I ponad pečata: Povjerenje crno na bijelo

Piše: Hasan Hasić

"(...)Treba li govoriti da je to nasušna potrebe u našoj zemlji, čija se mladost osipa po bijelom svijetu jer, važno je - neko je iznevjerio njihova očekivanja, jer neko je negdje pronevjerio dobro, koje bi im omogućilo bolje sutra, jer neko je iznevjerio emanet vlasti, i važno je  – jer u njih nisu vjerovali čak ni njihovi roditelji, ni učitelji, ni pedagozi, ni društvo – oni koji su bdijeli, koji su morali bdijeti nad njima".

Živimo u dobu promjena kakve ljudski rod ranije nije svjedočio; živimo u vremenu u kojem na svako malo nađemo olakšicu, a ljudski rod je doputovao do granica doskora nepredvidivih. Nagomilalo se štošta korisnog za čovjeka, ali i svakojakog zla, pojava koje kazuju da se nešto u ovom zemanu - u kojem se toliko divimo sami sebi – raštimalo i poremetilo.

Često se i ne da priznati takvo što, ali primjetne su različite vrste kriza u savremenom dobu; kriza koja se tiču čovjekove duše i duha. Otkud, pored toliko napretka? Gdje smo zatajili? Otkud u dobu prosvjećenosti razuma toliko ratova, agresije, nasilja, ubijanja, protjerivanja, izrabljivanja, lihvarenja i nepravde? Otkud u ovome dobu toliko otuđenosti među ljudima, potvore, klevete, neiskrenosti i nepovjerenja jednih u druge? Da, to će se pitati um svijeta. Morat će.

U svjetopogledu islama stepen imana se potvrđuje u aktivnoj promociji dobra, odnosno sprječavanju zla, po duhu dijela ajeta sure Alu Imran: „Među ljudima ste najbolji ummet – naređujete dobro, zabranjujete zlo, i u Allaha vjerujete...“ (110) Time postiže svjesnost o Bogu, računajući da ispunjava svoju misiju namjesništva na zemlji i ne zloupotrebljava svoju poziciju halife i bilo kakav mu dati resurs, tj. nebrojene blagodati.

On je onaj kome se vjeruje, na čiju pravednost, poštenje, iskrenost i čestitost računa i bračni drug, i kćerka, i sin, i rodbina, i komšija, i džemat, i uža zajednica, i država, jer mu je stalo i da u svima njima prepozna povjerljive u svemu – od običnih stvari svakodnevnice do šire značajnih.

Na umu mu je kur'anski opis vjernika: “…i oni koji se staraju o emanetima i obavezama svojim” (Mu’minun, 8) ili:  “Vjernici! Ne iznevjeravajte svjesno Allaha i Poslanika, niti svoje emanate. A znajte, vaši imeci i vaša djeca jesu iskušenje, dok je kod Allaha veličanstvena nagrada”. (El-Enfal, 27-28) Kur'anski duh ovim ajetom ne negira prirodu čovjeka da stiče materijalno dobro, ali očitava se po pitanju atraktivnosti dunjaluka pozicionirajući je u „prolazno“ i „kvarljivo“. Stoga se kur'anska poruka sumira u sljedećem: dašak slave na temelju te atrakcije hlapi brzo u odnosu na Božiju nagradu. Uz to, Pravi put za koji svakodnevno molimo Boga svoju ispravnost ne reflektuje samo u svome smjeru, već u svojoj širini koja je proporcionalna širini emaneta povjerenog čovjeku i širini koju postiže u svojim prsima uz koju čovjek prolazi i prevazilazi kroz vrlo složene procese u životu.

Riječi vjerovanje i povjerenje (iman i emanet), u arapskom, ali i u bosanskom, od istog su korijena, ista im matica, i označavaju sigurnost koju čovjek ima u svome vjerovanju, i sigurnost koja prati ljudske odnose. Vjera i povjerenje su jezgrovito dovedeni u odnos i u hadisu Poslanika, a.s., kada kaže: “Nema vjerovanja onaj ko nije od povjerenja, niti ima vjere (dina) ko obavezu ne ispunjava“. (Ahmed) Slikovito, povjerenje je crnica – najplodnije tlo, za pravdu, harmoniju, ljubav i sigurnost.

Vjernička praksa podrazumijeva i preispitivanje: ako prispijevamo na beš-vakat, ako dočekujemo i ispraćamo Ramazan, čistimo imetak zekatom, i činimo ostale stvari prilične vjernicima, ne priliči nam dati fursata nepovjerenju. Ibadeti, kao dio duboke vjere, usmjeravaju u svakodnevnici, pomažu u razviđanju prioriteta, i podsjećaju na ciljeve. Stoga, oni djeluju kao duhovni regulatori, sredstva koja odgovaraju naravi sveopće širine koja je čovjeku omogućena na ovome svijetu i koju pretače na svakoj razini svoga života. Time se štiti od banaliziranja i uproštavanja stvarnosti koja zahtijeva aktivniji i predaniji pristup u njenom tumačenju. Zato vjera i nije tek puka forma. Svesti je na to (u odnosu prema Bogu i prema čovjeku) iznevjerili bi vlastitu sposobnost spoznaje, odnosno mogućnosti učešća u poboljšanju i oporavku društva.

Govoreći o drugoj, a ne manje važnoj strani povjerenja, znano je da živimo i u vremenu ugovora, pečata i potpisa, koji su nam svakako omogućili da osiguramo sebi bolje uslove života. Doima se se apsurdno da se baš u vremenu kada radimo na tome da osiguramo pravovremene i poštene odnose, pogotovo na poslovnom planu, pojavilo  toliko nepovjerenja među ljudima. Šta se desilo? Jesmo li crno na bijelo izgubili jedni druge, zaboravili na čovječnost, i na to koliko dobra u sebi nosi čovjek, to najsavršenije Božije stvorenje?

Povjerenje u svojoj suštini nikada ne dozvoljava da ga se ograniči konkretnim predmetom - njegova forma je slobodna, neuhvatljiva, i dovoljno darežljiva da dopusti manevrisanje potpisom i pečatom. Čast posljednjem. Pošteno. S pravom. Čovjek je navikao čovjeka da se potpisuje na interakciju sa društvom. Opravdano i neophodno. Ali, postoji život prije njih, i nakon njih, u kojem čovjek svjedoči ljudsku prirodu. Suštinski. Bez perde i glume. Ili s perdom i glumom. Tako nastaje potpis svakog čovjeka. To se ne da otrgnuti. Okrenuti glavu od čovjeka, bića kojem je Bog Uzvišeni dao toliko kvaliteta da ga usmjeri u hajr – to je uvijek greška.

Povjerenje ne možemo ovlaš očekivati, jer čovjek ima zadatak da gradi povjerenje u zajednici i na način da u ljudima prepoznaje dobro, kvalitet, sposobnosti i ukaže im povjerenje. Mnogo je ljudi, pogotovo mladih, pokleklo jer im neko nije ukazao povjerenje, ili zbog nečijeg nemara, ili samohvale i egoističnosti, i poklekli su jer niko nije vjerovao u dobro koje sa sobom nose što u svome ponašanju što u svojim sposobnostima. Treba li govoriti da je to nasušna potrebe u našoj zemlji, čija se mladost osipa po bijelom svijetu jer, važno je - neko je iznevjerio njihova očekivanja, jer neko je negdje pronevjerio dobro, koje bi im omogućilo bolje sutra, jer neko je iznevjerio emanet vlasti, i važno je  – jer u njih nisu vjerovali čak ni njihovi roditelji, ni učitelji, ni pedagozi, ni društvo – oni koji su bdijeli, koji su morali bdijeti nad njima. Naumpadne li nam kako je Resulullah gledao na Muaza ibn Džebela, r.a., mladića kojeg je poslao u Jemen u misiju širenja vjere, i poručio Jemencima da im šalje jednog od najboljih svojih ashaba, ili Enes ibn Malik, r.a., koji prepričava da mu za deset godina hizmeta kod Poslanika, a.s., Pejgamber nikada nije prigovorio za učinjeno ili neučinjeno, a Enes je jedan od ashaba koji su prenijeli najviše hadisa; da, hadisa po kojima se i danas ravnamo u svojim životima.  

Otuda nam je nužno, prije bilo kojeg ovosvjetskog dobra staviti čovjeka, čovječnost, njegovo srce, staviti pravdu, ljubav, povjerenje, jer sve to važi - za sva vremena. Na to se ima računati. Vjerovati, ne iznevjeriti, povjeravati.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.