PAZI! VISOK NAPON. OPASNO PO ŽIVOT

Struja i svjetlo prvotno su bili skoro sinonimi, pa ni ovako kazana rečenica ne bi bila netačna, no, s pozicije tumačenja, pogotovo onog kvaziduhovnog koje je danas dosta popularno, vrlo brzo bi struja kao struja, električna energija kao energija, izlapila, ostali bi ja i svjetlo.

Na predizobrnom bi skupu bio emitovan videospot koji u početku prikazuje moje rodno selo u potpunom mraku, onda ide kadar u kom moja tetka žurno zove nenu i govori joj: Požuri Amina, porađa se! Slijedi krupni plan fenjerom osvijetljenog majčinog mi lica koji se pretapa sa zvučnim efektom mog prvog plača... kamera se vrti u krug podiže u visinu a moje selo se prikazuje okupano svjetlima.

Ovako zamijenjenih teza pune su nam knjige, od onih historijskih pa do ovih vjerskih. No, ne bih sad zalazio u ove teme, htjedoh reći dvije-tri riječi o struji.

Struja je stigla u selo aluminijskim žicama koje su pridržavali drveni stubovi koji bjehoše svojevrsni spomenici napretka i progresa. Svaka kuća dobila je strujni sat koji je očitavao potrošenu energiju te na određeni način time svjedočio koliko je prošlo od početka ere elektrifikacije. Iza sata slijedila je kutija sa osiguračima koji su čuvali kuću od neželjenih efekata.

Kad bi zagrmilo, sijevnulo, nebeska s energija dotakla ove ljudske, znalo se desiti da osigurač crkne. Tad bi se po tavanu tražilo tanke žute bakarne žice da se metne u osigurač i riješi problem. Obično bi se u početku za to zvao neko iz komšiluka vičan strujnim zanimanjima, no, kasnije, kad se vidjelo, da to metanje bakarne žice nije neki mudar čin, meto bi ih ko stigne. Tako se dešavalo da na aparatu kojem treba osigurač velike osjetljivosti čovjek uprede, odoka, tri bakarne žice pa izgori pola kuće a osigurač ne iskače.

No, takvi sporadični slučajevi nisu obeshrabrivali ljude i sve do današnjih dana skoro je sramota u muškom svijetu reći da ne znaš zamijenuti osigurač. Ja sam jedan od tih izroda kojem je, budući da sam se pasao šupkat po osiguračima, svanulo kad su uvedeni ovi automatski kod kojih ne treba ništa gurat, samo ga podigneš kad se "obori".

Helem, da se vratim temi, uz struju je u naše selo došla i trafo-stanica. Metalna konstrukcija s velikim bijelim ormarom u sebi koji je čudno zujao. Bila je smještena tridesetak metara od naše kuće i svaki dan sam se morao susretati s njom, pogledom i uhom. Imala je na sebi veliki limeni znak s mrtvačkom glavom i natpisom:

PAZI! VISOK NAPON. OPASNO PO ŽIVOT.

Sa trafo-stanicom se niko nije zafrkavao. Bila je poštovana ko kakav totem. Prvo svi su je se bojali, jer, struja u trafo-stanici nije ko ona u utičnici što te samo pecne i malo povuče usta u stranu, ova iz trafo stanice je, kako su nas učili, bila opasna i ubijala je na mjestu. Drugo, ispod onog znaka s mrtvačkom glavom bilo je, na drugom limenom znaku ispisano da je svako diranje trafo-stanice strogo zabranjeno po zakonu, član taj i taj... Što je u prevodu značilo, ako te i ne ubije struja iz trafo-stanice, ubiće te milicija iz milicijske stanice.

Trafo stanicu se uredno po potrebi servisirali radnici elektroprivrede i ne sjećam se da je ikad iko i na koji način dirao istu mada je u našem selu bilo dosta običnih električara i mada smo nekad i dva-tri dana znali bit bez struje dok ne dođu ovi iz elektroprivrede

Struja i vjera imaju dosta zajedničkih tačaka. Od početka ljudskog postojanja ljudi se se vjerom koristili da osvijetle mračne predjele svoga bivstvovanja, kako one okolo sebe tako i one unutar sebe. Prve generacije Bošnjaka muslimana sjećale su se tačno kad je i ko je u koje selo donio svjetlo vjere. Pamtili su to i prenosili svojoj djeci da da se trebaju održavat stubovi vjere, vodovi vjere, čuvati sat koji očituje svjetlo vjere, plaćati zekjat za utrošeno svjetlo, da se treba pođahkad platiti i bez računa kao preventiva da grom ne izbije osigurač itd...

Učili su djecu da se ni u utičnicu vjere ne smije gurat prst i svaka generacija je, mislim, imala po jednog "skrenulog pameću" na kog bi se pokazivalo pogledom kad se hoće objasnit šta bude kad neuk gurneš prst u tu utičnicu.

-A od šta je poludio dedo, šta mu je bilo?

-Ma, pusti sine, laćo se ćitaba za koje nije bio učen da ih dira!

I svjetlo vjere kao i obično svjetlo ima svoju trafo-stanicu. Mene je dedo učio da je ta trafo stanica za naše selo naš hodža, on se napajao direktno s trafo-stanice, doli iz grada, a svi ovi iz gradova sa glavne trafo stanice u Gazihusrev-begovoj medresi u Sarajevu, a ovi opet, ako sam dobro zapamtio s tih din-centrala u Istanbulu i one sa Al-Ahzara.

Kao i za struju, i za vjeru je vrijedilo isto pravilo. Kućne osigurače je manje-više mijenjao ko je htio. Bilo je ljudi koji su na osigurač vjere upredali toliko bakarnih žica da im ni kad su mrtvi pijani nisu iskakali osigurači.

No trafo-stanice se nisu dirale, ni jedna ni druga. I na jednoj i na drugoj, što vidljiv-što nevidljiv stajao je natpis:

PAZI! VISOK NAPON. OPASNO PO ŽIVOT

Savremeni tunižanski komentator Kur'ana Ibn 'Ašur objašnjavajući razliku između tefsira i ta'wila u tumačenju Kur'ana kaže:

"Ako Božije Riječi: 'Bog iz mrtvoga izvodi živo! protumačiš izlijeganjem ptice iz jajeta, onda se baviš tefsirom; a ako ih protumačiš postajanjem vjernika od nevjernika, onda se baviš ta'wilom».

Shodno ovom usputnom objašnjenju, mislim, da bi dobro bilo za rad zaštite života mnogih, donijeti i zakon o zabrani diranja trafo-stanica vjere. Na sve knjige koje o njima govore metnuti ono upozorenje "Visok napon! Opasno po život (po vjeru).

To su stanice u čiji rad se razumiju specijalci i njima to treba prepustiti, ako počne svaki električar u selu čačkat trafo stanicu, zadugo mi nećemo imati struje, a kućni osigurači, koliko god bakarnih žica upreli sagoriće ko svijeća od tih šokova.

I, da, uvijek mi je zanimljivo bilo, da na ovim natpisima koje spominjem nije pisalo: Pazi jaka struja, nego, visok napon.

Mislim da je i u vjeri tako, vjera nije opasna, opasan je visok napon!

E.Bajić