Zenički bacač kugle Mesud Pezer pobijedio je večeras u švedskom Stockholmu s dužinom 20.57 metara, što je i novi rekord ovog mitinga iz Grand prix serije.

Dolmabahče, veleljepni dvorac na obali Bosfora bio je centar Osmanske države od sredine 19. stoljeća do 1924. godine kada je Osmanska država nestala sa historijske scene. Dvorac je danas jedan od najatraktivnijih i najposjećenijih muzeja u Istanbulu. Dao ga je izgraditi sultan Abdulmedžid 1. s ciljem da pokaže zaokret osmanske politike i njeno približavanje Evropi. Po uzoru na pariški Louvre i londonsku Buckinghamsku palaču projektovali su ga armenski arhitekti iz obitelji Balyan koja je već tradicionalno činila arhitektonsku dvorsku elitu Osmanske države. Nakon više stoljeća, sjedište države i sultana više nije bio orijentalni dvorac Topkapi već evropski dvorac pun rasipničke nakićenosti i luksuza. Dolmabahče ima površinu od 45.000 m2 (11.1 hektara) i sadrži 285 soba, 46 dvorana, 6 kupatila (hamama) i 68 toaleta. S ciljem stvaranja novog stila, eklektični elementi baroka, rokokoa i neoklasicizma spojeni su s tradicionalnom osmanskom arhitekturom. Vanjski izgled i dekor dvorca odražavaju sve veći uticaj evropskih stilova i standarda na osmansku kulturu i umjetnost tokom perioda Tanzimata. S druge strane, funkcionalno, dvorac zadržava elemente tradicionalnog života osmanske palače, kao i obilježja tradicionalnih turskih kuća. Prostor za javno predstavljanje ili selamluk u južnom krilu je strukturno strogo odvojen od harema u sjevernom krilu koji služi kao privatno područje za sultana i njegovu porodicu. Dva funkcionalna područja su odvojena velikom svečanom dvoranom površine od 2.000 m2 (22.000 kvadratnih metara) i 36 metara visokom kupolom. Izgradnja Dolmabahčea je koštala pet miliona zlatnih lira, ili 35 tona zlata, što je otprilike ekvivalent 1,5 milijardi američkih dolara današnje vrijednosti. Ova suma je odgovarala približno četvrtini godišnjih poreskih prihoda Osmanske države. Izgradnja je finansirana tako što je osmanska valuta obezvrijeđena stalnim štampanjem papirnog novca kao i stranim kreditima. Enormni troškovi stavili su ogroman teret na državnu riznicu i doprinijeli pogoršanju finansijske situacije Osmanske države, koja je naposljetku finansijski propala. Država je 1875. godina proglasila bankrot i nesposobnost da vraća kredite evropskim povjeriocima. Osmanska država je izgubila ekonomsku samostalnost jer je 1881. godine osnovana Uprava za osmanski javni dug koju su vodili evropski finansijski eksperti te tako kontrolirali većinu ekonomskih kretanja unutar Osmanske države. Vrlo tešku situaciju u kojoj se našla država jasno potvrđuje činjenica da je jedan od najznačajnijih sultana toga vremena (kraj 19. stoljeća) Abdulhamid 2. zbog straha od atentata i napada s mora napustio Dolmabahče dvorac i svoju rezidenciju premjestio u novoizgrađeni dvorac Yildiz.

Kim Đu Jong rođen je 1939. godine u Ćonsongu u provinciji Kjongsangbuk. Završio je srednju školu u Teguu, posle čega je, uprkos protivljenju porodice, završio kreativno pisanje na Umjetničkom univerzitetu Sorabol. Na književnu scenu stupio je 1971. godine s pripovijetkom Vrijeme koje spava, za koju je dobio i svoju prvu nagradu – književnog magazina Volgan Munhak za najboljeg mladog pisca.Korejska publika ga najbolje pamti po nagrađivanom romanu Gostioničar (deset tomova 1979–1983), koji se bavi društvenim promjenama u Koreji krajem 19. stoljeća. Uslijedili su romani Zvuk groma (1986) i Pecaroši ne lome trsku (1987) sa radnjom smještenom u malom selu u sjevernoj provinciji Kjonsang, gdje je i autor proveo jedan dio svog djetinjstva. Ostali romani su: Lutalice (1991), Ljetnji lov (1994), Raža (1997), Inćun (2002), Vesela kuća (2006), Prazna kuća (2010), Doviđenja mama (2013) i drugi.Dobitnik je nagrade Ju Ju Hjon za roman Gostioničar 1984; nagrade Isan za roman Lutalice 1996; nagrade Desan za roman Raža 1998; nagrade Kim Dong Ri za roman Inćun 2002; prestižnog ordena Unkvan za razvoj kulture 2007; nagrade Kim Man Đung za roman Doviđenja mama 2013.Uzimajući za pozadinu radnje kraj japanske okupacije i Korejski rat, autor Kim Đu Jong, kroz život mlade hudovice, oslikava ne samo haotično stanje između sukobljenih ideologija Sjevera i Juga i tragične podjele na dvije zemlje, već i koliki teret moralne norme, duboko usađene (neo)konfučijanskom ideologijom tog vremena, imaju na sudbinu jedne žene koja je osuđena da se sama stara o sebi i djetetu. Kil Njo, protagonistkinja romana, rastrzana je između strogih (neo)konfučijanskih normi u kojima je odrasla i života u kome je osuđena da se bori sa svim nedaćama koje su je zadesile, od silovanja, neželjenog materinstva, prisilnog rada u krčmama, do nadničarenja i ponovnog povratka roditeljskoj kući. Žena kao protagonistkinja romana jeste upravo ono što izdvaja ovo djelo od drugih, jer nam rasvjetljava jedan svijet koji je često ostajao u sjenci korejske historije – svijet žena.

Svi putevi u Zeničko-dobojskom kantonu, koji su bili zatvoreni zbog poplava ili klizišta, od sinoć su ponovo prohodni - potvrdio je Feni direktor Kantonalne uprave civilne zaštite ZDK Džavid Aličić.

Svaki čovjek pojam ljubavi, njene vrste i karakteristike, može ispravno razumjeti samo uz osobe koje ga iskreno vole. Mnogi, uslijed nedostatka pravilnog tumačenja ljubavi u porodici i nedostatka javnog očitovanja te ljubavi, napuštaju svoj dom tumarajući za njezinim značenjem na ulici, u školi, u pjesmama, na tv-u, Internetu. Najčešće prve definicije i tumačenja ljubavi saznaju od ljudi koji ih ne vole i koji će im iskazati ljubav samo da bi ostvarili svoj interes, odnosno iskoristili ih na najnemoralniji način. Zapravo, po prvi put se susreću s riječima ljubavi od ljudi koje ne zanima ljubav. Slušali smo hutbe i predavanja o namazu, postu, zekatu, učenju Kur’ana, Džennetu i Džehennemu... ali ne i o ljubavi. Ljubav je postala precijenjena fraza rijetkih romantika, istrošena vrijednost konzumerističke umjetnosti, suvišan detalj ozbiljnih razgovora? Je li uslijed suvremenog trenda komercijalizacije i vulgarizacije pojam ljubavi kod muslimana dobio značenje tabu-riječi koja ne dolikuje svakodnevnim temama, a kamoli predavanjima s ciljem duhovne nadgradnje i oplemenjivanja? To se dalje reflektira i na sam razgovor o emocijama. Kao što mnogi „podrazumijevaju“ ljubav o čemu nema potrebe govoriti, kamoli naglašavati, tako pristupaju i emocijama ili, pak, smatraju da dijete treba spoznati emocije od i kod majke, a ne oca. Nebulozne navike “Dugo vremena se pogrešno vjerovalo da je primarna uloga očeva osigurati materijalne uvjete za porodicu. Isto tako se pogrešno vjerovalo da su emocije samo ‘za’ i ‘od’ majke, ili žena općenito. Ovakva vjerovanja su još uvijek, nažalost, duboko ukorijenjena u tradiciji Bošnjaka. Uz to, naša tradicija je dugo njegovala pogrešnu percepciju da su emocije, uglavnom iskazivanja ljubavi, pažnje, nježnosti, radosti, to jest ugodnih emocija, suvišne i nepoželjne, a često smo čuli da su ‘žene emotivne, a muškarci agresivni’, ne treba pokazivati emocije ili barem da muškarci/očevi ne trebaju pokazivati ljubav otvoreno. Posljedice takvih pogrešnih vjerovanja se ogledaju u ozbiljnim štetnim posljedicama po djecu kasnije u njihovom razvoju“, kazala nam je ovom prilikom psiholog doc. dr. Selvira Draganović, profesorica na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Prema njenim riječima očeva aktivna uključenost u odgoj djece i njegova emocionalna dostupnost su ključ podsticajnog psihofizičkog razvoja djece, a od posebne važnosti je emocionalna povezanost očeva i djece. Studije pokazuju da, uključenost očeva u odgoj djece i njihova emocionalna dostupnost kroz, naprimjer, pružanje utjehe djetetu kad se uznemiri, rezultira izgradnjom zdrave slike o sebi i samopouzdanja kod djece. Zakasniti s emocijama i komunikacijom “Samopouzdanje ili bolje rečeno njegov manjak ili višak može biti uzrokom mnogih i ozbiljnih psiholoških problema. Isto tako istraživanja govore da aktivno i brižno očinstvo rezultira boljim akademskim postignućem djece, boljim jezičkim i intelektualnim vještinama i funkcijama, razvijenijim pozitivnim spolnim ulogama te boljim kognitivnim, ponašajnim, fizičkim i psihičkim zdravljem. Očevo aktivno učešće i emocionalna veza sa djecom šalje signal odobravanje i prepoznavanja djeteta kao individue i njegove ili njene ličnosti što pomaže djetetu da postane neovisnije i samopouzdanije, te je prediktor bolje prilagodbe djece kasnije. Međutim, treba znati da izgradnja emocionalna veze između oca i djeteta počinje još u ranom djetinjstvu, po samom rođenju pa i prije ili tokom same trudnoće“, kazala je dr. Draganović. Upravo “kašnjenje“ s emocionalnim povezivanjem oca i djeteta rezultira slučajevima kada otac dođe kod lokalnog imama i opiše mu svoju situaciju, koja bi se u najkraćem mogla predstaviti: dijete ne komunicira s ocem, ne iznosi mu svoje mišljenje, ne želi s njim podijeliti ono što ga tišti što ostavlja sumnje da mu je dijete depresivno ili sklono određenim porocima. Imami u ovoj situaciji prepoznaju dugogodišnje odsustvo komunikacije između oca i djeteta, ali ne mogu jednostavno kazati: “Teško dijete može s vama pričati sada, kada već dvadeset godina niste s njim pričali niti je imao osjećaj slobode da razgovara s vama o njemu važnim temama“. Pseudo-zreli roditelji Prema riječima dr. Draganović treba znati da je emocionalna nedostupnost često pokazatelj nezrelosti i psiholoških poteškoća roditelja. “Koliko god teško bilo vjerovati, emocionalno nedostupni roditelji imaju mnoštvo vlastitih problema koji sežu do njihovog djetinjstva. Roditelji koji nisu u stanju zadovoljiti emocionalne i psihološke potrebe svog djeteta često to nisu u stanju, jer ni sami nisu to dobili od svojih roditelja. U određenom smislu, neki emocionalno prazni roditelji zaslužuju suosjećanje, jer su često emocionalno potrošeni odrasli koji ne znaju kako da se nose s vlastitim emocionalnim i psihološkim potrebama, što ne znači da se to ne može, uz stručnu pomoć prevladati. U suprotnom, takvi roditelji mogu postati odbacujući, emocionalno udaljeni, nezreli, egoistični ili narcisoidni, vole samo sebe, ili su vođeni stalnom željom za uspjehom. Drugim riječima rečeno, takve osobe nisu u emocionalnom smislu ono što njihova navedena ili hronološka tvrdi, to jest, pseudo-zreli su. Takav roditelj održava negativne obrasce ponašanja zbog nedostatka samosvijesti, što rezultira ozbiljnim posljedicama po dijete“, istakla je Draganović. Posljedice po dijete Dr. Draganović je ukazala na posljedice nedostatak emocionalne veze oca s djecom, a koje se mogu prepoznati u brojnim porodicama, iako se ne percipiraju i ne imenuju na ispravan način. “Rezultat nedostatka emocionalne veze s ocem ogleda se u djeci koja se razvijaju u emocionalno gladne mlade i odrasle osobe koje čeznu za nježnošću, sigurnošću i ljubavlju koju nikada nisu primili, a mogu izrasti u odrasle osobe koje su rigidne, što se ogleda u nespremnosti na fleksibilnost i kompromis kada je to potrebno, imaju nisku toleranciju na stres, to jeste nemogućnost toleriranja stresa na zreli način, brzo ‘planu’ i ‘zapale se’, emocionalno su nestabilne pa čak i agresivne osobe pa imaju izljeve bijesa: prijete, fizički i verbalno su agresivni, demonstriraju samoubilačke nagone pa vole opasne aktivnosti, sklone su samopovrjeđuju, nemaju granice i lahko ih je eksploatisati, zloupotrijebiti, zlostavljati, manipulisati njima, nestabilni su u bliskim vezama pa tako imaju više partnera ili prijatelja koji stvaraju više problema nego zadovoljstvo. Također, traže posebnu pažnju, pohvalu, priznanja ili potporu pod svaku cijenu. I što je najtužnije pa i tragično, takva djeca se često razvijaju u tinejdžere i odrasle koji se, također, bore sa životom: imaju brojne psihološke poteškoće i probleme itd.“, kazala je Draganović. Upravo nedostatak emocionalne veze s roditeljima u djetinjstvu, vjerovali ili ne, utječe na uspostavljanje bliskih veza kasnije te interakciju s drugim osobama. “Ljubav, pažnja, adekvatno ispoljavanje emocija u djetinjstvu rezultira takvim osobinama u odrasloj dobi, dok zanemarivanje, zlostavljanje može rezultirati nedostatkom osobina samozaštite ili ljutnjom i poteškoćama uspostavljanja bliskih veza, strahom od vezivanja ili voljenja drugih, sebičnošću, samoživošću, zloupotrebom opojnih sredstava, nedostatkom identiteta i cilja, gubitkom nade, vjere i uživanja. Sve ovo nam može pomoći da razumijemo zašto se neki mladi teško odlučuju za brak, imaju poteškoće ostanka u braku i slično“, zaključila je Draganović.

Inspektori Evropske unije započeli su u ponedjeljak sedmicu dana dugu posjetu Poljskoj nakon izvještaja da su bolesne krave nelegalno zaklane i da je njihovo meso izvezeno u više od 12 zemalja.

U tradiciji muslimana uloga majke kao odgajateljice u životu svakog čovjeka je neupitna. U zadnjem Takvimu vrlo koristan i sadržajan tekst je napisala dr. Safija Malkić, koja je istakla tri uloge muslimanke, te s pravom naglasila da “majka, po prirodi stvari, izgrađuje djetetovu ličnost“, jer ona “najbolje poznaje dijete, njegov temperament i karakter“. Inače, imami, predavači i odgajatelji se u temama o odgoju često pozivaju, prvenstveno, na hadis Muhammeda, a.s. u kojem je poručio: “Svi ste vi čuvari i svi ćete biti pitani za ono što čuvate; vođa (imam) je čuvar i bit će pitan za ono što čuva, muž je čuvar svoje porodice i biće odgovoran za nju, žena je čuvarica u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je povjereno na čuvanje i sluga je čuvar imetka svoga pretpostavljenog i odgovoran je za njegovo čuvanje.“ (Buhari) Kada se ovome doda i često citirani hadis u kojem Pejgamber, a.s. daje triput majci prednost nad ocem, uloga majke još više dobiva na snazi. Stoga, odrastanje bez majke je svojevrsna trauma i njena uloga kao odgajatelja je nezamjenljiva. ‘Majka odgaja, a babo se sluša’ Međutim, u narednih nekoliko brojeva Preporoda nastojat ćemo pisati o jednoj dimenziji odgoja koja ima za cilj razmotriti kakvu ulogu otac ima u odgoju. Odgaja li uopšte otac, odnosno ima li tu ulogu sa svim njenim uvjetima i segmentima u porodici ili je njegova funkcija, poslije hraniteljske, neprikosnoveni autoritet koji bi se u drukčijim prilikama smatrao kadijom, sudijom ili funkcionerom koji ima posljednju, kategoričnu riječ bez ikakvih prigovora. Upravo se u bosanskom mentalitetu kao neki ideal oca postavlja se muškarac koji u kući “presijeca“ rasprave i molbe djece bez potrebe da se shodno djetetovom uzrastu objašnjavaju zabrane, a cijeloj porodici može presuditi ako udari šakom o stol. Kao neki motiv idealnih muslimanskih porodica jeste stav: s majkom se razgovara, majka odgaja, a babo se sluša. Iz ovakvog stava nastaje i emocionalni odnos: majka se voli, grli, ljubi, a babo poštuje. Ovaj serijal će pokazati da bi se moglo zaključiti kako prema islamskoj tradiciji zapravo prvenstveno otac, a ne majka, odgaja. Ipak, cilj serijala jeste ukazati na prirodan pristup odgoju djeteta kroz zajedničko roditeljsko učestvovanje u njegovom odgoju. Lukmanovi savjeti sinuKada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na Ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će navidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” (Kur’an, Lukman 13-19) Ko je odgajatelj u Kur’anu? Prije otvaranja ove teme u duhu Kur’ana, treba napomenuti da i Kur’an treba čitati uzimajući u obzir društveno-historijski kontekst, o čemu su bogate, ponekad i ekstravagantne, komentare ostavili učenjaci poput Fazlur Rahmana, Nasra Hamida Ebu Zejda, Tarika Ramadana i drugih. Stoga, manji broj dijaloga i scena između majke i djece, odnosno općenito dijaloga sa ženama u Kur’anu treba razumijevati u kontekstu društveno-historijskih i kulturnih okolnosti u koje je spušten Kur’an, te uloge i mjesta žene u njima. Iako se na različite načine razmatra odnos oca i sina u Kur’anu, za ovaj kontekst je važna odgajateljska uloga oca. Naime, dok se pozivamo na islam i pokušavamo dovesti u vezu majku s odgajateljskom funkcijom, muslimani ne obraćaju dovoljno pažnje da je u Kur’anu jedini duži opis situacije s odgajateljskim smjernicama između roditelja i djece, opis kada otac odgaja sina, a ne majka. Riječ je o savjetima koje Lukman daje svome sinu. Kako se onda desilo da se kur’anski tip odgajatelja: muškarac, muž, otac, babo, aba zamijeni skoro u potpunosti odgajateljicom: ženom, suprugom, majkom, mamom? To ostavljamo široj analizi, ali laički gledano posrijedi je posljedica lijenosti očeva, koja se ogleda u stavu da se djecom bave žene, koje i na sijelima trebaju sjediti tamo negdje s djecom u kuhinji, hodniku, a najbolje napolju da ne smetaju. Naravno, ovdje se može govoriti da očevi zbog posla imaju više obaveza pa ne mogu se posvetiti djeci, bez obzira što su u sve češćem slučaju, naročito u urbanim sredinama, i otac i majka zaposleni. Ali, uglavnom, u našem mentalitetu majka bi nekako trebala, nako što se vrati s posla, pored kuhanja, pranja, čišćenja, naći vremena i za djecu - to joj je obaveza prema islamu. Ali, vratimo se Lukmanu.   Odgajateljica u muslimanskoj kući Nakon objašnjenja principa tevhida, što je ujedno i kur’anska hijerarhija, Lukaman odmah kaže sinu da poštuje roditelje i to u prvom redu majku. Ako se već želi majka staviti na pijedestal odgajateljice, onda bi se barem trebalo slijediti ovaj Lukmanov princip ugrađivanja u svijest djetetovu ko je i šta je majka. Da joj Allah, dž.š. daje mjesto odmah poslije tevhida, šehadeta, neki bi kazali i prije oca. Stoga, u ovakvom pristupu majci kao glavnom odgajatelju u porodici, iako se ne slažemo s time, majka ne može biti bez podrške, autoriteta i ona osoba s kojom se dijete raspravlja, jer ionako bude kako babo kaže. Krajnost ovakve situacije ili odnosa prema majci u muslimanskim domovima možemo gledati na muslimanskom Istoku, ali vjerovatno i u bosanskim muslimanskim kućama kao kulturološko nasljedstvo ranijih perioda. Naprimjer, u bivšoj državi u nekim muslimanskim porodicama supruga ili majka je pred djecom dobivala batine nakon što bi vratila dijete iz mekteba i sakrila pijanog muža, koji je jedva pogodio vrata svoje kuće. U duhu ove teme vrlo podsticajan komentar sure Leheb objavio je dr. Almir Fatić u Takvimu 2012. godine. Vrlo interesantno je njegovo tumačenje Ebu Leheba kao negativnog personaliteta, kojem su se suprotstavljale Bošnjakinje tokom rigidnog komunizma.Također, ne treba zaboraviti da prema islamskim principima musliman se može vjenčati s kršćankom ili jevrejkom. Stoga, ukoliko muž u ovakvom braku prepusti odgoj djece majci ne bi trebao očekivati od djece potpuno slijeđenje njegove vjerske kulture.

Organizatori Evropskog omladinstog olimpijskog festivala - EYOF 2019. u Sarajevu i Istočnom Sarajevu spremno dočekuje takmičenja u alpskim disciplinama, snowboradu, te skijaškom trčanju i biatlonu koja će narende sedmice biti održana na olimpijskim planinama Bjelašnici, Igmanu i Jahorini.

Jedan od efendija koji je obilježio vjersko-kulturni život sarajevskih naselja Dobrinja i Nedžarići simbol je vjerskog života mnogih generacija, kojima je ovaj, skroman pojavom a djelima veliki čovjek, bio i ostao njihov alim Ovaj zapis je posvećen Muniru ef. Jašareviću, čovjeku koji je primjer svih efendija koji u miru i tišini, bez pompeznih najava, društvenih mreža i glasnih parola grade i čuvaju islam u BiH, pa tako i Islamsku zajednicu. O njima je teško, možda nemoguće saznati na drugim mjestima, pročitati ili ih vidjeti, jer njihov život je džemat. Ovaj zapis mogu razumjeti ljudi koji poznaju Munira efendiju ili nekog drugog imama koji je na isti način svojevrsni čuvar vjerskog života, ahlaka i zajedništva u nekim mjestima. Ono što ljudi poput Munira efendije rade, od vjerskih aktivnosti preko očuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta i tradicije Bošnjaka do odgoja brojnih generacija jeste, na jedan način, i na određen način prikaz onoga što Islamska zajednica radi za ovu državu i njen narod, u miru i bez senzacionalizma. Munir-efendija Jašarević je imam u sarajevskom džematu Nedžarići, iako svi ovaj džemat zovu odmilja Dobrinjskim džematom, po poznatom sarajevskom naselju Dobrinja. Džemat Nedžarići je osnovan 1967. kada je izgrađena manja prostorija radi obavljanje namaza. Džamiju su podigle džematlije, a zemlju za izgradnju je poklonio hadži-Ismet Žiga. Bila je dio Butmirskog džemata, gdje je tada bila centralna džamija. Kasnije, 1976. je dodat predulaz, iznad toga mekteb, a ove godine je uspostavljen i džemat. Nakon rušenja i oštećenja, zbog ratnih granatiranja tokom agresije na BiH, džamija je ponovo izgrađena i otvorena 1996. U džamiji su imami bili Sulejman-efendija Kurtanović i Idriz-efendija Karaman. Poslije njih, od 1983. godine imam ove džamije je Munir-efendija Jašarević. Munir-efendija je završio Gazi Husrev-begovu medresu, a nakon toga diplomirao na Islamskom univerzitetu u Medini, smjer „Usuli-d-din i da’va“.   Jedan čovjek deset mekteba Tokom agresije na BiH, džamija je bila na prvoj liniji i dosta oštećena, tako da je bilo nemoguće u njoj obavljati namaze. Iz tog razloga se koristio alternativni prostor, u sklopu zgrade na Dobrinji. U tom periodu, po uputstvu Medžlisa IZ Munir-efendija je preuzeo svu brigu o životu na ovom terenu, te je na samoj Dobrinji organizirao 10 mekteba. Prije uspostave tih mekteba bili su haustorski mektebi, u kojem je i njegova supruga Hatidža-hanuma učestvovala. Vodio je brigu o ljudima koji su radili u njima, o plaćanju struje, sigurnosti i ostaloga što je bilo potrebno. Po ugledu na to, nastale su i haustorske škole i organizacija života na Dobrinji. U vrijeme ramazana, iz bezbjedonosnih razloga, organizovao je klanjanje teravije na 17 mjesta. Redovno je učio Kur’an s djecom između akšama i jacije svaki dan. Mekteb je u tom ratnom periodu pohađalo ukupno 2.200 polaznika. Mnogi od polaznika su sada uspješni ljudi. U toku agresije jedno dijete je ranjeno u mektebu, a efendija od zadnje granate koja je pala na Dobrinju, dok je čuvao djecu od granatiranja u mihrabu. Desilo se to u periodu između akšama i jacije, kada im je pričama odvraćao pažnju od strahovitog granatiranja koje je bilo tada na snazi. Na dženazama koje su se na Dobrinji održavale, zbog blokiranosti od ostatka grada, u okolnostima čestog granatiranja i napada snajperista, ipak niko nije ranjen. U tom kritičnom periodu, Munir-efendija je dao veliki doprinos vjerskom i društvenom životu.   Simbol Dobrinje Postoji jedna činjenica po kojoj je Munir-efendija prepoznat u džematu, ali i u cijelom Medžlisu. Munir-ef. rijetko koristi godišnje odmore, a vrlo teško bi se u njegovoj imamskoj karijeri moglo desiti da ne predvodi svoj džemat kao imam. Također, ono što brojne kolege u Medžlisu ističu jeste ahlak Munir-efendije i brojne ljudske vrline koje su karakteristične kod alima “starog kova“: izbjegavanje bespotrebne priče, a kamoli ogovaranja, smirenost, skromnost, čvrst karakter, požrtvovanost za Zajednicu itd. Munir-efendija je poznat po pripovijedanju poučnih priča, u kojima djeca uživaju. Djeca iz džemata ga znaju po bombonama, kojima se uvijek iznova obraduju. Sa svim tim navedenim osobinama, kao i drugima za koje baš i nema mjesta za jedan ovakav tekst, izaziva poštovanje i naklonost svih generacija. Drugim riječima, efendija Munir je mnogim generacijama simbol Dobrinje.   Aktivnosti u džematu Njegov osjećaj za Zajednicu i svjesnost o važnosti za zalaganje za nju, došli su do izražaja i u mirnodopskom periodu. Pokretač je brojnih aktivnosti, poput halki hadisa i predavanja u džamiji, a primjer je kako se brinuti za redovne džematlije. Efendija je pokazao povjerenje džematlijama koji iskreno žele da doprinosu razvoju Zajednice pa su se mladi angažovali u džamijskoj biblioteci, organizaciji iftara, doprinosu kroz edukaciju/radionice s djecom, i sl. Veliki je broj djece u džematu koji pohađaju mekteb, što je pokazalo potrebu za angažovanjem pomoćnice u radu s djecom. Zajedno s njom je ranije radio tim volontera, od kojih su neki i svršenici medrese, koji su organizovali različite kreativne radionice i edukacije za djecu tokom ramazana i raspusta. Također, s vremena na vrijeme u mektebskoj nastavi pomažu i dvoje studena Fakulteta islamskih nauka. Jedan od novijih događaja iz ovog džemata je seminar za tinejdžere – polaznike mekteba. Seminar je nosio naziv „Budi pobjednik“, a održale su ga džematlijke i trenerice Centra za lično i profesionalno usavršavanje, koje su izrazile želju da obraduju mlade džematlije u toku zimskog raspusta. Ovaj događaj je organizovan, pripremljen i održan uz pomoć imama i mladih volontera. Kada je riječ o infrastrukturi džemata, koji se može pohvaliti pomoćnim zgradama, riječ je o svjojevrsnom manjem islamskom centru. U skorije vrijeme su završeni određeni građevnski radovi, od kojih su: fasada i mijenjanje stolarije na pratećem objektu i džamiji, opremanje ženske abdesthane i mokrog čvora, izgradnja prolaza između džamije i objekta, mijenjanje ćilima, opremanje kuhinje u pratećem objektu, postavljanje video nadzora, te prije toga i opremanje učionice za mekteb. Što se tiče troškova za fasadu i mijenjanje stolarije velikim dijelom su pokriveni podrškom Općine Novi Grad, a troškove za ostale radove su pokrili ili određene džematlije ili džemat ukupno. Radovi su vršeni i na vakufskoj kući, gdje je jedan sprat renoviran, a drugi osposobljen za stanovanje. Naravno, sve ove aktivnosti predvodi džematski odbor s imamom i mutevelijom Velidom Imamovićem, koji je naslijedio ranije mutevelije koji su podigli i očuvali džemat, od rahmetli Šemse Memiševića, Ismeta Hadžića, do rahmetli Azema Hasanovića.   Šta znači biti efendinica Svaki imam je vjerovatno svjestan važnosti uloge supruge u njegovom radu, od moralne podrške i pomaganja njemu lično do samog direktnog učešća u pojedinim aktivnostima. Vidjeti šta je efendicina u jednom džematu, znači upoznati Hatidža-hanumu, inače kćerku poznate maglajske muallime rahmetli Šuhrete Obralić. Hatidža-hanuma, supruga Munira efendije, vjerna je saradnica svog muža u njegovom služenju džematu. Tako, uprkos mnogobrojnim privatnim obavezama i time što je majka šetero djece, uvijek je imala otvorena vrata svoje kuće, strpljenja i lijepu riječ za džematijke. Često bi se žene ibretile kako sve stiže, ali to ona sama zna kako je postizala. Njen sestrinski osjećaj je bio prepoznat od strane drugih žena, naročito onih kojima je trebala lijepa riječ i moralna podrška tokom životnih izazova, tako da je stekla njihovo povjerenje.

Kako je to Takvimom Rijaseta Islamske zajednice utvrđeno, u danima koji su pred nama, nastupaju mubarek dani i noći. Za očekivati je da će njihovo obilježavanje biti popraćeno različitim sadržajima. Pomisao na redžeb, Allahov, dž.š., mjesec, ša’ban, mjesec Poslanika, a.s., i ramazan, mjesec Ummeta, kod vjernika budi motivaciju, otvara čežnju i emociju, ojačava svijest, savjest i spoznaju o potrebi mobilizacije pojedinca, džemata - zajednice vjernika i jača spoznaju o punjenju kosmosa duhovnošću. Nema sumnje da će za mubarek noći na nivou džemata uslijediti jedinstveno paljenje kandilja, tradicionalno i zajedničko organiziranje programa, održavanje svečanosti i prigodnih vazu-nasihata. Kandilji će svjetlošću obasjati i popuniti noćnu tminu i tamu, a nadahnuti vazovi uglednih vaiza, ispunit će ljudske duše. Govorit će se o vrijednostima i fadiletima mubarak noći, o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, jer je čovjekov život satkan od sjećanja i nadanja. Sjećanje budi sjetu i emociju, dok nadanje inicira čežnju i radost. Sjeta je žal za prošlošću, a radost je prepoznatljiva po ushićenosti i razdraganosti. Nijedan događaj, kod čovjeka, posebno kod vjernika ne budi jače i snažnije emocije od blagdana, mubarek dana i noći. Radost je vidljiva i nju je teško skriti i sakriti, jer je osnovno poimanje i suštinsko djelovanje radosti potreba njene podjele, disperzije i interakcije sa drugima u datim okolnostima i vremenu. Njenom podjelom radost se povećava i uvećava, širi i proširuje. Ona pozitivno zrači i zato se ona dijeli i prihvata. Tugu ili žal, za razliku od radosti, moguće je sakriti, prikriti i podnositi u osami lično, sam sa sobom. Njena podjela sa drugim, samo na prvi trenutak, daje nadu njene eliminacije ili potiskivanja. Ipak, na kraju se pokaže slab učinak njenog potiskivanja, odnosno, u konačnici, stekne se utisak i dobije zaključak da se ublažavanje i razbijanje tuge može uporediti sa poznatom izrekom „sipanja u prazno“, jer praznina ispunjena tugom ničim se ne može popuniti. Empatija i saosjećanje u tuzi i bolu je kao pokušaj hvatanja pri padu koji se nikako ne može zaustaviti. Zato tugu nikakva radost ne može izbrisati. Radosti ostaju samo prilika za mogućnost smanjenja njene jačine. Pa, bez obzira što se od nastanka tuge vremenski udaljavamo i iako joj izvorna supstanca u očima posmatrača ostaje skrivena, ipak, fizički tragovi koje ostavlja tuga na osobi su vidljivi. Radost i tuga su neizbježne čovjekove pratilje u životu. Koračajući prema sutra život ih nosi kao svoje pehare i odličja koji će nekome biti dodijeljeni i uručeni, da ih oko vrata ili u rukama za života nosi. U čovjekovom današnjem radosnom iščekivanju nadolazećeg sutra Allah, dž.š., je učinio da se ljudi nesvjesno u stvari raduju svome dunjalučkom kraju. Tako se čovjek radujući sutra, u stvari raduje svome susretu sa Gospodarom. Izvjesno danas i neizvjesno sutra je kao jedna vrsta zamke koje nisu svjesni oni nesvjesno živući. Zato nadolazeće sutra treba razumjeti kao izvjesno/neizvjesno iskušenje, a ko se, onda, svjestan može radovati novom iskušenju?! Radost i tuga No, da nije nade u bolje sutra kako bi čovjek preživljavao nadolazeće minute i sate, dane i noći, sedmice i mjesece, godine i godišnja doba? Neizvjesno, nadolazeće sutra oplemenjuje se mubarek danima i noćima, mjesecima, dovama, naređenim i dobrovoljnima ibadetima koji čovjeka ispunjavaju. Na taj način čovjekov život dobija smisao, jer ga to približava njegovom Gospodaru. Vjernik je ispunjen apsolutnom srećom u trenutku kada je u blizini svoga Gospodara, kada Mu robuje i ibadete izvršava. Traganje za duhovnim vrijednostima kao ljudskoj potrebi ima za cilj oplemeniti čovjeka, učiniti ga sretnim, te uravnotežiti njegov pogled u razumijevanju odnosa između duhovnog i materijalnog, vječnog i prolaznog. Izvorna duhovnost bosanskog čovjeka je iz današnje perspektive dosta zamagljena, nejasna i vidno potisnuta, jer se nalazi pod pritiskom i napadima svakodnevnog i neumornog formalizma, estradizacije, folklorizacije i komercijalizacije u pristupu i tumačenju vjere. Ako se spomenutom doda, brzo i sumnjivo stjecanje diploma, akademskih titula, općenito u društvu, pa i među predvodnicima vjernika, onda nije za čudo što znanje o Bogu, suštini života na Ovom i Budućem svijetu gubi svoj smisao, jer mu nedostaje vodilja. Na taj način se zaboravlja izvorna uloga čovjeka na Ovom svijetu. Dova i želja Pored vjerovanja (imana) vjernici su prepoznatljivi po dobrim djelima. No, vrijeme i društvo u kojem živimo više je okrenuto zvanjima i priznanjima. Zaboravlja se da je znanje Allahov, dž.š., dar, On ga daruje kome hoće i onome ko to zaslužuje. Zato s ponosom od vremena Poslanika, a.s., preuzimamo konstataciju da su zvijezde ukrasi nebesa, a alimi, učenjaci, ukras zemlje. Nažalost, očito je da je sve više cvijeća (ukrasa) koje ne miriše. Iz milosti i rahmeta Allah, dž.š., je ljudima, na Ovom svijetu, podario i darovao različite blagodati. No nikome od njih nije u potpunosti sve darovao. Mudrost takvog stanja i odnosa se ogleda u potrebi kontinuiranog izvršavanja ibadeta i činjenju dove. Dova se može i jedino smije upućivati Allahu, dž.š. Dova je šapat duše, izraz zahvalnosti Gospodaru, čovjekova potreba i čežnja za ostvarenjem nečeg. Zato Allah, dž.š., očekuje od Svojih robova da Ga mole. On, Uzvišeni svaki dan pita: „Ima li ko da moli da mu udovoljim.“ (Hadis) Značajan broj vjernika je revnosan i odgovoran u zahvaljivanju na darovanim blagodatima: vjere islama, zdravlja, života, potomstva, imetka, nauke, nafake, porodice, zaposlenja, mira, sreće, ljubavi. Drugi su u potrebi, pa mole da im otkloni iskušenja, brigu, tugu, žalost, strah, bolest, siromaštvo, da im daruje i otvori puteve udaje, ženidbe, zaposlenja, rođenja evlada, dok neki pak, mole da im olakša, ublaži halove i iskušenja kroz koje prolaze. U našoj vjerskoj praksi i bosanskoj tradiciji dova kojom se želi ostvariti uskraćeno ili ublažiti zadobiveno iskušenje naziva se dova na murad. U prošlosti se ovoj vrsti dove, kao ibadetu više poklanjalo važnosti, značaja i pažnje. Prva noć, u nizu nastupajućih mubarek noći je, Noć Regaib, poznata kao Noć želja i čežnji. Potpunije i preciznije kazano to je noć kada se iskazuje želja kroz dovu, upućuje i u dovi moli Gospodar za njeno ispunjenje. Organiziranje sadržajnih vjerskih programa povodom mubarek noći je tradicija kod nas Bošnjaka. Poznato nam je da tu tradiciju njeguju i drugi muslimani u svijetu. Za očekivati je da će se ta tradicija nastaviti njegovati i da će duhovna manifestacija “Banjalučka muradija“, povodom Lejletu-r-Regaiba u Ferhadiji džamiji biti prepoznatljiv vjerski događaj Šehera na Vrbasu. Za ovu priliku nije potrebno nabrajati patnje i iskušenja kroz koja su prošli Banjalučani, no, svakako treba naglasiti da će posjete i zijareti vjernika tu noć pokazati da Bošnjaci vole i vjeruju u suživot u ovom gradu. Ovom prilikom treba naglasiti da se za ostvarenje željenih ciljeva dove mogu upućivati u svakoj prilici, ali i kroz zavjet (nezr) i općenito činjenje hajrata. Zavjet je čin lične naravi približavanja Allahu, dž.š., te se o njemu kod nas manje govori i priča. Međutim, hajrati (džamije, mesdžidi, mostovi, česme, vodovodi i sl.) su od opće koristi i o toj vrsti murada (ostvarenja želje) više se govori, piše, svjedoči i kazivanja se prenose sa generacije na generaciju. Naša želja je da „Banjalučkom muradijom“ u Banjoj Luci otpočne obilježavanje mubarek noći, Miradža, Berata, Bedra, Kadra, te da se nastave tradicionalni vjerski skupovi Bošnjaka, Dani mevluda i zikra, Ajvatovica, Dobre vode, Musalla, Srebrenica, Lastavica, Karići, Živčići, Kajimini dani.

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović posjetit će danas područja ugrožena poplavama na području Zenice.

Na sarajevskoj tržnici Markale od granate je ubijeno 68, a ranjeno oko 150 osoba. Zbog velikog broja žrtava 5. februara obilježava se kao Dan sjećanja na sve poginule građane Sarajeva od 1992.-1995. godine.

Dr. Mustafa Cerić, (reisu-l-ulema 1993. - 2012.), i predsjednik Upravnog odbora Centra za dijalog – Vesatijja, učestvuje na međureligijskoj konferenciji pod nazivom “Ljudsko bratstvo”, koja se održava 04. februara 2019. godine u Abu Dabiju, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Centralna izborna komisija (CIK) BiH je danas utvrdila rezultate posrednih izbora i dodjelila mandate delegatima u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH iz Kantona Sarajevo.

Agencija za certficiranje halal kvalitete će zajedno sa Upravom za vjerske poslove Rijaseta  Islamske zajednice u BiH u narednom periodu posvetiti značajnu pažnju edukaciji o halal certificiranju, proizvodima i uslugama.

(CDV, Abu Dhabi, 4. februar, 2019.) Na međureligijskoj konferenciji pod nazivom “Ljudsko bratstvo”, koja se periodu 3. – 4. februara 2019. godine održava u Abu Dhabiju, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993-2012.) i predsjednik Upravnog odbora Centra za dijalog – Vesatijja je na otvaranju konferencije imao izlaganje pod nazivom “Principi ljudskog bratstva”. Konferencija se održava povodom posjete pape Franje Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U prilogu donosimo prijevod izlaganja dr. Cerića na bosanski jezik   Principi ljudskog bratstva Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993-2012) Čovjek je stvoren… stvorio ga je Allah „Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od zemlje ilovače“;[1] „I kad je Allah melekima rekao: 'Stvoriću čovjeka od zemlje ilovače, pa kad uobličim i od Mog duha mu udahnem život, vi mu se, meleki, poklonite!'.“;[2] „Mi smo stvorili čovjeka od zemlje, od blata ustajalog.“;[3] „Allah iz vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je kadar sve.“[4] Dakle, čovjek je bio ništa… bio je zemlja: ni živ, ni mrtav, sve dok mu Svevišnji Allah nije udahnuo od Svog Duha, te ga savršeno oblikovao kao živo biće - čovjeka, koji govori, misli, stoji, sjedi, hoda, traži i doziva, koji pamti i kojega se pamti… „Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan?“[5]… A zatim ga je Allah Svevišnji učinio da postane otac, majka, djed i nena, brat i sestra, da postane čovječanstvo… Vremenom među ljudima je bilo onih koji su postali voljeni i omraženi, dobri i loši, prijatelji i dušmani, pošteni i prevaranti, ljubazni i srditi, strpljivi i brzopleti, i sve tako dok Allah nije poslao „Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.“[6] Imajući na umu ova kur’anski princip, imam el-Gazali je zaključio: „da je bît čovjeka nematerijalna supstanca koja ga izdvaja od svih ostalih stvorenja, koja se imenuje različitim imenima sa vrlo preciznim razlikama. Ta supstanca je duh, duša, razum i srce. Na osnovu ove svjesne, znajuće i spoznajne supstance postali smo ljudska bića. Svevišni Allah se obraća toj supstanci (ljudskom duhu, duši, razumu i srcu), jer je ona odgovorna, jer se kori i kažnjava.“[7] Štaviše, Allah je stvorio sve ljude od jedne i jedinstvene materije: „Mi čovjeka od biti zemlje stvaramo.“[8] i svima je zagarantovao životnu opskrbu: „Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi.“[9] Dakle, sva ljudska bića su braća u čovječnosti. Svevišnji Allah poziva vjerovjesnike i poslanike, alejhimusselam, u misiju, zapravo privrženost ovom čvrstom principu – bratstvu u čovječnosti – da bi se ljudi uzdizala i da bi se Zemlja izgrađivala. Obzirom da Allah Svevišnji, suvereno upravlja stvaranim ljudskih bićima – muškaracima i ženama – i da im je osigurava opskrbu, nema razlike, između jednog i drugog ljudskog bića, osim po moralnom karakteru. Ovaj Božanski princip uspostavljaju svi Božanski zakoni koji su prethodili islamu koji dolazi kao pečat nebeskih religija da bi sačuvao prethodne religije i ispravio ono što su ljudska bića iskrivila, u tekstovima i zakonima koji su njima objavljivani. On je njihov čuvar. Učenje islama poziva na ljudsko bratstvo, zabranjuje diskriminaciju i razdvajanje ljudi na osnovu beznačajnih i neodrživih razloga. Islam uspostavlja moralnost, čuvanje od grijeha, bogobojaznost, dobra – bolja i najbolja djela, kao standard i referentno mjerilo određivanja prednosti među ljudima. Uzvišeni govori: „O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte - s imenom čijim jedni druge molite - i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.“[10] A, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, je isprepleo svoje prste, govoreći: „Vjernici su kao čvrsta građevina čiji se dijelovi međusobno podupiru.“ (Sahihul-Buhari) Također, je navedeno u hadisu: „Primjer vjernika u njihovoj ljubavi, samilosti i suosjećajnosti je kao primjer organizma kojem, ako je jedan organ bolestan, ostatak tijela mu je mobilan pojačanim radom (bdijenjem) i podnošenjem upale.“ (Sahihul-Buhari) Na oproštajnom hadžu, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „O ljudi, zaista, je vaš Gospodar jedan i, zaista, je vaš otac jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po čuvanju od grijeha i strahu od Allaha. Jesam li dostavio poruku?“ Prisutni rekoše: ”Dostavio je Allahov Poslanik poruku!” Zatim upita: „Koji je ovo dan?“ Prisutni odgovoriše: „Sveti dan!“ Ponovo upita: „Koji je ovo mjesec?“ Prisutni odgovoriše: „Sveti mjesec!“ Zatim, ponovo upita: „Koji je ovo grad?“ Prisutni odgovoriše: „Sveti grad!“, a on reče: „Allah vam je svetim i zabranjenim učinio vaše živote i imetke (prenosilac kaže da ne zna da li je ili nije rekao: „i vaše časti.“), kao što je svet ovaj vaš dan, u ovom vašem mjesecu, u ovom vašem gradu. Jesam li dostavio poruku?“ Prisutni odgovoriše: ”Dostavio je Allahov Poslanik poruku!”, na što on reče: „Neka prisutni prenese odsutnom ovu poruku.“ (Musnedu Ahmed) Prilika je ovo da podsjetim da se bît ljudskog bratstva temelji na iskrenim ljudskim odnosima. Čovjek je, kako što su ga definirali neki filozofi: „životinja koja govori“. Međutim, kako saznajemo iz otkrića „Principa neizvjesnosti“ njemačkog naučnika Wernera Heisenberga, čovjek je i biće koje se upoznaje sa drugima, te je u relaciji i saradnji sa svijetom koji ga okružuje. Naome, poznato je da je fizika u 20. stoljeću svjedočila ovom otkriću, tj. otkriću „Principa neizvjesnosti“[11] ovog njemačkog fizičara. Ovaj princip potvrđuje da je teško upoznati neko tijelo i mjeriti sve što je u njemu s iznimnom preciznošću, bilo da je to tijelo elektron, atom, ili zec, jer njegovo posmatranje mijenja njegovo ponašanje, njegovu boju. Stoga, za razliku od ljudskih bića, stvari se mogu spoznavati samo njihovom izolacijom. Mi ljudi smo potpuno drugačiji, jer jedino možemo da budemo upoznati, a i sami sebe da spoznamo u odnosu ili relaciji sa drugim ljudima, sa svijetom oko nas. Za razliku od elektrona, atoma i zečeva, mi sebe upoznajemo putem u odnosu ili u relaciji sa drugim ljudima i stvarima oko nas. Dakle, mi smo upučeni na istraživanje, na životno iskustvo, a to znači na razumjjevanje nađeg odnosa prema ljudima i stvarima koje na sokružuju. Izolacija je bolna i uništava samosvijest u potpunosti. Samo izgradnja odnosa prema ljudima i stvarima oko nas osigurava nam identitet koji dolazi kao rezultat našeg susreta s ljudima, tj. rezultat izgradnje ljudskog bratstva. Osim toga, odanost društvu u kojem živimo određuje naš individualni i kolektivni identitet. Zajednica ili društvo nije samo nužan izbor, već su to i odnosi koji nas definiraju, kroz koje spoznajemo sebe i kroz koje nas svijet upoznaje. Zato se ljudi međusobno nadopunjavaju, ili žive svoj identitet, kroz odnose sa svijetom koji ih okružuje, tj. kroz bratstvo ljudi. Oni koji provode svoje vrijeme u izolaciji ili odvojenosti, vjerujući da će tako spoznati sebe, u krivu su. Naprotiv, čovjek spoznaje sebe tako što interaktivno komunicira sa svime što ga okružuje, od živih bića ili neživih predmeta, a posebno sa čovjekom koji je iste njegove vrste i sudbine, u svome životu na Zemlji. Princip koji uspostavlja ljudske odnose u društvu, a shodno kojem se ukazuje na ljudskost, ili progres ljudske bratske civilizacije, je ono što mi zovemo „pravednost“, jer, kao što Džon Rols (John Rawls) naglašava: „Pravednost je prva vrlina društvenih institucija, kao što je istina prva vrlina sistema mišljenja. Jedna teorija koliko god bila lepršava i koncizna mora se odbaciti ili preinačiti, ako je neistinita. Isto tako, zakoni i institucije, ma koliko bili efikasni i dobro uređeni, moraju se reformisati ili ukinuti, ako su nepravedni.“ Prema tome, nema ljudskosti u čovjeku ako čovjek u sebi nema osjećaj za bratstvo, a nema osjećaj bratstva, ako nema spoznaju o tome u svom umu. A nema o tome spoznaju u svom umu ako um ne shvata da se ovaj svijet temelji na međusobnom upoznavanju naroda i plemena, a ne na grijehu i netrpeljstvu: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se međusobno upoznali. Najbolji kod Allaha je onaj koji je najboljeg morala: Allah, uistinu, sve zna i nije Mu nišat skriveno.“[12] Također, ovaj svijet počiva, na pravednosti i pobožnosti, a ne na grijehu i neprijateljstvu: „Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.“[13], jer na kraju ovaj svijet neće naslijediti ni agresivni (mutekebbir), tj., onaj koji se oholo ponaša prema drugima, ni nejaki i slabi (mustad'if), već će ga naslijediti, ako Bog da, oni koji se zalažu i pomažu u dobru, miru i sigurnosti, u cijelome svijetu: „Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.“[14] Prijevod s arapskog na bosanski: prof. dr. Mensur Valjevac [1] Sura es-Sedžde, 9. [2] Sura Sad, 71-72. [3] Sura el-Hidžr, 26. [4] Sura el-Furkan, 54. [5] Sura el-Insan, 1. [6] Sura el-Džumu'a, 2. [7] Vidjeti: Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau 'ulumiddin. [8] Sura el-Mu'minun, 12. [9] Sura Hud, 6. [10] Sura en-Nisa, 1. [11] „Princip nesigurnosti“, također, poznat kao Heisenbergov princip nesigurnosti ili princip neodređenosti, razrađen je (1927) od njemačkog fizičara Wernera Heisenberga. [12] Sura el-Hudžurat, 13. [13] Sura el-Maide, 2. [14] Sura Junus, 25.