Kako bogatstvo oblikuje javno mnijenje

Kada je američki senator Bernie Sanders nedavno upozorio da pet najbogatijih muškaraca na svijetu ujedno posjeduje ili upravlja najuticajnijim svjetskim medijima, njegova izjava je odjeknula kao kritika savremene oligarhije.

Nije teško pronaći dokaze. Elon Musk kupio je X (bivši Twitter), mrežu koja danas oblikuje političke debate i javni diskurs. Larry Ellison, suosnivač Oracla i drugi najbogatiji čovjek na svijetu, preko svojih udjela kontroliše Paramount, uključujući i CBS, a sve glasnije se špekulira o njegovim pokušajima da preuzme TikTok i CNN.

Jeff Bezos je kupovinom Washington Posta 2013. godine ušao direktno u srce američke političke scene, dok je ranije bio vlasnik Twitcha, popularne streaming platforme među mladima. Mark Zuckerberg posjeduje i Facebook i Instagram – dvije najuticajnije digitalne platforme današnjice.

Drugim riječima, nekoliko ljudi odlučuje kako izgleda globalna komunikacija, šta postaje vijest i kojim narativima se daje prednost.

Međutim, Sandersova poruka dobija još veću težinu ako se posmatra u širem historijskom kontekstu.

Veza između bogatstva i kontrole medija nije fenomen isključivo 21. stoljeća. Još devedesetih godina prošlog stoljeća započeo je proces u kojem se medijski biznis pretvorio u polugu političkog i društvenog uticaja.

Najpoznatiji evropski primjer bio je Silvio Berlusconi. Tajkun koji je bogatstvo stekao u građevini i reklamama, stvorio je imperiju Mediaset i preko nje postao politička figura.

Njegovi televizijski kanali nisu samo zabavljali Italijane, već su oblikovali javno mnijenje i u velikoj mjeri pripremili teren za njegov ulazak u politiku.

Berlusconi je pokazao da vlasništvo nad medijima može poslužiti kao odskočna daska ka vlasti – i da u modernoj politici mediji nisu samo četvrta sila, već direktno produžena ruka ekonomske moći.

Na drugoj strani svijeta, Rupert Murdoch je gradio svoje carstvo na sličan način. Od Australije, preko Velike Britanije, pa sve do Sjedinjenih Država, Murdoch je kroz tabloide, televizijske kanale i mrežu Sky uspio stvoriti nevjerovatno moćan medijski aparat.

Njegovi listovi i stanice često su igrali presudnu ulogu u izbornim kampanjama, otvoreno podržavajući određene političke opcije. Murdoch je na taj način postao globalni simbol medijskog magnata čiji interes ne prestaje na prodaji oglasa, već ulazi duboko u sfere politike i zakonodavstva.

U Sjedinjenim Državama je još ranije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, William Randolph Hearst izgradio ono što će se nazivati „žutim novinarstvom“.

Njegove novine bile su ključne u kreiranju javne percepcije, pa čak i u podsticanju ratova – najpoznatiji primjer je Špansko-američki rat 1898. godine, gdje je Hearstova štampa igrala ključnu ulogu u širenju ratne histerije. Njegova moć bila je toliko velika da se govorilo kako je u stanju „sam pokrenuti rat“ako to poželi.

Ted Turner, osnivač CNN-a, bio je drugačiji tip magnata – vizionar koji je stvorio prvu globalnu televizijsku mrežu dostupnu 24 sata.

Iako nije imao političke ambicije poput Berlusconija, njegov projekat je promijenio način na koji se svijet informiše. CNN je postao sinonim za brze vijesti i međunarodne krize, od Zaljevskog rata pa nadalje. Ali i Turner je pokazao da kontrola nad vijestima znači kontrolu nad globalnim narativom – a to je uvijek i pitanje moći.

Devedesete su, dakle, bile prijelomna tačka. Liberalizacija tržišta i tehnološki napredak otvorili su prostor za eksploziju medijskog biznisa, ali i za njegovo pretvaranje u instrument privatnih interesa.

Dok su novine i televizija ranije imale barem nominalnu ulogu „čuvara javnog interesa“, sada su sve češće postajale oruđe u rukama svojih vlasnika.

Danas je razlika u tehnologiji i skali. Ako su Berlusconi i Murdoch dominirali valovima televizije i naslovnicama tabloida, današnji Musk i Zuckerberg vladaju digitalnim svijetom u kojem se vodi većina političkih i društvenih rasprava.

Algoritmi određuju šta ćemo čitati, koje će teme biti u fokusu i kakav će ton prevladavati. Javna sfera se oblikuje iza kulisa, vođena poslovnim interesima kompanija čiji su vlasnici ujedno i najbogatiji ljudi na planeti.

Ova koncentracija moći nameće ozbiljna pitanja za demokratiju. Ako se informacije – osnovni resurs svakog građanina u donošenju odluka – filtriraju kroz uski krug milijardera, koliko je onda slobodan javni prostor?

Može li demokratski proces biti autentičan ako se birači informišu isključivo preko platformi koje odgovaraju kapitalu, a ne društvenom interesu?

Bernie Sanders stoga upozorava na fenomen koji ima duboke korijene, ali danas doseže novu razinu. Vlasnici medija nisu više samo izdavači i biznismeni – oni su postali politički akteri, kreatori narativa i čuvari digitalnih vrata javne debate. Od Hearsta i Murdocha do Berlusconija, pa sve do Muska i Zuckerberga, linija kontinuiteta je jasna: bogatstvo i mediji idu ruku pod ruku, a rezultat je sve veća koncentracija moći u sve manjem broju ruku.

Možda se tehnologija promijenila, ali suština ostaje ista: onaj ko kontroliše medije, kontroliše i društvo. Razlika je jedino u tome što danas tu kontrolu ne čini samo štampa ili televizija, već čitav digitalni prostor u kojem se oblikuje naša svakodnevica. A to znači da su pitanja o transparentnosti, nezavisnosti i raznolikosti medija aktuelnija nego ikada ranije.

(Islamske informativne novine Preporod)