Fajko Kadrić: Pisanje o stvarnim ljudima nosi najveću odgovornost
O temama poput Srebrenice ne govori se lahko, još teže se o njima piše. Ipak, književnost ostaje jedan od rijetkih prostora u kojem se lična svjedočanstva, kolektivno pamćenje i umjetnički izraz mogu susresti na način koji nadilazi puku faktografiju.
Upravo na tom prostoru djeluje i pisac Fajko Kadrić, čiji najnoviji roman “Smajkanov” već izaziva značajnu pažnju javnosti i književne kritike.
U razgovoru za Preporod.info, Kadrić govori o vlastitim motivima, izazovima pisanja i odnosu prema temi koja i danas snažno oblikuje naše društvo, otvarajući pitanja odgovornosti, pamćenja i granica književnog izraza.
Govoreći o podstreku da napiše roman “Smajkanov” Kadrić ga definira kao potrebu i jednu vrstu obaveze da i sam progovori o velikoj temi genocida. Proces pisanja je trajao nešto malo više od jedne godine, ali je priprema i istraživanje trajala dosta duže, nakanjivanje također.
Glavni junak Šemsudin Salihović Smajkanov nije samo narator nego i svjedok najtežih iskustava rata. Kadrić kaže da pisati o događaju iz samog događaja zahtijeva nepovređivanje činjenica.
– Kroz događaje i kroz oči aktera gradio sam lik svog junaka Šemsudina, sina Smajkanovog, često na uštrb umjetničke slobode. U pojedinim trenucima mi se činilo pehlivanskim hodom po konopcu, odatle i ova misao u romanu. “Za svaku ćupriju nad sutjeskom, na tanku užetu jednom je morao visiti pehlivan. Sagrađenom i osiguranom, bez straha, savladavaju ponor i mudar i budala, prvi sumnjičavo osluškujući huk pod njom, pitajući se koliko je života za nju visilo na tanku konopcu i otkinulo se, drugi zaključujući kako bi je i on sagradio da je znao da će mu danas ustrebati” – govori Kadrić.
U romanu se snažno osjeća motiv lične i kolektivne traume, ali i potrebe za pamćenjem. Na pitanje da li smatra književnost jednim od ključnih prostora očuvanja istine o genocidu u Srebrenici Kadrić odgovara da traumu nosi kao svoju kožu i svaki dan iznova se privikava na nju.
– Umjetnost, prvenstveno književnost je efikasan način pamćenja, ali i kreiranja pojedinačne, a s njom i kolektivne svijesti. Snaga izražaja je presudna – kaže Kadrić.
Njegova djela se često oslanjaju na stvarne priče i svjedočenja. Pitanje koje se postavlja jeste koliko je teško nositi odgovornost pisanja o stvarnim ljudima i njihovim stradanjima, a pritom ostati vjeran umjetničkom izrazu?
– Na kraju romana “Smajkanov”, napisao sam kratak tekst o junaku jer sam pretpostavljao čitateljska pitanja njegove autentičnosti i u tu svrhu ću kao odgovor citirati jedan kraći dio. “Sreća bosanskog pisca je što priča od njega ne očekuje da je izmišlja, a nesreća, što je i on mora preživjeti.” Mnogo je lakše pisati neopterećen potrebom pričanja o stvarnom događaju ili, ako već pišete o njemu, pričati kroz lik izmišljenog junaka. U mom slučaju, gotove činjenice i čovjeka koji je živ i za kojeg se čulo trebalo je jezičkim sredstvima oblikovati kao umjetnost, a od njihove suštine ne oduzeti ništa – govori Kadrić.
Kritika roman “Smajkanov” već prepoznaje kao jedno od najznačajnijih ostvarenja u autorovom dosadašnjem opusu. Iako sam autor naglašava da je njegov pogled na vlastita djela nužno subjektivan, ocjene recenzenata ukazuju na jasan kontinuitet rasta kroz ranije radove, pri čemu se ovaj roman izdvaja kao svojevrsni vrhunac njegovog književnog razvoja. Istovremeno, konačnu riječ, kako ističe Kadrić, ipak imaju čitatelji, čiji je sud najrelevantniji.
Roman obuhvata i poslijeratni period, uključujući liječenje i život izvan Bosne i Hercegovine. Važno je da priča o Srebrenici ne ostane samo u okvirima ratnog vremena, nego da prati i dugotrajne posljedice na pojedinca i zajednicu.
– Roman “Smajkanov” je iz tih razloga koncipiran prstenastom formom, počinje trenutkom prepoznavanja Smajkanova sa francuskim generalom Morionom u Ženevi i završava odbijanjem da se pozdravi s njim. Za nekoliko sekundi, koliko je trebalo Morionu da dođe do Smajkanova i pruži ruku, ispričao sam cijeli njegov život sa naglaskom na jedanaest dana jula, šest dana borbi za Srebrenicu i pet dana proboja ka Tuzli i izdaju međunarodne zajednice. Priča ispričana iz ovakve pripovjedačke perspektive, sa izmjenom prostornog i vremenskog plana (Ženeva, trideset godina poslije) djeluje sugestivnije i uvjerljivije – zaključuje na kraju Kadrić.
(A.D./Preporod.info)
