Povodom međunarodnog dana rada: Neradna nedjelja - tri praktična primjera

Piše: Merima Buljubašić

Pitanje neradne nedjelje u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme postalo je jedno od najčešće raspravljanih društvenih i ekonomskih pitanja.

Iako na prvi pogled djeluje kao pozitivna promjena, praksa pokazuje da situacija nije tako jednostavna. Jedan od glavnih razloga za uvođenje ove mjere bio je dugogodišnji problem izrabljivanja radnika, posebno u trgovini.

Mnogi zaposleni su godinama radili bez jasnog rasporeda, često i po šest ili sedam dana u sedmici, uz minimalne pauze i bez adekvatne naknade za prekovremeni rad. U takvim okolnostima, slobodna nedjelja trebala je predstavljati simboličan, ali i stvaran korak ka humanijim uslovima rada.

Međutim, zakon ne garantuje da svi radnici zaista imaju slobodnu nedjelju, već samo propisuje minimalni sedmični odmor od 24 sata, koji može biti organizovan i u nekom drugom danu. To znači da se u praksi često dešava da radnici i dalje rade vikendom, dok svoj slobodan dan koriste sredinom sedmice.

Trgovine ne rade, ali radnici nisu slobodni

Ovakva situacija dovodi do svojevrsnog paradoksa, trgovine su zatvorene, ali radnici nisu slobodni. Upravo to potvrđuju i iskustva zaposlenih. Jedna radnica u supermarketu, koja je željela ostati anonimna, opisuje kako je ranije redovno radila nedjeljom, bez jasnog rasporeda i bez osjećaja sigurnosti da će imati slobodan dan.

Uvođenjem neradne nedjelje, kako kaže, dobila je određenu stabilnost i mogućnost da barem jedan dan provede s porodicom. Ipak, naglašava da se njen posao nije olakšao, nego se čak u nekim segmentima i otežao. Promet koji se ranije raspoređivao na sedam dana sada se mora realizirati u šest, što znači više kupaca, više posla i veći pritisak tokom radnih dana. Kako ističe, “nedjelja jeste slobodna, ali su ostali dani mnogo teži nego prije”.

S druge strane, druga ispitanica, zaposlena u manjoj prodavnici odjeće, ukazuje na potpuno drugačiji aspekt problema. Ona radi šest dana u sedmici, svakodnevno do kasnih popodnevnih sati, i nedjelja joj je ranije bila jedini dan kada je mogla obaviti lične obaveze, poput kupovine ili odlaska u veće trgovačke centre.

Nakon uvođenja neradne nedjelje, suočila se s novim poteškoćama. S obzirom na to da radi tokom cijele sedmice, sada gotovo da nema vremena za osnovne stvari. Posebno naglašava da ova mjera najviše pogađa žene, koje uz posao često imaju i dodatne obaveze u domaćinstvu. U njenom slučaju, nedjelja više ne predstavlja praktičan dan za rješavanje svakodnevnih potreba, već dan ograničenih mogućnosti.

Treći ispitanik, zaposlen u sektoru logistike, ističe problem nejednakosti koji proizilazi iz ove odluke. Njegov posao nije obuhvaćen zabranom rada nedjeljom, što znači da i dalje radi istim tempom kao i ranije. Kako kaže, “za nas se ništa nije promijenilo, samo što sada neki drugi imaju slobodno, a mi nemamo”.

Smatra da ovakav pristup stvara osjećaj nepravde među radnicima i dovodi do podjela između različitih sektora. Ako je cilj zaštita radničkih prava, onda bi ta zaštita trebala biti jednaka za sve, a ne selektivna.

Osim iskustava radnika, važno je uzeti u obzir i stavove stručnjaka.

Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju novina Preporoda

(IIN Preporod)