S  obzirom na porast broja izbjeglica koje ovih dana pristižu u Bosnu i Hercegovinu, sve češći su slučajevi da oni dolaze pred objekte IZ tražeći pomoć. Polazeći od moralne obaveze da se tim ljudima izađe u susret IZ u BiH je razmatrala načine pomoći koji bi bili u skladu sa njenim mogućnostima i važećim zakonodavstvom.

U vremenu kada je potrebu da sjednete s nekim nadopunila ili skoro pa zamijenila virtualna komunikacija, kada nekako imate osjećaj da ste sa svima bili i svakog se nagledali, a nigdje mrdnuli niste, pokušavam odmjeriti snage i slabosti ove pojave.

Tokom prethodnog vikenda na području 16 općina održana je prva radionica u sklopu proljetnog semestra Mreže mladih Muftijstva sarajevskog.

U petak 09.02.2018. nakon džume namaza, u prisustvu zvanica i gostiju, položen je kamen temeljac za izgradnju džamije u naselju Karalinka.

Fotografija sa karnevala u Čapljini koja prikazuje postavku pokopa sačinjenu od tabuta, partizana, ustaša i imama i nišana sa imenom Željka Komšića izazvala je brojne reakcije u našoj zemlji. Svoju zabrinutost izrazio je i predsjedavajući Vijeća ministara BIH Denis Zvizdić.

Jedna od najdražih rečenica koju često dijelim s drugima jest mišljenje o muzici izrečeno u romanu velikoga kirkiškog pisca Činkiza Ajtmatova Kasandrin žig: Bog je čovjeku darovao muziku kako bi mu nadoknadio osjećanje prolaznosti. Tu sam konstataciju još jednom snažno osjetio slušajući izvedbe sevdalinki Zehre Deović (1938.-2015.) dok sam, u utorak navečer, 30. januara 2018. godine, pisao ovaj tekst. Ponovo sam, zahvaljujući internetu i YouTubu, odslušao “Dvije su se vode zavadile”, “Da sam ptica i da imam krila”, “Moj dilbere”, “Mlad se Jusuf oženio”, “Bosno moja, divna, mila”, “Djevojka je zelen bor sadila”, pa ilahije “Kad procvatu behari”, “Mejra”, u kojima nas glas Zehre Deović osvaja kao blagotvorna dženetska akustika, to je glas koji nježno povezuje svjetove, prostore, vremena, iskustva, uspomene u neponovljivo jedinstvo od radosti i sjete. U crno-bijelom muzičkom spotu pri izvedbi pjesme “Dvije su se vode zavadile” mlada i lijepa Zehra šeta fočanskom čaršijom, uz Ćehotinu, kraj Drine, spušta se niz stepenice prema prostoru gdje je nekad bila autobuska stanica, upravlja veslima u čamcu, maše nekome na drugoj obali, sve funkcionira u ozračju blagodarne svjetlosti i ushićujuće radosti, a njen glas kao da izvire iz vode, iz drveća, iz zraka, iz svega što vidimo i čega se sjećamo da je nekada postojalo u Foči. U mome Kruševu, a i u drugim selima u dolini rijeke Sutjeske, pojedini domaćini bi običavali da, u vrijeme koševine ili kakvih drugih zemljoradničkih poslova, iznesu svoj radioprijemnik van kuće i nasade ga, maksimalno odvrnuta, na parmake, pojate, na uzdignute ćumeze, ili smjeste u krošnju neke od voćki. Taj čin je naglašavao malo izdvojeniji socijalni status domaćina, nije to mogao baš svako sebi priuštiti, i nisu se, dakako, nimalo žalile baterije. Nedjeljom bi se brdima i dolinama, najčešće, orile sevdalinke, turbofolk još nije bio uzeo maha. Jutarnje radiovrijeme bijaše rezervirano za popularnu emisiju “Selo veselo”, a popodnevno uglavnom za urnebesne radioprijenose nogometnih utakmica tadanjih jugoslavenskih prvoligaša... U ljeto 1968., 1969., i kasnije, jedna od najviše emitiranih pjesama na radijskim talasima bila je upravo pjesma “Da sam ptica i da imam krila”, koja, zna se, i nije bila izvorna sevdalinka, tekst je napisao Mustafa Mujezinović, ali je, kao i mnoge druge pjesme u izvedbi Zehre Deović, dakako i drugih velikih bosanskohercegovačkih izvođača narodnog melosa, jednostavno posevdalinčena, ponarodnjena, srasla je s tlom i s dušom svih onih koji bi je slušali. Tu “pticu” sam pratio u mislima kroz sve bosanske gradove i predjele! Moj stariji polubrat Ejub imao je gramofon i veliku kolekciju gramofonskih ploča (jednom smo se Ejubov najstariji sin Esad i ja zadali u brojanje koliko ima tih ploča, došli smo do broja 138), Ejub bi se svaki put s puta u Foču vratio s novom nekom gramofonskom pločom, bijaše “veliki događaj” kad se jednom, prvi put, pomolio s “lonplejkom”. Slušajući Zehru, uvijek sam imao osjećaj kako njezin glas nježno obujmljuje svaku otpjevanu riječ i svaku melodijskoizvedbenu zadatost u najpreciznijoj mogućoj interpretativnoj mjeri; nigdje se nije osjećala prirodnija sraslost instrumenta i glasa, teksta pjesme i načina kako je izvodi Zehra Deović. Zehru sam lično upoznao tek u vrijeme kad je, negdje 1990. godine, došla u Gazi Husrevbegovu medresu, Sarači 33, dolazak se ticao njezina sudjelovanja na koncertu ilahija i kasida. Nisam u tome nimalo bio aktivan, sudjelovali su neki drugi medresanski profesori i pedagozi, ali jesam, sjećam se, kao svršenik Medrese i profesor u Medresi, radovao se što je, eto, došlo vrijeme da i one pjesme koje se tiču duhovnosti, pobožnosti, vjere mogu biti ravnopravno izvođene sa svim drugim pjesmama od strane vrhunskih interpretatora kakvi su bili Zekerijah Đezić, Zehra Deović, Safet Isović i drugi. Ilahiju “Kad procvatu behari”, u Zehrinoj izvedbi, doživljavam kao jedan od najveličanstvenijih zvukova koji sam ikada čuo, i osjetio, u svome životu. Zehru ću sresti i koju godinu kasnije, nakon užasa agresije i rata, bilo je to u Istanbulu (1996.), na danima kulture Bosne i Hercegovine, gdje je zajedno s njom bila i Beba Selimović, pa “Preporodov” muzički oktet, pozorišna trupa iz Visokog, na čelu sa Zaimom Muzaferijom, muzički hor “Gaudeamus”, pod dirigentskom palicom Esada Arnautovića, bilo je i nas nekolicina pisaca (Hazim Akmadžić, Irfan Horozović, Sead Trhulj i ja), bilo je tu još raznoga svijeta, i Zehra mi je pričala o svome fočanskom djetinjstvu, gdje je sve pjevala, kako doživljava svoj dolazak u Tursku,  i kako je provela opako vrijeme tokom agresije i rata. Već sam znao da je Zehra Dović dosta bliska rodica moje supruge Amre.  Na Wikipediji i drugim internetskim stranicama stoji da je Zehra Deović rođena u Foči 9. decembra 1938. godine i da je preselila na Ahiret 30. oktobra 2015. godine. Ova godina je, dakle, osamdeseta godina od njezina rođenja, ali i pedesetogodišnjica od prvog izvođenja kultne njezine pjesme “Da sam ptica i da imam krila”. U Foči je, u najranijoj mladosti, postala članica tamošnjega omladinskog kulurnoumjetničkog društva “Jedinstvo”, da bi njezin talent svoj najpotpuniji izražaj dobio prelaskom na studije u Sarajevo, gdje je na Radio-Sarajevu, od 1960. godine i kasnije, snimila veliki broj bosanskih sevdalinki. Kao vrhunska interpretatorka tradicionalnih bosanskih ljubavnih pjesama, zastupala je Jugoslaviju na više međunarodnih festivala s etnomuzičkim sadržajima. Bila je redovni učesnik Ilidžanskog festivala, još od njegova pokretanja 1963. godine, pa beogradskog “Sabora”, “Festivala podunavskih zemalja” u Novom Sadu. Ostali su upamćeni mnogi njezini nastupi u organizaciji “Matice iseljenika” van prostora jugoslavenske državne zajednice. Pjevala je u svim tadašnjim jugoslavenskim republikama i pokrajinama. Nije se libila sarađivati s amaterskim društvima u Bosni i Hercegovini i svojim nastupima obogaćivati njihov program. Iza Zehre Deović  ostao je veliki broj arhivskih snimaka sevdalinki. Mnoge je pjesme snimila u više verzija. Nagrađivana je za svoj muzičkoumjetnički rad. Ostale su upamćene njezine riječi kako “pjevač ne smije da se pamti po pjesmama već isključivo po svome pjevanju” (Zehra i jest prvenstveno  ostala poznata po svome glasu i vrhunskoj izvedbenoj posebnosti), te: “Bolje zlatan glas, nego zlatna ploča”. Ne znam je li Zehra Deović otišla ijednom u Foču nakon rata. Uništene su sve one staze kojim je, sretna i raspjevana, hodala snimajući spot “Dvije su se vode zavadile”. Foča je, nakon rata, postala grad nakaza, bilo je to lice kojemu je zguljena koža, Drina i Ćehotina djeluju mi polegnutijima u svojim koritima negoli nekih ranijih godina. Bilo bi dobro da se ove godine obilježi osamdeset godina od rođenja Zehre Deović. Makar u Sarajevu. Sigurno da to Kraljica Sevdaha, kako su je zvali, itekako zaslužuje... Rahmet Zehrinoj duši a nama što više češćega i zdravoga uživanja u njezinu dženetskom glasu!

Briga za arapskim jezikom u BiH treba biti institucionalna. Sa njegovim poučavanjem treba krenuti od obdaništa, osnovnih i srednjih škola, što treba povezati sa privredom koja se kod nas razvija od arapskog kapitala. Potrebno je uspostaviti krovni institut za arapski jezik koji bi planirao i realizirao jezičku politiku arapskog jezika na Balkanu po uzoru na turski Institut Yunus Emre, poručili su učesnici panela Realnost arapskog jezika održanog u Kulturnom centru Kralj Fahd u Sarajevu.

U Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu, a  okviru tribine o bosanskom jeziku , 25. januara, akademik Dževad Jahić, naš vodeći stručnjak za bosanski jezik i filolog, upriličio je predavanje na temu „Kroatizmi u bosanskom jeziku- uzroci i posljedice“. Fokusirajući temu na utjecaj i problem koji sve više zaokuplja našu javnost i naš jezički prostor, akademik Jahić je istakao da lingvistički kroatizam još nije definiran, te da uslijed toga što nisu osigurani mehanizmi upotrebe standardnog bosanskog jezika njime (jezikom) manipulira. Otuda i mnoge devijacije koje su posebno uočljive u medijima u kojima se razgrađivanjem te norme bosanskog jezika kreira u javnosti lažna slika da ona uopšte ne postoji. No, akademik Jahić je izričit: „Ta norma itekako postoji i ona je sasvim dovoljno lingvistički definirana. Naročito je u tom pogledu upadna upotreba tzv. kroatizama, čiji uzroci su brojni, ali isto tako i posljedice u širem smislu, a o kojima naše naučne i kulturne institucije moraju iskazati svoj jasan stav i stati u zaštitu dosljedne upotrebe bosanskog standardnog jezika. Međutim, kroatizmi nisu samo medijska ‘povlastica’, već njihovi korijeni, po svemu sudeći, još su dublji i, da kažemo, ozbiljniji.“ Da su ti korijeni zaista duboki i da se oni  mogu pronaći i na najvišem standardno jezičkom nivou on je za primjer uzeo filozofsku literaturu, gdje je pronašao niz riječi među kojima su i ove: aktualnost, aktualna, sustavno, točka, nositelj, glede, djelomice, obrana, proturiječnost, tko, itko, suvremeni, uporaba, što, povijest i dr.

Uz prigodnu svečanost i promociju časopisa Anali   Gazi Husrev- begova biblioteka je  obilježila svoju 481. godišnjicu rada U  povodu Dana Gazi Husrev-begove biblioteke, u Sarajevu  je 15.1.2018, upriličena  svečanost  kojom je ova institucija  obilježila svoju 481. godišnjicu rada, a ujedno i 45 godina izdavanja stručnog časopisa Anali Gazi Husrev-begove biblioteke. Svečanost je počela učenjem ašereta kojega je proučio Esad Latifović, da bi nakon riječi dobrodošlice reisu-l-ulemi Husein ef. Kavazoviću i predstavnicima Islamske zajednice u BiH, te zvanicima iz akademske zajednice i šireg kulturnog i društvenog života kao domaćin mr. Osman Lavić, direktor Biblioteke, predstavio rad i rezultate u protekloj 2017.godini, te najavio nove projekte kojim će biblioteka opravdati svoju ulogu u bh. društvu na polju bibliotečkih usluga kao i kulturno- naučnom istraživanju. U tu svrhu direktor Lavić je posebno ukazao na projekt „digitalne biblioteke“ koja će omogućiti kvalitetniji i bolji pristup građi“. On je naglasio da ova ustanova nadasve  osvjetljava  kulturnu prošlost Bošnjaka, te podsjetio  da su Rukopisi Gazi Husrev-begove biblioteke postali dio svjetske kulturne baštine upisom u registar Memorija svijeta UNESCO-a, a 10.000 osmanskih dokumenata i druga građa zavrjeđuju i traže širu pažnju zajednice i države.

SARAJEVO, 17. januar - U Centralnoj džamiji na Ildiži pokrenuta je halka tefsira, koju će voditi hafiz dr. Kenan Musić. Halka će se održavati svake srijede poslije jacija-namaza, a nakon halke upriličit će se druženje. Dosadašnje dvije održane halke okupile su oko hiljadu zainteresiranih, od kojih su većinom mladi. E.S.

Jedna od značajnijih aktivnosti Muftijstva sarajevskog u 2017. godini jeste i pokretanje Škole hifza u svim medžlisima na području Muftiluka sarajevskog. Škola hifza zapravo je zajednički projekat Muftijstva sarajevskog i medžlisa koji mu pripadaju. “U martu prošle godine Savjet Muftijstva sarajevskog za vjerska pitanja donio je odluku o pokretanju Škole hifza. Početkom septembra organizirani su prijemni ispiti, a nakon završene procedure upisa nastavu je počelo pohađati 500 polaznika, raspoređenih na 19 punktova. Voditelji Škole hifza su istaknuti hafizi, koji su na polju hifza do sada postigli zapažene rezultate“, kazao je savjetnik muftije sarajevskog Abdulgafar-ef. Velić. Nastava Škole hifza održava se tri puta sedmično u tri različita stepena. Prvi stepen prema planu i programu predviđa učenje napamet 30. džuza ili Amme džuza Časnog Kur’ana. Plan za drugi stepen uključuje učenje dva dodatna džuza, tj. prvi i drugi džuz. Treći stepen je učenje cijelog Kur’ana napamet. U nekim općinama po dvije škole Jedan od glavnih razloga za pokretanje prve Škole hifza bio je veliki potencijal u mektebskoj djeci, koji je posebno dolazio do izražaja na mektebskim takmičenjima koje organizuje Medžlis Sarajevo. Nakon jednog od tih takmičenja glavni imam Medžlisa Sarajevo Ferid-ef. Dautović pozvao je hafiza Sadrudin-ef. Išerića na razgovor iz kojeg se rodila ideja o pokretanju Škole hifza Kur’ana Časnog u Carevoj džamiji u Sarajevu. “U početku je bilo zamišljeno da to bude u Sultan Fatihovoj-Carevoj džamiji, međutim broj zainteresovane djece bio je iznenađujući i za nas, a posebno što je značajan broj gravitirao i drugim udaljenim općinama poput Ilijaša. Fokus te prve godine bio nam je da uvežemo sve mektebe i muhafize koji su radili s djecom na polju hifza i da otvorimo punktove tamo gdje je bilo zainteresovane djece poput Ilijaša. Tako smo te prve godine imali upisanih preko stotinu polaznika koji su učili Amme džuz napamet plus dvadesetak srednjoškolaca i studenata na pet punktova. Naredne godine broj polaznika se povećao na sto pedeset da bi ove godine broj polaznika porastao na dvjesto dvadeset. Sa povećanjem broja polaznika povećavala se potreba i za otvaranjem novih punktova, tako da na području Medžlisa Sarajevo imamo punkt u svakoj općini, a u nekim i dva: Sultan Fatihovoj-Carevoj, Čengić Vila, Istiklal, Šehadet, Stup koji pokriva studentski dom Nedžarići, Vogošća-Donji Velešići, Ilijaš, Ilidža i Hadžići. Ovaj projekat je polahko uzimao svoje mjesto u našem Šeheru, a posebno svojim završnim akademijama gdje su djeca pokazivala svoje stečeno znanje. Ovaj projekat Škole hifza prepoznat je kao bitnim i važnim u Muftijstvu sarajevskom. U razgovoru sa savjetnikom muftije za vjerske poslove i obrazovanje Abdulgafar-ef. Velićem istaknuta je podrška ovom projektu, ali i želja i spremnost Muftijstva da se to podigne na veći nivo i da mu se da do značaja. Muftijstvo je donijelo odluku o pokretanju Škole hifza Kur’ana Časnog u svim svojim medžlisima školske 2017/18. godine. Otvoreni su punktovi Škole hifza u Kaknju, Kiseljaku, Fojnici, Brezi, Varešu Gračanici te u Visokom, dva punkta gdje su već radili s djecom. Obilaskom ovih punktova Abdulagafar i ja, kao koordinator Muftijstva za Školu hifza, uočili smo dobar odziv djece, predan rad muhafiza, ali i spremnost Medžlisa a posebno glavnih imama da pomognu ovaj hairli projekat. Ukupan broj polaznika je oko pet stotina sa kojima radi 11 hafiza, 1 hafiza, 8 muallima i 1 muallima. Svi rade po zajedničkom planu i programu tri puta sedmično od septembra do maja. Svaki punkt će na kraju prirediti svečanu akademiju svojih polaznika i uručiti im zaslužene nagrade“, kazao je hafiz Sadrudin-ef. Išerić. Velika očekivanja “Kada imate ovoliki broj polaznika koji žele da uče Kur’an napamet, sa svakom naučenom ajetom, surom, stranicom, naša očekivanja i ciljevi se ostvaruju. Zasigurno nije daleko kada ćemo imati i hafize Kur’ana Časnog, jer doista ima vrijedne djece i omladine, potpomognute ustrajnim roditeljima koja već znaju pet, deset, petnaest ili dvadeset džuzeva, a neki su i pri samom kraju. Želim napomenuti da je Škola hifza već promovirala svoju prvu hafizu, mladu Dženisu Pleh. Pred nama je dug put i velika obaveza. Svakim danom smo zreliji i bogatiji iskustvom u radu i spremni da unapređujemo svoj rad kako bi olakšali djeci i postigli bolje rezultate. Ovom prilikom pozivam sve one koji su spremni da nam pomognu neka se obrate na bilo koji punkt Škole hifza“, kazao je hafiz Išerić. Pokretanje Škole hifza jedna je od aktivnosti kroz koju Muftijstvo sarajevsko nastoji i očuvati islamsku tradiciju Bošnjaka. U tom pogledu, tokom 2018. godini planirane su brojne svečane akademije kao i drugi različiti  sadržaji u cilju unapređenja nastave kao i promocije čuvanja tradicije hifza na ovim prostorima.

Radovi na Islamskom kulturnom centru u Ljubljani, odnosno jedinoj džamiji u Sloveniji, privode se kraju, a planirano je da džamija svečano bude otvorena 2019. godine, javlja Anadolu Agency (AA).

Rijaset Islamske zajednice u BiH, Uprava za vjerske poslove Rijaseta u saradnji sa Kulturnim centrom „Kralj Fahd“ i Fondacijom „Hifz Časnog Kur'ana“ Sarajevo organizovao je 2. takmičenje u hifzu 30. džuza Kur'ana Časnog na nivou Rijaseta.

U jednom hadisu Muhammed, alejhi-s-selam, je kazao: „Ko od vas vidi zlo, neka ga izmijeni rukom. Ako to ne može, onda jezikom. Ako ni to ne može, onda srcem neka osudi, a to je najslabiji vid vjerovanja.“

Okružni sud u Banjaluci smatra da se podaci koje je CIN tražio odnose na redovno poslovanje suda. Osnovni sud u Banjaluci je pravdao nedostavljanje informacija time da se do njih ne može doći redovnim mjerama i da nemaju ažuriranu evidenciju.

Iz osvrta dr. Almira Fatića o surama: Ez-Zilzal, El-Adijat, El-Kari'a, Et-Tekasur i El-Asr.