Manifestacija posvećena džamijama i džematima, svake godine iznova podsjeća na teški period 1992-1995. godine, kada je na području naše domovine Bosne i Hercegovine uništeno oko 1.400 džamija i mesdžida. S druge strane, u protekle dvije decenije od rata uspješno su obnovljeni skoro svi objekti koji su tokom agresije porušeni ili znatno oštećeni. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Rijaset, Uprava za vjerske poslove, Odjel za džemat, imame, organizaciju i razvoj vjerskog života i ove godine organiziraju manifestaciju “Dani džemata i džamija”, a program će ove godine biti održan u periodu od 23. aprila do 4. maja.  Svečanost povodom otvaranja Aladža/Hasan Nezirove džamije koja je bila izgrađena 1550/51. godine u Foči, tadašnjem sjedištu Hercegovačkog sandžaka, biće održana u subotu, 4. maja.Džamija je ponovo dobila građevinske i druge konture i koja zbog svoje ljepote spada u vrhunska arhitektonska ostvarenja svoje vrste. Na konferenciji za medije je istaknuto da je u protekloj godini nekoliko džamija proglašeno nacionalnim spomenicima: Stara džamija sa haremom u mjestu Goduš kod Visokog, graditeljska cjelina Azizija džamija s haremom u Brezovom polju, Džindijska i Jalska džamija u Tuzli.

Knjiga hutbi, govora i intervjua mostarskog muftije, mr. Salem-ef. Dedovića pod nazivom „Riječ nade“ u okviru programa 44. manifestacije „Dani mevluda i zikra“ promovirana je sinoć u Centru za kulturu Grada Mostara. Promociji su pored velikog broja zvaničnika iz javnog i društvenog života u Hercegovini prisustvovali vladika Dimitrije i gvardijan Franjevačkog samostana u Mostaru dr. fra Iko Skoko. O knjizi su govorili: rektor Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostar dr. Elvir Zlomušica, profesorica na Fakultetu islamskih nauka doc. dr. Zehra Alispahić i zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović. 

U prostorijama Biblioteke ''Behram-beg'' u Tuzli 17. 04. 2019. održana je promocija knjige Intervju Sevreta Mehmedćehajića.

Drugog dana 31. Međunarodnog sajma knjiga u Sarajevu kompanija Imtec je predstavila proizvode koji se koriste u STEM edukaciji. STEM je skraćenica od Science (nauka), Technology (tehnologija), Engineering (inženjering ) i Mathematics (matematika) i predstavlja integriciju učenja na tim poljima.

U organizaciji Bošnjačke zajednice kulture  (BZK) Preporod Žepče  od 19.04. do 30.04.2019. godine u Žepču će se održati  tradiconalna manifestacija „Dani šejha Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka“.

Konvoj humanitarne pomoći težak oko 600 tona krenuo je iz Doboj Istoka prema Siriji u koloni dugoj pet stotina metara.

Sedamdesetdvogodišnji Haso Sofić u džamiju ide na sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Svaki dan. Kuća mu je udaljena od džamije više od 150 metara. Put je neravan i krivudav, velika nizbrdica, ali je ostao ustrajan. Haso Sofić, iz travničkog naselja Dub, po zanimanju je stolar. U mladosti nije želio da bude stolar, želja mu je bila da gradi puteve. Gdje god je bio ružan put on ga je popravljao. Zaposlio se stoga u građevinskom preduzeću, niskogradnji. Stolarstvo je učio usput, kod oca, sa rahmetli bratom Mustafom, a usavršio ga je nakon nesreće. Radio je kao miner, naime, kada je nesretnim slučajem potpuno ostao bez vida. U dvadeset petoj godini. Sin mu je tada imao dvije i po godine, a kćerka nepunih tri mjeseca. „Takve sam ih zapamtio. Više ih nisam očima svojim vidio. Elhamdulillah, zadovoljan sam sa njima“, kaže. Preciznost s oštrim cirkularom Nije mogao nakon nesreće samo sjediti u kući i sažalijevati se i nastavio se baviti stolarstvom. Kupio je alate i električnu mašinu za preradu drveta, uprkos bojazni i negodovanju rodbine i članova porodice. Pri prvom susretu sa električnom mašinom je drhtao. Noge su klecale. Rukama je opipavao mašinu, istraživao je, isprobavao. Malo po malo, uz veliku želju i napor, uspio je upoznati i savladati. Nije se nikada povrijedio. „Pogledajte!“, kaže izokrećući dlanove. „Ispravni su svi prsti. A, teško je naći majstora koji je radio na mašini, a da nije povrijedio prste. Najviše sam radio grablje. Nisam mogao uraditi ni za ovo selo, a da ne govorim da su dolazili iz drugih sela. Radio sam u centimetar i ništa.“ Više od trideset godina uspješno se bavio stolarijom. Nasađivao je sjekire, krampe, motike, izrađivao stolice i stolove. I nije se bavio samo tim zanatom, sa ponosom ističe da je sjekao drva, donosio ih iz šume, kopao kanal zajedno sa suprugom, radio i druge poslove da bi obezbijedio finansijsku egzistenciju. Svojim je rukama zaradio sredstva da pošalje bedela na hadž. „Allah mi je oduzeo vid, ali s druge strane mi je dao mnogo toga drugog. Sve ostalo. Elhamdulillah. Ja često ponavljam, svaki čovjek vidi mozgom, a oči su kao baterijske lampe u noći“, kaže on. „Ja nikad nisam mogao ni zamisliti, a kamoli da izreknem: uh, što mi je ovo Bog dao? Jok. Allah je tako dao, to je Allahovom voljom bilo. I danas kažem, i uvijek kažem, neka je hvala Allahu. Ja sam uvijek bio zadovoljan svojim životom. Nemam sa čim biti nezadovoljan. Ne mogu zamisliti šta bih ja želio danas.“ Namaz u džamiji Haso Sofić u džamiju ide na sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Svaki dan. Kuća mu je udaljena od džamije više od 150 metara. Put je neravan i krivudav, velika nizbrdica, ali je ostao ustrajan. „Ja sam odmalena volio džamiju. Uvijek sam slušao imame koji su govorili kakva je korist ići u džamiju, i koliko jedan vakat vrijedi u džematu. Mene je to vuklo. Znam da je to Allahovo najdraže mjesto na dunjaluku. Jeste podaleko, ali krenem ranije. Prije sam bihuzurio ukućane da mi kažu kada je vrijeme namaza, onda sam nabavio poseban ručni sahat. Mogu prstima napipati vrijeme.“ U džamiju je redovno nastavio ići i nakon druge velike nesreće. Kada se džamija renovirala namazi su se obavljali u susjednoj kući, bilo je klizavo, nezgodno je pao sa zida, i slomio kuk. Imao je dvije operacije. Morao je ležati u kući šest mjeseci. To su mu bili teški dani, ležao je u kući i nije mogao prispjeti u džemat. Kada je ozdravio nastavio je ići u džamiju. Uz pomoć dva štapa. „Kako ću sjediti kod kuće, ništa ne radim, a sa munare zove na namaz? Kako? Valja mrijeti, valja sa sobom ponijeti svoja djela. To je to.“ Haso Sofić se ne žali na svoju invalidnost. Njegov svijet zasigurno nije tmina, kako se uobičava nazivati svijet slijepih osoba. Pri susretu sa njim čovjek se i zapita šta je sljepoća u stvari. Oči nisu slijepe, već srca u grudima, kaže Kur’an. Kroz smijeh govori kako ga optužuju da će ljudima na Ahiretu biti, ustvari, najgori:„Nedavno mi je došao jedan i kaže: Haso, mi smo o tebi pričali da ćeš ti nama na onom svijetu biti najgori. A, što? Kaže: ti si slijep čovjek, ideš u džamiju, mi sposobni ne idemo, pa ko nas bude ispitivao kazat će kako je on mogao ići, a vi ne možete sa vidom? Imat ćemo mi s tobom problema. A što bi, rekoh. Slobodno je. Viče sviju na namaz, hajde na namaz, hajde na spas. Pokupite se, dođite.“

Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25. jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece. Presudom Rezidualnog mehanizma, odnosno institucije koja treba da okonča posao Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ u Hagu, Radovan Karadžić je 20. marta osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Presudu su sa zebnjom i emocijama čekale i prijedorske žrtve ideologije, koja je u ovom gradu i njegovoj okolini ostavila iza sebe pustoš i uništenu bošnjačku i hrvatsku populaciju. Karadžiću nije utvrđena genocidna namjera u sedam bosanskohercegovačkih općina, uključujući u Prijedor. Navikli na dosadašnju praksu Tribunala, Prijedorčani su se psihički pripremali za još jedno razočarenje. Podsjećamo da je nelogičnom odlukom sudsko vijeće odbacilo masovnu grobnicu Tomašica kao dokazni materijal u konkretnom slučaju. Razlog više da zebnja u srcima žrtava bude opravdana. Hronologija zla Na sjednici održanoj 7. januara, dva dana prije proglašenja Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, srpski odbornici u SO Prijedor i predsjednici mjesnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor. Odlučeno je da je čini 69 odbornika, 28 Srba iz SO Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-a. Za predsjednika Skupštine izabran je Milomir Stakić.  Krajem aprila pala je i odluka da se Prijedor preuzme silom. U noći 29. na 30. april SDS, potpomognuta s već pripremljenom milicijom i ostacima nekadašnje JNA, nasilno preuzima vlast u gradu. Prijedor postaje ’srpski’ i dijelom SAO Bosanska Krajina. Već 12. maja tzv.skupština srpskog naroda donijela je odluku o šest strateških ciljeva kojima se određuju smjernice daljeg djelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem uništavanja nesrpske populacije na prostoru na kojem je već uspostavljana srpska vojno-policijska kontrola.   Sistematsko i plansko uništenje Bošnjaka - brutalna ubistva, koncentracioni logori i masovne grobnice Situacija u Prijedoru je kulminirala planski, okončanjem školske godine i sistematskim napadima na dijelove grada nastanjene većinski sa bošnjačkom populacijom. Prve bošnjačke žrtve pale su već 2. maja u znak odmazde za neistraženo ubojstvo mladog srpskog policajca Radenka Đape za čiju smrt se optužuju i osuđuju svi Bošnjaci. Već 23. maja uništeno je naselje Hambarine, a od 24. do 26. maja kompletno područje Kozarca. Srpske snage osnivaju najzloglasnije koncentracione logore u Europi nakon Drugog Svjetskog rata. Omarska, Keraterm i Trnopolje su samo tri najpoznatija. U narednih dva mjeseca razarano je postepeno kompletno područje općine Prijedor. Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25.jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece. Tek akcija grupe mladića, okupljenih oko Slavka Ećimovića 30. maja 1992. godine, ostat će upamćena kao jedini pokušaj otpora krvavom pohodu iza kojeg će ostat 3176 do danas registriranih ubijenih civila. Sa tog, još uvijek nekompletnog spisa, njih 102 bili su maloljetnici, a 256 žene, mahom starije životne dobi. Kroz logore smrti prošlo je najmanje 31.000 zatočenika, dok je 52.000 građana bilo žrtvama progona. Masovne grobnice – pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora Prijedor je grad na čijem području je pronađen najveći broj masovnih grobnica u kojima su se nalazili posmrtni ostaci ubijenih civilnih žrtava. Do pronalaska Tomašice, najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog Svjetskog rata, prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, pronađeno je ukupno 445 grobnica od toga 97 masovnih. Tomašica je pakleni pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora. U svojim ratnim dnevnicima, Ratko Mladić, komandant VRS navodi, između ostalog, kako lokalni prijedorski Srbi 1992. godine traže pomoć od vojske kako bi uklonili oko 5000 tijela iz Tomašice. I zaista, polovinom jula 1993. godine provedena je akcija uklanjanja tijela na drugu lokaciju koja je iz nekog razloga prekinuta. Analizom pronađenih tijela u Tomašici i njihovih potrganih dijelova pronađenih na sekundarnoj masovnoj grobnici Jakarina Kosa, utvrđena je veza ove dvije lokacije. Pored Tomašice, u masovnoj grobnici Jakarina Kosa utvrđena su 373 identiteta civilnih žrtava. Iz masovne grobnice Stari Kevljani iz koje je ekshumirano 456 žrtava, masovne grobnice pronađene u jami Hrastova glavica na području Sanskog Mosta ekshumirano je 126 žrtava, iz masovne grobnice jama Lisac na području Bosanske Krupe ekshumirano je 49 žrtava. Ekshumacije na stratištu Korićanske Stijene na planini Vlašić, na kojima je počinjen posljednji veliki zločin 21. avgusta 1992. godine, kojim je okončana tiranija nad prijedorskim nesrbima nakon stotinjak dana zla, zbog uništavanja tijela, i nepristupačnosti terena sporadično traju godinama. Šta su nam ostavili? Svakodnevica popraćena diskriminacijom, teškim životom u povratničkom ambijentu, te česte identifikacije i dženaze, puštanja na slobodu ratnih zločinaca, i dalje u svijesti preživjelih čvrsto čuvaju uspomene na najteže trenutke desetina hiljada razorenih porodica. Ratne traume sve više uzimaju svoj danak. Pred Sudom BiH u toku je, ili je u međuvremenu okončano desetine postupaka za ratne zločine počinjene u Prijedoru. Uglavnom za pojedinačne zločine ubistava ili silovanja. Za sistematsku i planski izvedenu akciju uništavanja jedne populacije po njihovoj etničkoj pripadnosti, od čelnih lica iz Prijedora, do sada je osuđen tek Milomir Stakić. Ostatak tadašnjeg kriznog štaba, ili, na primjer, neko ko je odgovoran za planski odabir lokacije Tomašica, na koju je već krajem maja dovezen bager koji je narednih stotinjak dana čekao na mrtva tijela ubijenih Bošnjaka, očito nikada neće biti privedeni pred lice pravde. Haškom Tribunalu Tomašica u slučaju Karadžić nije trebala. Kakav će biti ishod slučaja Mladić ostaje da vidimo. Sa njim će se završiti sve haške prijedorske priče kojih je bilo mnogo. Hoće li s njim i prijedorski Bošnjaci kojih je iz dana u dan sve manje u Prijedoru otići u zaborav? Nedovoljnom kaznom i nedovoljan broj njih – ali, da, osuđeni su! I pored svega pobrojanog u Prijedoru će i dalje ”genocid” ostati zabranjeni pojam. U međupresudi Slobodanu Miloševiću, genocid u Prijedoru je jasno utvrđeni počinjeni zločin. Njegova smrt je spriječila potvrdu njegove uloge u istom. U presudi Radovanu Karadžiću, te Ratku Mladiću, Sud je krajnje nelogično kao parametar utvrđivanja genocidne namjere koristio broj ubijenih, iako je ubojstvo trojice čelnika zaštićene enklave Žepa bilo sasvim dovoljno da se u toj enklavi utvrdi genocidna namjera. Pitanje svih pitanja na kraju je: Šta bi bilo da suda u Hagu nije bilo, pa i više od činjenice da okončanje svog postupka nije dočekao ni Radovan Karadžić!? Do danas je pred Međunarodnim krivičnim sudom procesuirano i pravomoćno osuđeno 19 lica kod kojih je jasno utvrđena odgovornost za zločine u Prijedoru. Ratku Mladiću se očekuje izricanje pravomoćne presude. Jedan osumnjičeni je umro, dok je drugi ubijen prilikom hapšenja. Četiri lica su prebačena iz Haga Sudu BiH. Među njima su dva predsjednika i predsjednik parlamenta manjeg bosanskohercegovačkog entiteta RS, komandant Vojske RS, ministar policije RS, načelnik CJB, te regionalni i lokalni politički i vojno-policijski lideri u Prijedoru i regiji kojoj je Prijedor pripadao. Kompletna hijerarhijska struktura, od vojnog i političkog vrha bosanskih Srba do lidera na lokalnom nivou - osuđeni su i za, između ostalih, zločine u Prijedoru. Biografije većine njih su većini građana Bosne i Hercegovine uglavnom dobro poznate, ali ovdje podsjećamo na presude za najveće zločine u Europi u 21. stoljeću: Slobodan Milošević je u junu 2001. izručen Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Haška optužnica ga je teretila za zločine na Kosovu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U međupresudi donesenoj 16. juna 2004., sud u Hagu je van svake sumnje potvrdio genocid u u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Nije dočekao okončanje postupka. Radovan Karadžić je 20. marta 2019. osuđen na doživotni zatvor između ostalog i za genocid počinjen u Srebrenici. Presudom Tribunala od 24. marta 2016., a koja je potvrđena 20. marta 2019. Karadžić je oslobođen krivice za genocid ali osuđen između ostalog i za istrebljenje i zločin protiv čovječnosti u sedam bosanskohercegovačkih općina, odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Ratko Mladić je presudom MKSJ od 22. novembra 2017. osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Izrečena mu je doživotna kazna zatvora. On je, međutim, oslobođen optužbe za genocid u nekoliko opština u BiH tokom 1992. „Vijeće je većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Oriea, utvrdilo da su neposredni počinioci u nekoliko opština (odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku) namjeravali da unište bosanske Muslimane u tim opštinama kao dio zaštićene grupe. Međutim, sudije su zaključile da su bosanski Muslimani koji su bili meta napada u svakoj od opština predstavljali relativno mali dio i nisu na druge načine predstavljali značajan dio zaštićene grupe.“ Momčilo Krajišnik je 27. septembra 2006. proglašen krivim za istrjebljenje, ubojstva, progone na rasnoj i vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje kao i za zločine protiv čovječnosti, ali ne i za genocid. Osuđen je na 27 godina zatvora. U 2009. Haški sud mu je smanjio kaznu na 20 godina zatvora. Pušten je na slobodu 30. kolovoza 2013. Proglašen je krivim za nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti po članu 7(1) Statuta, zbog raseljavanja ljudi iz više opština u Bosni i Hercegovini, tačnije opština Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Čajniče, Čelinac, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidž, Ilijaš, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Trnovo, Višegrad i Zvornik. Biljana Plavšić je osuđena na 11 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). ”Kao supredsjednik srpskog rukovodstva, djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, Bijana Plavšić je učestvovala, planirala, podsticala, kreirala i sprovodila progon bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u sljedećih 37 opština u Bosni i Hercegovini: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik. I u presudi Biljani Plavšić spominju se bijele trake. Radoslav Brđanin, je 1999. optužen zbog zločina protiv Bošnjaka i Hrvata na području pod njegovom kontrolom (Banja Luka, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš, Bosanski Novi). Osuđen je 2004. za progone, mučenje, deportacije, nehumana djela (prisilno premještanje), bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, hotimično lišavanje života; mučenje. Ipak, oslobođen je dvije najteže optužbe: za genocid i istrebljenje. Isprva je osuđen na 32 godine zatvora, da bi pravomoćnom presudom osuđen na 30 godina.  Mićo Stanišić je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena kazna od 22 godine zatvora. Stojan Župljanin je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od 22 godine zatvora. Milomiru Stakiću je presudom Žalbenog vijeća osuđen za progone (zločini protiv čovječnosti), Istrebljenje (zločin protiv čovječnosti), te ubistvo (kršenje zakona i običaja ratovanja) prvobitna presuda na doživotni zatvor preinačena u jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina. Miroslav Kvočka je osuđen je na 7 godina zatvora. Presuda Žalbenog vijeća 28. februara 2005. potvrđena mu je kazna od 7 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu već 30. marta 2005. Mlađo Radić “Krkan” osuđen na 20 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu 13. februara 2012. (stupilo na snagu 31. decembra 2012.). Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti). Osuđen je za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja). Uzevši u obzir ranjivost žrtava, bol koji im je namjerno nanesen i stanje neizvjesnosti u kojem su držane žene zatočene u logoru Omarska, Vijeće je djela seksualnog nasilja okarakterisalo kao djela mučenja. Dragoljub Prcać je 2001. osuđen za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja) na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja) Milojica Kos „Krle” je 2001. osuđen na 6 godina zatvora. Već 30. jula 2002. odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti). Duško Tadić je prvo lice procesuirano pred MKSJ. Presudom Žalbenog vijeća od 26. januara 2000, osuđen na 20 godina zatvora. Osuđen je za hotimično lišavanje života, mučenje ili nečovječno postupanje, hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.) te za ubistvo (zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja). Zoran Žigić je Presudom Pretresnog vijeća 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te za mučenje i okrutno postupanje (kršenja zakona i obiĉaja ratovanja). Izdržava zatvorsku kaznu. Duško Sikirica “Sikira” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 15 godina zatvora. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a 2010. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progoni na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). Dragan Kolundžija “Kole” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 3 godine zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 7. juna 1999, tako da mu je 5. decembra 2001. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu svega tri sedmice od okončanja postupka. Damir Došen se potvrdno krivim za progone izjasnio 19. septembra 2001. Presudom o kazni Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen je na 5 godina zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 25. oktobra 1999, te mu je već 28. februara 2003. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu. Predrag Banović je presudom Pretresnog vijeća 28. oktobra 2003. osuđen je na 8 godina zatvora za progone na politiĉkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uraĉunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 9. novembra 2001, a prijevremeno puštanje na slobodu odobreno mu je 3. septembra 2008. Darko Mrđa se potvrdno izjasnio krivim za ubistvo i nehumana djela 24. jula 2003. godine. Presudom Pretresnog vijeća 31. marta 2004. osuđen je na 17 godina zatvora zato što je zajedno sa drugim pripadnicima interventnog voda, Mrđa lično i direktno učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 14. juna 2002, te mu je 10. oktobra 2013. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu. Pored navedenih, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustupio je Sudu Bosne i Hercegovine predmete: ŽELJKO MEJAKIĆ- Državni sud BiH osudio ga je na 21 godinu zatvora. MOMČILO GRUBAN - Državni sud BiH osudio ga je na 7 godina zatvora. DUŠAN FUŠTAR - Državni sud BiH osudio ga je na 9 godina zatvora (presuda o kazni). DUŠKO KNEŽEVIĆ - Državni sud BiH osudio ga je na 31 godinu zatvora. Haški sud odobrio je 2005. godine, na zahtjev tužiteljstva, povlačenje optužnice protiv Gorana Borovnice, za kojeg postoje informacije da je mrtav i to gotovo 10 godina. Haški je sud u obrazloženju odluke o povlačenju optužnice napisao kako bi se, u slučaju da se utvrdi da je Borovnica ipak živ, postupak mogao ponovno pokrenuti pred nadležnim sudom. Za razliku od Borovnice kojeg se teretilo za zločine u logoru Omarska, smrt prijedorskog policijskog čelnika Sime Drljače utvrđena je van svake sumnje. Šef prijedorske policije ubijen je u julu 1997. pri pokušaju hapšenja od strane međunarodnih snaga. UMJESTO ZAKLJUČKA ”Zamisao o Velikoj Srbiji ima dugu istoriju. U jednom od svojih vidova, ova zamisao se sastoji u proširenju Srbije na dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima srpsko stanovništvo živi u znatnom broju. Na tome se jako insistiralo krajem 1980-tih i tokom 1990-tih. Putem govora u javnosti i sredstava javnog informisanja, srpske političke vođe su isticale slavnu prošlost i svojim slušaocima govorile da će Srbe, ako se ne udruže, ponovo napasti ustaše, termin koji je korišćen da se Srbima ulije strah u kosti. Opasnost od fundamentalističke muslimanske zajednice takođe je prikazivana kao prijetnja. Nakon što je bivša Jugoslavija počela da se raspada, u medijima pod srpskom kontrolom čuo se lajtmotiv da će, ako postanu manjina, Srbima život biti ugrožen. U sredstvima javnog informisanja, Srbima se nudio sljedeći izbor: ili da se vodi rat, ili da se podvrgnu vladavini nesrba.”— MKSJ u presudi protiv Stanišića i Župljanina

Na jednom nivou, bosanski muslimani - kazat ću ‘muslimani’ jer je, po meni, preciznije od Bošnjaci, zbog toga što je pripadnost islamu bila ono što je opredijelilo počinitelje, a islam je dio našeg identiteta koji je bio ključan za rekonceptualizaciju našeg postojanja kao takvog u smrtnu prijetnju – su preživjeli jer su imali više para. Prvo, imali su više para na početku rata, mogli su kupiti oružje – tamo gdje su Srbi bili spremni da ga prodaju, a takvih je uvijek bilo – uspjeli su čak i uslovima borbe za fizički opstanak organizovati neku primordijalnu ekonomiju. Drugo, uspjeli su sakupiti više novca i izvan zemlje. Da bi preživjeli, morali su da „nadtroše“ – sigurno i jesu – i Srbiju i Hrvatsku. Jedno od objašnjenja leži u tome što su uspjeli odbraniti gradove i industrijske centre. Genocid je, zato, počinjen na selu.  Jezik kojim se o nama govorilo, kompletan imaginarij bio je iz devetnaestog vijeka, imaginarij Prvog srpskog ustanka. Šta se nama dogodilo? Od trenutka kada sam shvatio da sam preživio pokušavam sebi da odgovorim na pitanje šta se meni, šta se nama dogodilo? I sve vrijeme ne mogu da se otmem dojmu da je vrijeme između 1992. i 1995. godine trebalo da bude konačno rješenje i našeg, muslimanskog pitanja u BiH, i šire na Balkanu. Muslimane na Balkanu ubijaju zadnjih dvjesta godina u kontinuitetu. Od 1878. godine, odnosno 1912. godine, ubijanje se ne može dovesti u vezu sa borbom protiv Osmanskog Carstva. Ipak, bosanski, odnosno sandžački muslimani bili su meta masovnih pokolja najmanje dva puta poslije toga, te pogroma i sistemske pauperizacije između dva svjetska rata.Prekoputa džamije u Bratuncu godinama stoji grafit “Svi su Srbi Ratkovi vojnici”. Daleko od toga da jesu, ne daj Bože, da jesu, prije svega njima, a onda nama, ali mislim bi dublji uvid u razmjere saučesništva bio poražavajući. Tzv. paravojne jedinice - osnovane, opremljene i obučene od strane Resora državne bezbednosti - imale su zadatak da nasilje usmjere strateški, da ubijajući najbogatije, najučenije i najvažnije među nama uspostave vladavinu terora. Selektivno ubijanje elite proizvelo je još jedan efekt: svi oni koji se nisu smatrali ili nisu smatrani elitom, povjerovali su na trenutak da će ubijanje ostati ograničeno na elitu. Poslije kratkotrajne vladavine terora, usljedila je masovna i entuzijastična kampanja iskorijenjivanja.Još smo bili u selu, u aprilu 1992. godine kada je jedne noći kamion s glavne ceste skrenuo prema Drini. Zaustavio se nasred kolskog puta i iz prikolice su izašla trojica ljudi. Za njima jedan s puškom i u uniformi. Iz kabine još dvojica. Rekli su im da bježe i pucali u njih kada su stigli do Rifetovog salaša. Rifet je sutradan prenio sve trojicu na Šehite, mezarje nastalo već u kasno ljeto, početak jeseni 1941. godine, nakon što su Drinom počeli promicati leševi višegradskih muslimana, ubijenih u augustu u Višegradu. Jedan od leševa bio je vidljivo mlađi od druga dva. Iznutra jedne od gumenih čizama, „rudara“ koje je imao na nogama pisalo je ime; poslije rata se ispostavilo da su čizme bile čizme njegovog oca i da ih je obuo kada su ga izvodili iz kuće. Bili su iz Hranče. Komšijska blizina i brutalnost Ali, masovna ubistva, logori, deportacija – sve se odvijalo u geografiji izolovanih sela i gradića sa ne više od nekoliko hiljada stanovnika. Kada je u noći 13. jula 1995. Bratunac postao stjecište hiljada zarobljenih koji su iz Srebrenice pokušavali da se probiju do Tuzle, Miroslav Deronjić, tada ovlašteni opunomoćenik Radovana Karadžića za Srebrenicu i vodeći SDS-ovac u Bratuncu, oslonio se na – narod:„U to vrijeme je u Bratunac iz Konjević Polja pristizalo mnogo autobusa i kamiona sa zarobljenim Muslimanima (...) Ljudi su odvođeni na stadion, u hangar i u školu ‘Vuk Karadžić’. Mnogo mladih ili starijih ljudi je tokom noći bilo mobilisano. Dane su im bile puške i rečeno im je da čuvaju i obezbeđuju autobuse. Uveče je Ljubo Simić izvijestio da su se desila ubistva, pucnjava i tako dalje.“Tu je svako svakoga znao i svako o svakome znao sve. Sa dojučerašnjom komšijskom blizinom se u tom trenutku mogla porediti samo komšijska brutalnost. Nisu to bili ljudi koji nas nisu znali. I tako je bilo od 1992.Cijela jedna, u nedostatku bolje riječi, industrija negiranja Genocida nad bosanskim muslimanima – riječ je naime o priznatoj akademskoj disciplini – svodi se na proizvodnju vještačkih razlika između genocida i „etničkog čišćenja“. U jednom takvom objašnjenju navodi se kako je „etničko čišćenje“ „više povezano s geografijom (...) odnosi se na fizičko uklanjanje određene grupe iz određenog područja“. Svako masovno ubistvo događa se u nekoj geografiji, u nekom prostoru. Nacistički koncept Lebensrauma odzvanjao je u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Stojan Župljanin, u to vrijeme načelnik Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci, govorio je: „Lično mislim da je naš životni prostor i teritorija gdje živimo i radimo ugrožena i moramo osujetiti tu opasnost. Ustvari, moramo spriječiti muslimane da se nasele na naše teritorije i prostore.“ Narodi žive u geografijama, u prostorima i samo tu mogu da žive i da budu zajednica. Mi smo imali samo jednu Voljavicu. I sad je više nemamo. Komadanje našeg tijela Ali, srpsko „etničko čišćenje“ u Bosni i Hercegovini nije bilo samo napad na prostor; bio je to napad i na tijelo naroda – ubijanjem i silovanjem. U Sasama kod Srebrenice od maja do decembra 1992. godine, dvije sestre, mlađa osmi razred osnovne škole, starija u drugom razredu srednje držane su kao robinje. Kada je selo nakratko oslobođeno, pronađen je dnevnik jednog od srpskih vojnika, inače iz Niša u Srbiji. On je u Sase stigao u ljeto i poslije nekoliko mjeseci posmatranja svakodnevnog i grupnog zlostavljanja, oženio je mlađu sestru, da joj sačuva život. U decembru, kada se on povukao i ona je otišla s njim. Zbog toga što su vlastiti narod samo mogli zamisliti organski, počinitelji su kidali komad po komad našeg tijela, organ po organ. Ono što nisu razumjeli da ako narodi i jesu organizmi, onda kao takvi mogu postojati samo u vezi sa drugim, sličnim organizmima. Nije bilo moguće pobiti, iskorijeniti, satrati komšije i ostati neokrznut. „Preseljenje naroda“ takođe nije uspjelo i barem u tom smislu srpski genocid u Bosni i Hercegovini nije nagrađen. To ne znači da nije bilo nastojanja na preseljenju: desetine i stotine muslimanskih sela bila su naseljena Srbima iz drugih dijelova zemlje. U Voljavici su 2001. godine, bile tri kafane, „štanga“, vladao je postapokaliptički haos. Ali, kuća po kuća, i porodica po porodica iselili su u jednom od rijetkih trijumfa vladavine prava u ovoj besudnoj zemlji, riječima Milovana Đilasa. Prekoputa moje kuće živjela je neka porodica iz Zenice. Kada se djed doselio, glava kuće mu se rugao, ponižavao ga, govoreći mu kako će ga kad umre pokopati u pravoslavno groblje. Ali, kada su i oni otišli, kada je nestala zajednica koja je bila proizvod atavističke vizije Radovana Karadžića, ukazale su se konture i razmjere uništenja muslimanske zajednice koja je tu živjela ranije. Danas se, barem ono što nas ima u zemlji, u selu uglavnom okupljamo za Bajrame ili na odmorima i praznicima. Jedini uvid koji sam stekao je da ta zajednica nema budućnost. Bez tog mjesta, bez te geografije, to više nije zajednica. Suljo je još tu Broj ljudi koji znaju da je moj nadimak bio Suljinovac stane na prste jedne ruke. Svojevremeno nisam mogao proći ni kroz selo, ni kroz Bratunac da me neko tako ne zovne. Broj ljudi koji su znali da mi je nadimak među prijateljima bio Vrana – isto tako, stane na prste jedne ruke. Da li je s njima otišao i taj dio mog identiteta? Ako identitet gradimo u interakciji s nekim i sa sredinom, onda s njihovim nestankom nestaje, valjda, i taj dio našeg identiteta. Esencijalizacija, ustvari, funkcioniše u oba pravca.Ali, samo me još Čobak zove Suljinovac. Slobodan, jedan od rijetkih naših komšija koji nije izgubio obraz i ne priča sa nama samo poslom i kad se mora. Njegova savjest je rasterećena i on se sa nama veselo smije u napušenim kafanama jedne od dvije samoposluge u gradu. Na kasi jednog od njih mi daje svoju potrošačku karticu, skuplja bodove; kad sakupi sto, besplatno uzima deterdžent za pranje veša. On razumije da dok god sam ja Suljinovac, on je Čobak. I dok sam ja Suljinovac, onda je i Suljo tu, u nekim pričama, živ. O ljudima i pamćenju između kuće i doma Kad putujem od kuće u Sarajevo – gdje me obično čeka život – uvijek sačekam kraj dana, ne mogu da krenem dok god i posljednja zraka sunca probija preko horizonta. Stojim u avliji, a zapravo stojim između kuće i doma, iskorijenjenosti i nepotrebnog nasilja svakodnevnog života. Jutros sam otvorio pismo čiji je pošiljalac u međuvremenu umro. Evo šta je pisalo: „Na vojnim topografskim kartama egzistira toponim “Voljevci” iznad Velike Rijeke u Srbiji. Nisam znao ništa više o tome dok slučajno ne nabasah na ovu vrijednu knjigu o Sokolskoj nahiji iz 1930. godine. Evo ti sada prilike da o tome više doznaš. Ovo su dragocjeni izvori. Letimično sam pogledao ali sam oduševljen sadržajem. Vjerovatno je muslimansko stanovništvo egzistiralo tamo do neke 1834. godine i kasnije.... Imena mnogih sela su ljudi ponijeli sa sobom, to je očigledno. Vjerujem u njihovu autentičnost jer se mnoge stvari poklapaju. Nađoh na jednom mjestu da je Podnjemić bio muslimansko selo. Sjećam se da su  naši stari Sinanovići govorili da su Zehići došli iz Podnjemića u Srbiji. Sinanovići u Polozniku su sebe smatrali nekako starosjediocima, barem u odnosu na ove.“To me ponukalo da potražim jedno drugo pismo, koje mi je isporučeno ručno, od daljnjeg rođaka: on je pred smrt sjeo i napisao sve čega se sjećao o nama. Tekst je neka vrsta oporuke, prepuna podsjećanja da su zapisani samo fragmenti, preneseni od usta do usta, i kao takvi nepouzdani i puni rupa, da o našem ranijem postojanju ne postoje dokazi osim u našoj riječi.„Ovdje ću opisati porijeklo naše familije iz Siručića koja je opisana u takvimu za 1431./1432. godinu po hidžretu ili 2010. godine po kalendaru. U ovom takvimu je na strani 185. opisano u detalje iseljavanje Muslimana iz Srbije, a pisac je dr. Jusuf Mulić. Iseljenje je vršeno u dvije etape: prva u periodu od 1830. do 1834. godine i druga u periodu od 1862. do 1867. godine. Od rahmetli Hakije Siručića sam doznao da su Siručići porijekom iz Sokolske nahije i da je išao tamo na lice mjesta da vidi mjesto naših predaka i da je gledao neke luke koje su bile vlasništvo naših predaka. Nije mi jasno gdje se nalazi ta Sokolska nahija, ali po opisu pisca pretpostavljam da je to negdje između Valjeva, Loznice i Zvornika, gdje konstatuje da su se do danas Muslimani iz ove nahije zadržali samo u selima Mali Zvornik i Sakar, te da je Soko bio kao neka tvrđava.Rahmetli đedo Kasim mi je pričao da su Siručići nastali od četiri brata (pradjeda) i to: Siručić Abdulah Salihaga, Suljaga i Alijaga. Nije mi pričao ništa o tome da li su oni došli ili su tu rođeni, oni su sva četiri imali kuće u blizini. Abdulah je imao kuću gdje su bile naše kuće, gore u brdu, a Salihaga, Suljaga i Alija preko potoka u blizini (...)Treći pranđed Siručića bio je Suljaga i on je imao sinove Avdu, Sadu, Sulju i Ibru, a za žensku djecu ne znam. Suljagin sin Avdo imao je sina Mešu koji je sve raskućio i doživio da mu jedan ubogi siromah dadne nekoliko kvadratnih metara zemlje da napravi sebi malo kućice pletare i da tu živi sa četvero ili petero djece, a imao je imovinu kao i ostali Suljagići. On nam je bio prvi komšija u Šaparcima. Tri puta se ženio, a posljednja mu je bila Višegratka Haša, a djeca Meho, Hajro, Ramiza i Hanifa i Dika od prve žene Umke iz Suhe (...)Četvrti Suljagin sin je bio Suljo. On je bio oženjen Hadžić Nurom iz Suhe, sestrom Mehmeda Hodžića, oca Halida molera i Saliha. Suljo je imao troje djece: Demira, Hakiju i Zlatiju. Demir je takođe imao troje djece, dva sina i jednu kćer. Demir je bio oženjen Munirom Salkić, sestrom Alije Salkića sa Osmača (...) Oba Demirova sina, Suljo i Medo su žrtve srebreničke tragedije. Kći Fatima je bila udata za Adema Salkića, šnajdera iz Bratunca, i ona je imala s njim dvoje djece. Sin joj je žrtva rata, a kći živi sa maćehom Abidom u Bratuncu (..)“I naše pamćenje je vezano za vjeru. Mi i pamtimo u islamu, kao muslimani. I oni koji su nas ubijali nas takođe pamte tako. Ništa drugo u vezi sa nama nije bitno. Pretpostavljam da je zato samo sjećanje na islam, na vjeru, cjelovito. Samo se ono prenosi ili je preneseno integralno, onako kako je vjeru praktikovala generacija koja je napuštala svoje domove u devetnaestom vijeku. Sa njima i imena, i naselja i ljudi. Ona koja su ostala u Srbiji vidimo iz svojih avlija. Odatle su nas tukli 1992. godine.

Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović, u ponedjeljak 15. aprila 2019. godine, upriličio je prijem za učenike i učenice Behram-begove medrese koji su u proteklom periodu učestvovali na brojnim takmičenjima i ostvarili iznimno zapažene rezultate.

Nj.E  Éric de Moulins-Beaufort, predsjednik Francuske biskupske konferencije

Islamski centar u dubrovačkom naselju Gruž trebao bi postati realnost kroz dvije godine, javlja Dubrovački dnevnik.

Deseta međunarodna investicijska konferencija Sarajevo Business Forum (SBF) počela je uvodnim govorima u zgradi Parlamentarne skupštine BiH u Sarajevu, a kao i svih prethodnih godina okupila je vodeće poslovne i političke lidere iz regiona i svijeta, javlja Anadolu Agency (AA).

Sjećanje Boba Stewarta, bivšeg vojnog oficira u UN

Sarajevo, 16. april 2019. (MINA) – Treći dan zvanične posjete Državi Katar, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović, sa delegacijom IZ-e, sastao se sa NJ.E. Abdullahom bin Nasserom bin Khalifom al Thanijem, premijerom Države Katar. Tokom sastanka Reisu-l-ulema se zahvalio premijeru na dosadašnjoj podršci Države Katar, kako Islamskoj zajednici, tako i državi Bosni i Hercegovini, posebno na konstantnoj podršci u realizaciji infrastrukturnih projekata.

U Historijskom muzeju BiH večeras će u 19 sati biti održana prezentacija interaktivnog narativa "Ahmići: 48 sati pepela i krvi"; MKSJ i istraga, rekonstrukcija i procesuiranje zločina počinjenih u aprilu 1993. godine u Lašvanskoj dolini.