-ef. nije išao na doček. Učenici medrese, nekad ih je bilo više, nekad manje, bilo ih je i do 35, nisu prisustvovali zborovima, niti su sudjelovali u povorkama. Nijedan učenik nije bio pripadnik ustaške mladeži. Dvojica učenika su otišla samovoljno sa imanja medrese i prijavili se u ustaše. Sadik-ef. je otišao u komandu i tražio njihov povratak s obzirom da su bili maloljetni. Narednog dana su pušteni. Kraj rata Sadik-ef. je dočekao u svojstvu ekonoma medrese, jer je objekat ove škole bio do temelja uništen. U ličnom kartonu napominje da je slabog imovnog stanja. Uputio je više dopisa krovnim organima Islamske zajednice stavljajući se na raspolaganje, međutim, niti na jedan nije dobio odgovor. Odlazak u penziju Sadik-ef. Ribić je 1. juna 1969. godine otišao u prijevremenu starosnu penziju koja je iznosila 726,70 dinara mjesečno. Tada je imao ukupno 59 godina života te 35 godina, 7 mjeseci i 5 dana radnog staža. Odmah po odlasku u penziju obavijestio je Odbor IVZ u Jajcu da želi redovno uplaćivati 30 novih dinara na ime pomoći džematu Jezero, i to imamu 20 te za svjetlo u džamiji 10 dinara. I tu nije kraj njegove pažnje prema rodnom mjestu. Za proširenje džamije u ovom džematu, on i njegova dvije godine mlađa sestra, Sadika Hodžić, su uvakufili zemljište. Godinu dana kasnije radovi na džamiji u Jezeru su obustavljeni zbog nedostatka sredstava. Sadik-ef. je predložio sestri, Sadiki hanumi, da se proda zemljište površine osam dunuma iznad Plivskog jezera, i novac uvakufi za dogradnju ove džamije, što je bez pogovora i prihvatila. Povodom otvorenja džamije u Jezeru, Odbor IVZ Jajce je ponudio Sadik-ef., kao najvećeg vakifa, da svečano otvori džamiju, međutim, on je i taj čin iz skromnosti odbio. Prema podacima iz ličnog dosijea vidi se da je Sadik Ribić bio zaposlenik medrese od 26. 10. 1933. do 31. 12. 1946. godine, Vakufskog povjerenstva u Bihaću od 1. 1. 1947. do 14. 1. 1950., zaposlenik Gradskog poljoprivrednog dobra od spomenutog datuma do 30. 6. 1954, Državnog osiguravajućeg zavoda – Filijala Bihać, od 1. 8. 1954. do 31. 12. 1961., Osiguravajućeg zavoda Bihać od 1. 1. 1962. do 31. 12. 1967. i Zavoda za osiguranje i reosiguranje „Jugoslavija” – Filijala Bihać, od 1. 1. 1968. do 31. 5. 1969. godine. U osiguravajućem zavodu Sadik Ribić je imao specijalno radno vrijeme. Jedino je on radio od 9 do 17, dok je ostalim uposlenicima radno vrijeme bilo od 8 do 16 sati. Iako je posljednji sat radnog dana provodio sam u kancelariji, nikada nije otišao sa posla niti minutu ranije. Skupština osiguranika mu je dodijelila stan, međutim, on je to odbio iako je plaćao kiriju za stanovanje u vakufskoj kući na Kalini u Bakšaišu. Predložio je da se taj stan dodijeli čistačici, hrvatske nacionalnosti, samohranoj majci troje djece iz Vedrog Polja. U posljednje tri godine, pred odlazak u penziju, u osiguravajućem zavodu je obavljao poslove šefa interne kontrole i kontrolora Filijale. Angažman u Odboru IZ Bihać Sadik-ef. bio je predsjednik Odbora IZ Bihać u dva mandatna perioda. Tu dužnost preuzeo je u maju 1971. godine, i nikada nije naplatio ni dinar iz blagajne OIZ Bihać na ime naknade za obavljanje ove funkcije. Takav je bio njegov odnos prema novcu IZ-e i općenito naspram vakufa. Ipak su ga „kolege” često optuživale šaljući dopise u Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, žaleći se na neke njegove postupke. Međutim, mnogi smatraju da je Odbor IZ Bihać najkvalitetnije funkcionirao dok je na čelu ove institucije bio Sadik-ef. On je dokinuo plaćanje imama u naturi, regulisao im radni staž, uveo platne liste te obavezni završni račun. Naložio je da se popiše sva pokretna i nepokretna imovina u džematima. Inventar džamija i Odbora IZ je posebno numerisan. Na inicijativu Sadik-ef. uvedena je međuodborska suradnja predsjednika i vjersko-prosvjetnih referenata na području Bosanske krajine. Sastanci su održavani dvomjesečno. Također su i imami imali obavezne sastanke svakog prvog ponedjeljka u mjesecu. Uveo je u praksu i zamjenu hatiba na džuma-namazima. Ova ideja je bila dobro primljena u svim džematima. Njegovom zaslugom sagrađena je montažna zgrada Odbora IZ sa više kancelarija i salom za sastanke, u kojoj se i danas nalaze kancelarije MIZ Bihać. Bio je član Vrhovnog i Republičkog sabora. Jedne prilike ga je dr. Hamdija Čemerlić, tadašnji predsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, upitao zašto ne podiže putne troškove i dnevnice jer je često dolazio u Sarajevo!? Sadik-ef. mu je rekao da će poslati pisani odgovor na adresu Sabora. U obrazloženju je naložio da se ta sredstva uplaćuju na račun Gazi Husrev-begove medrese iz zahvalnosti za pažnju koju mu je ova ustanova ukazala tokom školovanja. S puno ozbiljnosti i predanosti je obavljao poslove. Često je držao vazove u lokalnim džematima za koje se dugo pripremao. Nekoliko puta je bio izaslanik reisu-l-uleme na svečanostima otvorenja džamija. Iako se od njega očekivalo da nastavi rad u organima Islamske zajednice, nakon deset godina se, iz zdravstvenih razloga, povlači sa svih funkcija. Povodom ulaska u 15. hidžretsko stoljeće, reisu-l-ulema IZ u SFRJ, hadži Naim-ef. Hadžiabdić je 1. muharrema 1401. hidžretske, odnosno, 9. novembra 1980. godine, Sadik-ef. Ribiću dodijelio priznanje za rad u Islamskoj zajednici. U obrazloženju se navodi: „Izražavamo Vam priznanje za sve što ste u svojoj životnoj aktivnosti učinili za napredak i razvoj islama i Islamske zajednice, te svojim nesebičnim i odanim radom na Allahovom putu, doprinjeli da ovaj značajni jubilej dočekamo sa krupnim rezultatima i ostvarenjima”. Sadik-ef. je imao običaj čuvati dokumente. Skoro svaki dokument je imao u duplikatu ili njegov prijepis. Zahvaljujući njegovoj pedantnosti, danas je moguće rasvijetliti sudbinu mnogih vakufa u Bihaću. Živio je skromno. Iza njega nije ostalo ništa od imovine. Ostale su samo knjige i bogata arhivska građa. Sadik-ef. Ribić je preselio na ahiret 1993. godine. Mezar mu se nalazi u haremu Bakšaiške džamije u Bihaću. Na bakšaiškim barama nalazi se Ulica Sadik-ef. Ribića. Ovaj velikan je zaslužio mnogo više pažnje, kao i ulicu u užem jezgru Bihaća. Ovom gradu je poklonio skoro šezdeset godina aktivnog rada. Medžlis IZ Bihać bi trebao posvetiti jedan dan u godini ovom čestitom čovjeku. Toga dana bi se govorilo o Sadik-efendiji, a bihaćki imami bi mu proučili hatmu. Mišljenja smo, također, da Medžlis IZ Bihać treba ustanoviti nagradu za jačanje i afirmaciju vakufa koja bi se zvala „Sadik-ef. Ribić”. Toliko mu dugujemo.

Hiljade i hiljade utisaka napisanih na papirićima na različitim jezicima i pismima, okačenih u 'Sobi sa porukama' u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu, osuđuju zločine počinjene u Bosni i Hercegovini tokom rata i ukazuju na zlo koje je taj rat donio. Ni jedna od njih ne poziva na osvetu.

Proslavljeni bh. reprezentativac i kapiten, Mirza Teletović, novi je predsjednik Košarkaškog saveza BiH (KSBiH).

Djela i ideje Alije Izetbegovića su resursi koje imamo za razvijanje pravednog, demokratskog društva, kazao je Adnan Žiško, direktor Muzeja 'Alija Izetbegović' na svečanoj akademiji održanoj povodom povodom 15. godišnjice smrti prvog predsjednika Bosne i Hercegovine, rahmetli Alije Izetbegovića.

Morate, morate! 1. Nad suhom zemljom nadviše se teški rodni oblaci. Oblaci rekoše kiši: – Padaj, napoji žednu zemlju! – Neću! – odgovori kiša. – Moraš, moraš! – rekoše joj oblaci.I kiša obilna se proli u mirijadama plodnih kapi,i žedna zemlja se napoji, i obraste biljkama, ustreperi njima, postade svakovrsna i lijepa. 2.Granu proljeće, pade zrno u zemlju, zemlja mu reče: – Hajde, zametni klicu svoju! – Neću! – reče zrno. – Moraš, moraš! – reče zemlja.I zrno zametnu klicu svoju. I iz njega niknu klas, i u klasu stotinu zrna. 3. Krajem devetog mjeseca majčina maternica pomilova plod svoj koji je nosila, milovanjem ga probudi, reče mu: – Hajde, vrijeme je da se rodiš! – Neću ja nikuda, ovdje mi je lijepo! – Moraš, moraš! – reče mu maternica, pa stisnu zidove svoje, zgrči opne svoje.I rodi se dijete. Plakalo je što se to desi bez njegove volje.(...)  Planeta Sretnija 1.Tačno 2058. godine čovječanstvo je otkrilo planetu Sretniju u susjednom zvjezdanom sistemu. Tačno 2068. godine čovječanstvo je napravilo velike svemirske brodove. Tačno 2078. godine krenula je velika seoba naroda sa planete Zemlje na planetu Sretniju. 2. U one velike svemirske brodove inžinjeri su na planeti Zemlji ubrizgavali velike količine tečnoga zraka, e da ljudi dišu kroz svemirska prostranstva, da ostanu u životu dok putuju bezvazdušnim prostranstvima do planete Sretnije. 3.Sve to potraja godinama, sve do 2258. godine. Na planeti Zemlji bilo je sve manje zraka, i sve manje čovječanstva. 4.Na kraju, 2358. godine, na planeti Zemlji preostale biljke i životinje sastaše se na svome zajedničkom kongresu, htjedoše da se potuže čovjeku i čovječanstvu zbog sve veće nestašice zraka.Ali, svoj kongres nikad ne održaše. 5.Te 2358. godine sve živo na planeti Zemlji se ugušilo.Odseljeno čovječanstvo je na planeti Sretniji prikazivalo filmove o spaljenoj i mrtvoj planeti Zemlji.Odseljeno čovječanstvo je donijelo deklaraciju da će brižno čuvati prirodna obilja planete Sretnije. Zavjetovalo se da planeta Sretnija neće nikada doživjeti sudbinu planete Zemlje.(...)   On je samo pustio magarca 1. Bio nekakav magarac svezan za drvo. Naiđe putem šejtan, vidje da je magarac svezan, pa ga odmah odveza i pusti. 2. Magarac uđe u susjedov vrt, poče jesti sve redom. Ugleda ga susjedova žena, uze pušku i ubi magarca. 3. Kad vlasnik magarca ču pucanj, krenu da traži magarca, te vidje šta se imalo vidjeti: magarac sav u krvi. Vlasnik magarca se rasrdi, dohvati pušku i smjesta ubi svoju susjedu. 4. U taj čas vrati se susjed kući, te vidje šta se imalo vidjeti: ubijen magarac i ubijena njegova žena. On se dohvati puške i ubi vlasnika magarca. 5.Pitali šejtana: “O, zašto ti ovoliko zla učini?“ A šejtan odgovori: “Ja sam samo pustio magarca!“(...)   Nijemo vrijeme 1.Na samom svom početku vrijeme je bilo nijemo, prolazilo je eonima i eonima, ali bez glasa, bez šuma. Pa vrijeme pomisli kako ga, zapravo, i nema, kako je ono neka utvara, kako samo postoje stvari i bića koja traju i prolaze, ne i vrijeme samo. 2.I zaželje vrijeme da se posvuda čuje, a i da ono čuje sve to kako ono traje i prolazi... I vrijeme podiže svoje ruke k nebu, dragome Bogu uputi tu svoju usrdnu molbu: “Dragi Bože, daj da se čuje kako ja trajem, ali i to kako prolazim!“I Bog dade da vrijeme čuje kako ono traje i prolazi. 3. I, doista, slušalo je vrijeme kako traje i prolazi. Slušalo je svoje trajanje u šumu lista, huku rijeke, orljavi vodopada, sjajenju zvijezda, zrcalenju sazviježđa... Slušalo je vrijeme kako prolazi i u ljudskim govorima, riječima, smijehu, galami i svađi..Pomisli vrijeme da je sve to mirijadsko javljanje glasova i zvukova sada postalo njegova svojina. 4.Al' ne prođe mnogo a vrijeme spozna spoznanjem svim da mu, nekako, nestane šuma kad struhne list, nestane mu huka kad presuši rijeka, nestane mu orljave kad usahne vodopad, nestane mu sjajenja zvijezde kad zvijezda zgasne...I spozna vrijeme da se stalno mora vraćati onoj svojoj nijemosti i svojoj šutnji. Onom svome samovanju izvan stvari, u onom dalekom Nedođinu.I zahvali se vrijeme dragome Bogu što sve to mora biti tako.I zahvali se vrijeme Bogu što se ono uvijek budi iz onog svoga Nedođina, i što se svojim šumovima uvijek iznova javlja na onim novim stvarima i onim novim svjetovima koje Bog uvijek stvara, svakog trena.(...)   Čudni mistik 1.Bio neki čovjek, posve čudni mistik, osobenjak svoje vrste. U gradu su ga nervirale obznane molitve, ezani i crkvena zvona. Odluči da se odseli, da potraži tišinu na jednom od najbližih planinskih visova.“Ne želim da me više proganjaju krici u nebesa, ni zvuci, nit' gradska vreva!“ – reče mistik penjući se uz planinu.2. Na vrhu planine mistik nađe tišinu. Pravio se da ne čuje izdaleke kliktaje ptica, ni glasanje divljači.Ipak, čuli su se kliktaji ptica i glasanje divljači.Mistik nabra smole sa obližnjih omorika i zapuši uši.Al' ne prođe ni deset dana, a sred one tišine mistiku se javiše misli. Uplaši ga spoznanje da mu se misli pomaljaju kao surova pitanja. “Zašto ja jesam?“ “A ako jesam, zašto sam uvijek na nečemu?“ “A ako jesam, zašto nisam sām?“ “A ako nisam sām, zašto me drugi koji postoje ne ostave u mojoj samosti?““Zašto svako od svakog ne pobjegne u svoju samost?“3.Mistik pomisli da mu se misli javljaju samo na ovoj planini. Možda mu se neće javljati na drugoj planini.Mistik odluči promijeniti planinu.Sa svoga samačkoga brda ode čudni mistik na drugo brdo. Prvih dana bilo mu je lijepo. Nije razmišljao. Nisu mu dolazila surova pitanja.4.I, doista, mistik osjeti da na ovoj drugoj planini slatko spava.Al' ne prođe ni deset dana, a onaj mistik poče sanjati čudne snove. U jednom snoviđenju ugleda svoj grad, vreva na ulicama bila je strašna.Mistik se probudi, oznojen, nemirna srca.Drugu noć sanjao je onu planinu na koju je, ono onda, prvo bio odbjegao. Planina je goropadno prijetila da će postati ravnica. Samo čeka da je zadesi strašni zemljotres.Treću noć sanjao je ovo, četvrtu noć ono... Buđenja su mistiku uvijek bila strašna. Snovi su mu sve više prijetili druženjem. 5.Mistik odluči potražiti samost na trećoj planini.Uze svoj štap i ona dva tri haljetka.Krenu na treću planinu.Kad dodje na njezin vrh, ugleda jedan stećak, na stećku je pisalo:“Ako hoćeš biti sam,da ne čuješ,da ne misliš,da ne sanjaš...postani ono što ja već jesam!“6.Mistiku se svidješe ove riječi, svih pet redaka. Leže kraj stećka. Pokri se derviškim haljecima. Ispusti svoju namučenu dušu. Tijelo mu uskoro zaraste u travu. (...)   Slijepo vrijeme 1.Od početka svijeta trajali su svjetovi i trajale stvari, a u njima i s njima i vrijeme. Male stvari imale su mala vremena. Velike stvari imale su velika vremena. 2.A onda vrijeme spozna da ono ne vidi kako prolazi sa svjetovima i u onim mirijadama stvari. I poželje vrijeme da vidi kako to svjetovi prolaze, vidi li se to kako stvari stare, kako postaju pozne i davne...I vrijeme zamoli dragoga Boga da mu stvori vid, pa da ono, vrijeme, vidi kako svjetovi prolaze, kako stvari postaju pozne i davne... 3.I Bog dade vid vremenu, i vrijeme vidje kako traje i prolazi sve od klice do zrele mivke i voćke, sve od zametka listova do žutila na njima... Vidje vrijeme kako ga nevidljivi vjetar zavija u prašinu...Vidje vrijeme kako traje u sazviježđima i kako nestaje u njihovom strmoglavom nestanku... 4.Rastuži se vrijeme što sve to vidi, što sve to gleda svaki put iznova, i svaki put nalično onim prvim viđenjima, kad je tek progledalo i kad je jasno vidjelo kako prolazi na svemu, na svakoj stvari, na svakoj zvijezdi... 5.Ali, najtužnije vremenu bī baš to da mora gledati kako prolazi i kako se zapućuje u svoj daleki Nedođin preko lica čovjekovih. Pokušalo je vrijeme da se zatrajno gleda na obrazima dječjim, u osmijehu mladih djevojaka, na ljudskim licima obasutim radostima, ozarenim veseljem. 6.Alʼ vidje vrijeme da su čovjekova lica nalik mirijadama onoga zelenoga lišća. Vrijeme i ovdje, a i tamo, stanuje u svježini. A onda ugleda kako se i ono, samo vrijeme, smežuralo od onih izbrazdanih ljudskih lica. I vrijeme se pokaja što je nekada davno tražilo od Boga da vidi kako prolazi. 7.Poželi vrijeme da opet bude slijepo. Ali mu tu molbu dragi Bog nije nikada uslišao. (...)   Sunce se smijalo naivnim ljudima 1.Vidjelo Sunce kako jevreji proslavljaju svoju Novu 5778. godinu. Pa se Sunce nasmijalo, izračunalo je sve svoje godine, od svoga postanja do Nove 5778. jevrejske godine. Dugo, dugo je Sunce ostalo zamišljeno nad ovom minutom vremena koja je stala u svih tih 5778. godina. 2.Vidjelo Sunce kako Kinezi proslavljaju svoju Novu 2018. godinu, lunarnu. Sunce se nasmijalo i reklo: Dobro, dobro, neka se Kinezi raduju svojim godinama koje su stale u mojih dvadesetak sekundi.I dugo, dugo Sunce ostade zamišljeno nad novogodišnjim vatrometima iznad kineskih gradova. 3.Vidjelo Sunce kako se kršćani, pa gotovo i cijeli svijet, raduju svojoj Novoj 2018. godini. Posvuda svjetla, lampioni, milioni žarulja i tinjalica raznolikih boja. Sunce se začudi: Kako to pa ljudi ne spominju da su sve te godine, dvije hiljade i osamnaest njih, došle od Sunca, iz onih njegovih dvadesetak sekundi?Sunce se tako pitalo, čudilo se i, potom, nasmijalo. 4.Vidjelo Sunce kako muslimani proslavljaju svoju Novu 1439. hidžretsku godinu. Vidjelo Sunce kako muslimani spominju da oni svoju eru i godine računaju po Mjesecu. Pa se Sunce začudi: A zar svjetlost Mjeseca i njegove mijene ne dolaze od moje svjetlosti?I Sunce se nasmija onima koji imaju hidžretski kalendar. I začudi se kako brzo prođe tih šesnaest Sunčevih sekundi koje stadoše u tih 1439. hidžretskih godina. (...) Dosadila mu lijepa književnost 1.Bio jedan penzioner, volio je čitati lijepu književnost, za pet prvih penzionerskih godina kupio je i pročitao desetak knjiga.A onda vidje, sprva šeste penzionerske godine, da se u ovih desetak knjiga pomaljaju priče koje su slične. I, doista, pet knjiga koje je čitao narednih pet mjeseci izazvaše u njegovoj duši osjećaj dosade.2.Odluči da proda tih petnaestak knjiga, iziđe na gradsku pijacu, stade kraj drvene ograde. Ispred sebe stavi drvenu tablu, na nju kredom napisa: “Pročitane knjige, za trećinu cijene!“.3. Priđe mu mušterija, upita: - “O čem ti govori ova knjiga?“ Ta knjiga je o čovjeku koji je gajio cvijeće, isprva ga prodavao, a kasnije mu bilo žao da ga trga iz korijena i majke zemlje. Kasnije se samo divio cvijeću, raznovrsnim bojama i mirisima... – O, ništa, ništa! Knjigu neću kupiti! Bolje mi je da idem u park i tamo gledam i mirišem cvijeće...4.Eto ti drugog čovjeka, uze listati drugu knjigu, upita: – A o čem ti govori ova knjiga? Ta knjiga govori o tome da je život prolazan. Ko god se rodio, umrijeće. A ko se još nije rodio, rodiće se, pa će umrijeti. – O, ništa, neću je kupiti! Bolje mi je da idem u starački dom, tamo će mi svi pričati kako je život prolazan.5.– O čem ti govori ova knjiga? – upita treća mušterija, jedna gospođa koja uze listati knjigu sa sredine police. Ta knjiga govori da je baš knjiga najbolji drug... – A pošto ti je ova knjiga? – upita gospođa.– Pa, po sniženju trideset maraka. A ne, hvala, srdačno hvala. Neću je kupiti. Živim sama, bolje mi je da kupim pudlicu. Eno, skroz tamo, s onu stranu pijace prodaju pudlice za trideset maraka. Pudlica će meni biti najbolji drug...6.Cijelo popodne stajao je tako penzioner kraj svojih knjiga, cupkao je sa noge na nogu. Bī mu žao što nijednu knjigu nije prodao. Na kraju, stavi knjige u vreću, zaprti je na stara leđa i zaputi se u kafanu “Društvo penzionera“. Na drugo rame stavi onu drvenu tablu sa natpisom: “Pročitane knjige, za trećinu cijene!“.U hladnoj kafani dočekaše ga njegovi prijatelji i društvo. On ti odmah priđe staroj furuni, ubaci onu drvenu plohu, na nju položi knjige. I naloži vatru.Za deset minuta zrak u kafani “Društvo penzionera“ postade topao. Penzioneri su bili zahvalni svome drugu koji je volio čitati lijepu književnost.(...) Vječno budni čuva svijet 1.Bili neki jevrejski teolozi, pametni i učeni, pa svaki dan Mūsāu (Mojsiju), alejhiselamu, postavljali pitanje: - Deder ti nama kaži da li Bog spava? 2.Mūsā, alejhiselām vidi, uh, krupno pitanje, veliko kao Sinajska gora. Uklanjao se Mūsā, alejhiselām, od te skupine jevrejskih teologa i mudroslovaca. Pa, opet, kad god bi pored njih prošao oni bi na njega zagraktali onim pitanjem: - Deder ti nama kaži da li Bog spava?3.Ne prođe ni dvanaest dana a Mūsā, alejhiselam, zamoli dragoga Boga da mu odgovori na pitanje: – Bože, spavaš li Ti ikad?4.A Bog onda objavi Mūsāu, alejhiselam, da baš sprva te večeri uzme dva staklena pehara, da ih napuni vodom, da ode u pustinju i da stane, i da tako do zore drži one pehare u ispruženim rukama.5.Sve to tako uradi Mūsā, alejhiselām, stajao je do ponoći, vidi: otežale mu ruke. A onda u pola tri poslije pola noći Mūsā, alejhiselām, zaspa, pade na tle, padoše i ona dva pehara, prosu se voda u pustinjski pijesak. 6.Sutradan Mūsā, alejhiselām, naiđe na one jevrejske teologe i mudroslove, pripovjedi im priču o dva staklena pehara puna vode u rukama snenog čovjeka. 7.Ne prođe ni dvadeset godina, umrije Mūsā, alejhiselām, umriješe i oni teološki mudroslovi. Ostade samo rasprava o Vječno Budnome Bogu koji ne da da se svijet stropošta na dno Postojanja!(...) Antikvarnica satova 1.Bio jedan čovjek, volio je slušati kucanje starih satova. Silno se obradovao kad je vidio da je u gradu otvorena antikvarnica satova. Svratio je tamo i vidio: Satovi su bili nijemi, zaustavljeni, zakočeni.2. Vlasnik antikvarnice mu objasni da je zaustavio satove jer strahuje od miješanja vremena. Eto, ovaj sat je iz turskog vakta, davno prošlo vrijeme, a ovaj je, opet, iz austrougarskog doba, također prohujalo vrijeme, i tako to... – Odlučio sam da stari satovi šute dok su u mojoj radnji! – reče vlasnik antikvarnice.3.Dobro, kupiću ovaj ala turka sat, reče stari čovjek. Kad dođe kući i pokrenu mehanizam sata, začu otkucaje davnih vremena, ali kao da dolaze odnekud sa istoka, osjećao je da otkucaji zaludu dozivaju priče davnašnjih snjegova, onih olomlanjskih i prije njih.4.Naredne sedmice stari čovjek je kupio jedan zidni sat iz vremena austrougarskog casrtva. Kod kuće je navio zupčanike, sat krenu jednolično nizati reske i oštre zvuke svojih sekundi, ali kao da su dolazili sa zapada. Svi su se zvuci sekundi činili davnašnjim, prošlim, nepovratnim.5.I tako, vrijeme je prolazilo, onaj stari čovjek je svraćao često u antikvarnicu, razgledao je satove, uskoro je kupio dva sata iz jugoslavenskih vremena, i njih je slušao kod svoje kuće.Osjećao je kao da može staviti u pregršt vremena čije je otkucaje slušao, ali kad god bi to pokušao vidio je da u pregrštima ne preostane ništa.6. – Daj mi sedam različitih digitalnih satova iz druge generacije! – zamoli stari čovjek vlasnika antikvarnice satova.Kad je kod kuće stavio baterije u svesedam digitalnih satova, stari čovjek vidje da mu se sad raznolika vremena javljaju u bljescima svjetlosti obojenih brojki sa blještećih ekrana. Vidio je svjetlost, nije čuo nikakve zvuke.Ali, vidio je kako tinjanja onih sedam vrsta svjetala sa sedam digitalnih satova negdje nestaju, odlaze, pa se vrate, pa odlaze... Sve u tišini.Stari čovjek uze sve satove koje je kupio u onoj antikvarnici satova, odnese ih u podrum, pažljivo ih stavi na policu gdje su stajale knjige koje više nije namjeravao čitati.(...)

U povodu 15-te godišnjice od preseljenja na Ahiret danas je u Karađoz-begovoj džamiji pred džumu namaz poklonjena hatma dova pred duše rahmetli Alije Izetbegovića, prvog predsjednika R BiH i najpoznatijeg istraživača kulturne baštine u Hercegovini rahmetli Hivzije Hasandedića. Hatma dovu proučio je glavni imam Medžlisa IZ-e Mostar mr. Dino ef. Maksumić.

Salih ef. Čolaković na danas održanoj press konferenciji u povodu stavova Medžlisa IZ-e Mostar o korištenju sultan Selimovog mesdžida na Starom mostu odbacio je tvrdnje da je uzurpator vakufske imovine. 

Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe, danas je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu obilježena 15. godišnjica smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine. Ovim povodom danas je Reisu-l-ulema IZ u BiH dr. Husein ef. Kavazović proučio Jasin-i-šerif na mezaru rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, povodom 15 godišnjice od njegove smrti. RTV BIR

Piše: Rukiye Turdush Ujguri nisu ni ekstremisti ni separatisti kako Peking tvrdi, oni samo žele svoja vjerska, etnička i politička prava. 

Hutbu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu održao je drugi imam ove džamije mr. hfz. Salih ef. Halilović.

Košarkaški reprezentativac BiH Jusuf Nurkić, mnogo puta do sada pokazao je da je vezan za domovinu. Nurkić je na utakmicu sa LA Lakersima stigao u sakou, a imao je na sebi majicu sa Cvijetom Srebrenice.

Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe, danas je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu obilježena 15. godišnjica smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, javlja Anadolu Agency (AA).

Mnogo je izazova s kojima smo suočeni – globalnih, ali i onih koji se tiču naših prvih susjeda te posebno rastuće islamofobije. Unutarnji izazovi su još veći poput poziva na secesionizam te ratnih pokliča. Pitanje je jesmo li sazreli da se kao narod odupremo ponovnom eventualnom udaru na našu fizičku opstojnost? Kako smo postali Muslimani? Početkom šezdesetih godina se počelo problematizirati nacionalno pitanje. Tada je, nakon desetogodišnje restauracije, obnovljena beogradska Bajrakli džamija te spašena od inicijative da postane muzej voštanih figura muslimana u molitvi. Husein Đozo je, uprkos ratnoj prošlosti, postao Titov prevodilac s arapskog jezika. U januaru 1962. na dvodnevnoj sjednici CKSKBiH otvoreno se razgovaralo o pitanju nacionalnih odnosa u BiH što je prestalo pod partijskim pritiscima. O statusu “muslimanskog stanovništva” razgovaralo se i na Šestom plenumu CKSKBiH 1963. te Četvrtom kongresu SKBiH 1965. godine. Politika dotadašnjeg tretiranja muslimanske populacije je ocijenjena pogrešnom. Odlaskom Aleksandra Rankovića, čelnog čovjeka obavještajne zajednice u Jugoslaviji (OZNA,UDBA), sa političke pozornice Josip Broz Tito je, kao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, počeo uviđati prednosti muslimanske populacije u Jugoslaviji uz olakšicu oslabljenog ruskog utjecaja. No i dalje je vladao ozbiljan otpor afirmaciji jednakopravnosti. To je prvi osjetio akademik Muhamed Filipović objavom eseja “Bosanski duh u književnosti – šta je to?” koji je izazvao reakcije diljem Jugoslavije. Filipović to objašnjava rješavanjem položaja Muslimana kao naroda i nacije. Pojašnjavajući taj fenomen i osudu njegovog uratka kao antirežimske deklaracije pri čemu je sam autor okarakterizran kao muslimanski nacionalista, Filipović kaže da je to bio prijelomni trenutak od kojeg je bilo nemoguće zaobilaziti deseteljećima odgađano pitanje rješavanja položaja Muslimana kao naroda i nacije. ”Na kraju je pitanje dobilo svoju pravu formu, tj. postavljalo se pitanje, ako se tvrdi da postoji muslimanski nacionalizam, ako postoji muslimanski šovinizam, kako to onda ne postoji muslimanska nacija i zbog čega se Muslimanima ne priznaje status nacionalne grupe. Progon nekog čovjeka zbog toga što je navodni muslimanski nacionalist nužno implicira pretpostavku da mora postojati i muslimanska nacija”. Dodjela književne nagrade Ćamilu Sijariću potakla je velikosrspki i velikohrvatski element da se počne obračunavati s Makom Dizdarom zbog čega je “Narodna prosvjeta” uništena i pripojena “Veselinu Masleši”, a Dizdar i kolege koje su stale uz njega su stavljene pod kontrolu UDBA-e. Priznanje muslimanske nacije kao “posebne kulturno-historijske zajednice” kao proces je počelo 1968, a okončano 1969. godine. Najzaslužniji za ovo su bili Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Đuro Pucar, Vlado Šegrt, Rato Dugonjić, Avdo Humo, Džemal Bijedić, Hasan Grabčanović, Atif Purivatra, Arif Tanović i drugi.  

1.Romantične potrage između Evrope i Azije Nije lahko opisati nakane i razloge dugotrajnih i iznimno vrijednih književnih bavljenja islamskim temama koje vidimo u djelima Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837). Ima izvora koji kao razlog Puškinove naklonosti islamskom istoku spominju njegovo porijeklo, navodno Puškin u svojoj plemićkoj lozi ima jednu davnu afričku (etiopsku) kopču, njegov predak po majci bio je Ibrahim Petrovič Hanibal (1697–1781). To je, svakako, zanimljiv podatak, ali se ovom prigodom mi nećemo baviti Puškinovom genealogijom. Aleksandar PuškinPoslanik Pun duhovne ja lutah žediPustinjom što mračna je bilaI serafim se sa šest krilaUkaza meni na razmeđi.On prstom lakim kao sanZenica mojih kosnu dan,Vidovitost mu prenu zeneKo u orlice preplašene.Moga se uha kosnu onI ispuni ga šum i zvon;Treptanje čuh u nebu sila,I anđeoskih krila let,Nemani morskih skriven svetI klijanje pod zemljom žila.On promiče kroz moje usne,I jezika mog grehe gnusne,Svu brbljivost i podlost smrvi.I tada žalac mudre zmijeU obamrla usta mi jeRinuo rukom punom krvi.I zario u grudi mačI ustraptalo srce trgo,I šišku plamenu uz plačU otvorene grudi vrgo,Ko trup u pustinji sam paoI Boga glas je mene zvao:”Proroče ustaj, motri, vnemlji,Ispunjen mojom voljom budi,I hodeći po moru, zemlji,Rečima žezi srca ljudi.” (Ovaj prijevod je naveden sa web stranice: www.tvorac-grada.com/poznati/puskin.html)Pristup stranici 19. septembar 2018. U svrhu omeđenosti ovog našeg eseja bolje je i svrsishodnije Puškinove “islamske jave i snove“ sagledavati u mnogolikim vezama sa procvatom “romantizma u ruskoj književnosti“. Puškin je uz književni romantizam bio pristao, ali se kasnije od njega i odvojio. Također, Rusija je već u Puškinovo vrijeme pozornica širokih književnih, kulturalnih, svjetonazorskih, političkih...debata koje su se odvijale uglavnom oko rješavanja zagonetke “njezinog duhovnog pripadništva“ i mnogolikog sporenja oko toga kojim putem Rusija treba ići. Da li je Rusija Evropa? Da li je Rusija Azija? Potom, da li je Rusija okrenuta Zapadu, ili je, pak, okrenuta Istoku? Ili je Rusija “svoja“, to jest Rusija ima vlastite samostalne puteve i duhovne horizonte. Te i takve rasprave nisu zaobišle ni Aleksandra Sergejeviča Puškina. Već u svojoj poemi Kavkaski zaro­bljenik (Kavkaskij plennik) Puškin pokušava i uspijeva da o “tamošnjim“ (kavkaskim) Čerkezima progovori, to jest da pjeva bez teških stereotipa, atavizama i mržnje. Ova Puškinova poema utjecala je na Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910) kako u smjeru formiranja njegovog pozitivnog stava o muslimanima Kavkaza, tako i u oblikovanju “duhovnog raspoloženja“ u Tolstojevom slavnom djelu Hadži Murat. Kako je došlo do toga da se Aleksandar Sergejevič Puškin šire pozabavi stranicama Kur'ana i životopisom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., pitanje je koje, samo po sebi, upućuje na Puškinova književna zanimanja islamskim jugom i istokom. On je rano došao do vrijedne literature o islamu, napose preko perzijske, turske i tatarske književne tradicije koja je prevođena na ruski. Osim toga, izvori o Puškinu govore da je on naukovno i kulturno stasao i na usmenoj književnosti koju je neobično volio. 2.Puškinova poetska “dijalogiziranja“ sa Kur'ānom U svojoj dvadeset petoj godini (1824) Puškin je napisao djelo “Podražanija Koranu“, tu rusku sintagmu engleski izvori najčešće prevode kao “Imitations of the Qur'an“, arapski izvori daju prijevod kao “Muhākātu l-Qur'an“ - - , na njemačkom daju “Nachahmungen des Korans“ itd. O kakvom Puškinovom djelu se ovdje radi?Sretna je okolnost da je Šaban Gadžo dobro predstavio ovo Puškinovo djelo prije nekoliko godina, dao je korisne informacije o njemu i na uputan način ga izdašno citirao i kontekstualizirao u vezi sa islamskim potragama ovog slavnog ruskog pjesnika. Čitateljstvo rado upućujemo na ovaj esej Šabana Gadže.John Henriksen je, sa svoje strane, detektirao nekoliko tumačenja i teorijskih obrada djela “Podrazhaniia Koranu“ (kako on na engleskom transkribira ovaj naslov na ruskom). Prema Johnu Henriksenu, Puškin je ovaj ciklus pjesama “Podražavanja Kur'ana“ objavio 1824. godine, bio je tada u posebnom duhovnom raspoloženju, u nekoj vrsti “proročanskih pobuda“ koje se ponekada posreće pjesnicima. Već ranije Puškin je čitao Kur'an preko francuskih i ruskih prijevoda, temeljna islamska sveta knjiga dokraja ga je oduševila. Osim u “Podrazhaniia Koranu“, Puškinov izljev ushićenja islamskim temama vidi se i u njegovoj pjesmi “Prorok“ (Пророк - arapski izvori je prevode jednostavno riječju – an-Nabiyyu). John Henriksen dodaje da je Puškin pisao “Podrazhaniia Koranu“ u egzilu u mjestu zvanom Mihajlovsko. U jednom pismu upućenom jednom svome prijatelju Puškin je rekao da ga ovaj njegov egzil podstiče da se u neku ruku “poistovjeti sa Muhammedom“, jer je i on bio izgnan.Puškinovo djelo “Podrazhaniia Koranu“ od kritičara je dobro dočekano i različito tumačeno. Tako je N. I. Černajev, 1897. godine ustvrdio da se na vezu Kur'ana i ovog Puškinova djela treba gledati kao na “duhovno-mističku“. Naime, prema Černajevu, pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina oslovio je “mistički pathos Kur'ana“. Nesumnjivo je da Černajev ovim tumačenjima ispravno prepoznaje razloge Puškinova zanimanja za Kur'an. Tokom sovjetske ere ovo Puškinovo djelo imalo je posve drugačije interpretacije i recepcije. Tako je V. I. Filonenko, tumačeći “Podrazhaniia Koranu“ rekao da se svemu treba prići sa stanovišta antropologije, te je “Puškinovu vještinu u opisivanju arapskog načina života iz sedmog stoljeća“ Filonenko smatrao nekom vrstom “umijeća oponašanja koje se doima kao arheologija.“ Nadalje, B. Tomaševski je smatrao da se Puškina, “na ravni poetske kreacije“, treba proučavati imajući u vidu “formalne načine koje je Puškin posuđivao iz Kur'ana“. U kasnijim vremenima tumačenja i recipiranja Puškinova djela “Podrazhaniia Koranu“ još više su se granala u mnogo pravaca. Tako Walter Vickery “naglašava etički ili moralni aspekt (Puškinova) oponašanja Kur'ana“. Jednostavno rečeno, Puškin je tragao za sređenim svijetom gdje bi bila “posve jasna, odsječna granica između dobra i zla.“ Julian W. Connolly je, sa svoje strane, isticao da je Puškin težio za nekom vrstom vizije iskupljenja (a vision of redemption) kroz obećanje “nove nade i ushita“ do kojih se stiže pokornošću i čestitim životom, a što je Puškin, možemo mirne duše zaključiti, pronalazio u Kur'anu. Također, Julian W. Connolly je bio protiv “strogog poistovjećivanja pjesnika i proroka/Božijeg poslanika“, što je problem koji vidimo i u djelima Johanna Wolfganga von Goetea. Dugo bi potrajalo kad bismo nastavili s navođenjem ostalih tumačenja i recepcija ovog Puškinova djela. Umjesto toga uputnije je pokazati kako Puškin “dijalogizira“ sa Kur'anom, što je i savjet Johna Henriksena svima koji žele da se upute u Puškinovo bavljenje temeljnom svetom knjigom islama. Evo samo nekih strofa iz tog Puškinova djela: Zaklinjem se parnim i neparnim,Zaklinjem se mačem i pravedničkom bitkom,Zaklinjem se jutarnjom zvijezdom,Zaklinjem se noćnom molitvom. Iz ovih redaka vidi se posve jasno da Puškin oslovljava ajete ili alineje Kur'ana u kojima se nalaze tzv. qasam ili zaklinjanja. U Kur'anu je riječ, najčešće, o “Božanskim zaklinjanjima“, jednoj vrlo prepoznatljivoj (iako ne i jedinoj!) stilskoj formi islamske Revelacije. Pjesan sadržana u ruskom originalu postiže izvanredne efekte na čitateljstvo. To se vidi i iz sljedećeg odjeljka gdje Puškin pjeva: Dva puta će anđeo puhnuti u rog,Nebeska će grmljavina na zemlju udariti,Brat će od brata pobjeći,Sin će se od majke sakriti.Sve će dobjeći do Boga.Razobličeno strahom. I ovdje su prepoznatljivi kur'anski motivi “puhanja u Rog“ pred Smak Svijeta (usp. npr. Kur'an, 39:68), Puškin na njih izravno ukazuje i pjesnički ih oslovljava. Također, Puškin aludira i na strahote i katastrofe Smaka Svijeta koje se spominju i u suri 80:34. itd). Napokon, evo još jedne Puškinove kitice stihova: Opet palma mrsi svoju sjenkovitu glavuOpet je bunar napunjen, hladan i dubok.I stare kosti magarice se podižuOdjevene mesom, i ričuA putnik osjeća snagu i radostU njegovoj krvi zaigrala je iznova uskrsla mladost. Prema komentatorima Puškinove poezije, ovdje slavni ruski pjesnik aludira na drugu suru Kur'ana, Kravu/al-Baqarah, 2: 259., gdje se govori o čovjeku kojeg je Bog usmrtio stotinu godina, pa ga potom oživio, a oživio je i njegovog magarca (kod Puškina se radi o magarici - ослица). 3.Puškinova pjesma o Muhammedu, a.s. Aleksandru Sergejeviču Puškinu slavu je uvećala pjesma o Muhammedu, a.s. Spjevao ju je 1826. godine, pjesma je odmah postala poznata i uveliko respektirana kao i njezin autor. Tvrde da je ovu pjesmu mnogo volio i sam Fjodor Mihajlović Dostojevski (1821-1881).Kao što je u poemi “Podrazhaniia Koranu“ riječ o nekoj vrsti dijalogiziranja sa Kur'anom, iz pjesme Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) vidljivo je da Puškin stupa u kratkotrajno, ali intenzivno, duhovno saučestvovanje ili, pak, duhovno oponašanje Poslanika Muhammeda, a.s. Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin je htio da svome naraštaju bude neka vrsta “idealnog uzora“, da im kao pjesnik pokaže duhovno vodstvo, želio je, naprosto, da im bude “onaj koji prosvjetljuje, koji dostavlja višu viziju svojoj generaciji“ (...and illuminator, deliverer of a higher vision to his generation...). Šira scena ove Puškinove pjesme je, reklo bi se, “biblijsko-kur'anska“. Čovjek u pustinji, pri njemu je velika žeđ... (Pustinja ovdje, možda, simbolizira svijet koji je bez vodstva, ljudi su žedni upute višeg reda...). Potom se javlja melek/anđeo, serafim sa šest krila, dolazi prosvjetljenje itd.U pjesmi potom nastaje ona dionica koja je i bila cilj pjesniku Puškinu – prosvjetljenje i Božija Objava dolaze Poslaniku Muhammedu, a.s., ali pjesnik vješto upliće i sebe, nastavljajući pjesmu pjevati u prvom licu jednine, htijući tako da i on, sa svoje strane, dobije makar poetsku inspiraciju i duhovno okrepljenje! Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin znade da Božiju Objavu (al-wahy) ne može dobiti, ona se dostavljala samo Božijim poslanicima.Nesumnjivo je ovaj trenutak “pjesničkog prelaženja graničja“, kad pjesnik Puškin želi ako ne prodrijeti, a ono barem proniknuti, u profetsko ili vjeronavjestiteljsko iskustvo, najsnažnija dionica ove njegove pjesme. Ovdje vidimo da je Puškin bio uvjeren u izuzetne zadaće ili poslanja koja imaju pjesnici, kako to ističe i Milivoj Solar.Na kraju, iz pjesme se vidi zapovijed Poslaniku Muhammedu, a.s., da mora ići među ljude i širiti poruku obodrenja. Istovremeno to znači (imamo li u vidu Puškinovu vještinu da oponaša Poslaničku zadaću i tradiciju) da je ovo obodrenje upućeno i samom Puškinu. To jest, ne Puškinu kao od Boga odaslanom poslaniku, jer on to nije i ne može biti, već Puškinu kao pjesniku koji želi preporoditi svoj narod. Dodajmo da je Puškinova pjesma Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) iznimno popularna u arapskom svijetu. Tamo je bila počašćena sa nekoliko prijevoda. Naravno, nepotrebno je posebno isticati da je ovu Puškinovu pjesmu potrebno čitati kao jedno pjesničko ostvarenje i poetsku viziju, a nikako kao svjedočenje o nekom konkretnom historijskom događaju. Napomenimo da je Aleksandar Sergejevič Puškin dobro poznavao književnost islamskog istoka. Prisjetimo se da Puškin, u svome velikom djelu Evgenije Onjegin, navodi perzijskog pjesnika Sadija, k tome, njegova djela obiluju motivima turske i perzijske književnosti.(...)

Kako je poznato, na referendumu održanom 23. juna 2016. godine većina građana Velike Britanije glasala je za izlazak svoje zemlje iz Evropske unije. Takva odluka jedne od vodećih evropskih država i članica Unije izazvala je politički potres, čije dugoročne posljedice po Britaniju, Evropsku uniju i Evropu još nije moguće razabrati.   Nakon početne nevjerice nad ishodom referenduma kod većeg dijela evropskih političara s obje strane La Manša uslijedile su rasprave o tome kako urediti buduće odnose i veze Britanije s Evropskom unijom. Od referenduma je prošlo više od dvije godine, datum napuštanja Unije se približava (29. mart 2019), a nijedno suštinsko pitanje tih odnosa nije riješeno. Već se pokazalo da je nakon više od 40 godina izgradnje guste mreže veza na polju ekonomije, obrazovanja, zdravstva, sigurnosti i dr. izlazak jedne članice zamršen i, po svemu sudeći, bolan proces. Otežavajuća okolnost je to što u samoj Britaniji, prije svega u njezinoj vladi, nema usaglašenog stava o tome kako bi trebali izgledati budući odnosi Londona i Brisela. Pritom valja podsjetiti da izlaskom iz struktura Unije, Britanija ni u kojem slučaju ne poriče svoje evropstvo, odnosno svoju povijesnu, kulturnu i političku pripadnost Evropi. Sporazuman izlazak Britanije – nemoguća misija Kako vrijeme odmiče, sve češće čitamo o nečemu što je nekad spominjano tek usputno, više kao teoretska nego ozbiljna mogućnost: izlazak Britanije iz Evropske unije bez sporazuma (crash-out Brexit). Niko ne može sa sigurnošću predvidjeti posljedice takvog razvoja događaja. Prema nekim procjenama, moglo bi doći do brojnih problema u funkcioniranju države, od nestašice lijekova u britanskim apotekama i bolnicama, ogromnih sabraćajnih gužvi na tačkama ulaska i izlaska iz Britanije, pada životnog standarda pa sve do ponovnog izbijanja sektaških sukoba u Sjevernoj Irskoj. U britanskoj javnosti sve su glasniji oni koji zahtijevaju održavanje novog referenduma na kojem bi građani odlučivali o prihvatanju ili odbijanju sporazuma o budućim odnosima Britanije i Evropske unije. Ali, kako je spomenuto, takav sporazum još nije postignut pa ga nije ni moguće staviti na glasanje. Istovremeno, najnovija istraživanja britanskog javnog mnijenja pokazuju da bi većina građana danas glasala za ostanak u Evropskoj uniji. Ni nedavni susret šefova vlada članica Evropske unije u Salzburgu nije polučio napredak u pregovorima. Taj susret trebalo je da omogući britanskoj premijerki da šefovima vlada ostalih članica predstavi britanski prijedlog budućih odnosa. No, njezin prijedlog je glatko odbijen, jer njime bi Evropska unija morala iznevjeriti neke od ključnih principa na kojima počiva. Suočena s jedinstvenim i tvrdim stavom Unije, premijerka May se na konferenciji za štampu doimala uznemirenom, a posmatrači su susret ocijenili promašenim. So na ranu utrljao je francuski predsjednik Makron. Ne dovodeći u pitanje suvereno pravo Britanije kao države da odlučuje o svojoj budućnosti, on je izjavio da su pobornici izdvajanja Britanije, koji su glasačima na referendumu obećavali ružičastu budućnost samo da se Britanija oslobodi njima omražene Evropske unije, nastupili kao obični lažovi. Reklo bi se da je ovakve riječi izgovorio više s gorčinom nego slavodobitno, jer Francuska sigurno ne želi vidjeti Britaniju izvan Evropske unije. Bosna i Hercegovina – igre referenduma Bosanska država nije unija suverenih zemalja poput Evropske unije, ali u javnom prostoru naši građani svako malo mogu čuti izjave o neodrživosti naše države i o potrebi organiziranja referenduma o nezavisnosti kao nekakvom čarobnom rješenju za njeno nefunkcioniranje. Ako na trenutak ostavimo postrani važno pitanje o zakonitosti održavanja referenduma o nezavisnosti jednog administrativnog dijela države, te pitanje da li bi održavanje tog referenduma moglo proći bez vojnog sukoba, primjer britanskog referenduma može da bude poučan. Dodvoravanje građanima davanjem primamljivih obećanja i nuđenjem naizgled jednostavnih rješenja za vrlo složene probleme najobičnija je obmana. Danas kad to postaje jasno, mnogi koji su dali svoj glas za Brexit sad traže novi referendum. Nezadovoljstvo stanjem u britanskom društvu koje je navelo većinu da 2016. glasa za Brexit naprosto nije moguće riješiti jednostavnim pitanjem: “Da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati članica Evropske unije ili je treba napustiti?” Referendum ne smije služiti političarima da se kriju iza odluke glasača, odluke koja dugoročno može imati loše posljedice.Britanski slučaj pokazuje da čak ni bogate zemlje s razvijenom političkom kulturom i snažnim društvenim institucijama nisu u stanju predvidjeti i kontrolirati velike procese koje su pokrenuli jednom referendumskom odlukom. O tome bi trebalo da razmisle oni koji sanjaju referendume o otcjepljenju. Nepošteno je prizivati referendum bez prethodno obavljene otvorene i sveobuhvatne rasprave o mogućim posljedicama po zemlju i društvo. Jer, bit će kasno ako im neko jednog dana bude morao reći: “Slušali ste lažove.” Kao ni Makron i drugi prijatelji Britanije, ni oni koji žele sačuvati cjelovitu Bosnu neće biti nimalo sretniji zato što će biti upravu.