„Aškom srca i dertom duše: Banjalučke poruke“: Između sjećanja, odgovornosti i nade

Knjiga „Aškom srca i dertom duše: Banjalučke poruke“ autora mr. Nusreta Abdibegovića, djelo koje nije samo zbirka zapisanih misli, govora i iskustava, nego i svjedočanstvo o jednom vremenu, jednom prostoru i jednom narodu.

Muftija Nusret i ja znamo se duže od jedne decenije, prvo poslovno i misijski kao nadređeni i podređeni, a onda kao saradnici i na kraju, sada i kao prijatelji. Mislim da je prvi susret u Banjaluci kada sam posjetio muftiju Nusreta bio poseban u kontekstu prijateljstva i misije.

Drugi moment je bio poziv Muftije da predajem fikh – islamsko pravo u medresi u Banjaluci, i treći koji traje je zajedničko promišljanje stvarnosti u kojoj živimo.

Piše: Zehrudin Hadžić

Dozvolite mi nekoliko rečenica o knjizi: Ova knjiga nastala je iz petogodišnjeg djelovanja autora na poziciji banjalučkog muftije, u periodu od 2019. do 2023. godine. Upravo ta vremenska cjelina daje joj posebnu vrijednost.

U njoj nisu zabilježeni samo događaji jednog mandata, nego i unutrašnje borbe, društveni lomovi, moralni izazovi i napori da se sačuva ljudsko dostojanstvo u vremenu iskušenja.

Skoro sam bio na mezarima moga r. babe i moje r. majke, i počeo sam pisati tekst „Između dva nišana“. Ova knjiga posvećena je r. Esmi i r. Tahiru, kćerki i unuku, između dva nišana, rekao bih. I čovjekov život stane između dva nišana.

Želim da znate jednu realnost kada čitate knjige. Postoje autori koji pišu iz svoga ličnog iskustva, postoje autori koji pišu iz iskustva naroda kome pripadaju i autori koji pišu teoretski daleko od stvarnosti. Ova knjiga je pisana iz iskustva naroda i ličnog iskustva i ima poseban značaj jer malo je onih koji mogu brinuti o sebi i o drugima u istom trenutku.

U islamskoj tradiciji dert nije samo tuga; on označava i duboku svijest o prolaznosti, nepravdi i potrebi za smislom. Zato naslov „Aškom srca i dertom duše“ nije samo lijep književni izraz, nego sažeta poruka jednog životnog puta.

Autor bi kazao: „Duše koje su u procjepu aška srca i derta duše, duše koje su muhtadž Božjeg rahmeta“. Knjiga nas vodi i kroz jedno od najosjetljivijih razdoblja savremenog doba: ateizacija društva, vrijeme pandemije Covid-19 i izgubljeno povjerenje u IZ u Banjaluci. To nije bila samo zdravstvena kriza, nego i vrijeme straha, neizvjesnosti i preispitivanja odnosa među ljudima. U takvim okolnostima vjerske zajednice imale su važnu ulogu: da čuvaju nadu, sabur i osjećaj bliskosti.

Zbog toga ova knjiga ima i dokumentarnu vrijednost, jer bilježi kako se jedna vjerska institucija suočavala sa izazovima koje će buduće generacije zasigurno izučavati kao jedno od najtežih razdoblja XXI stoljeća.

Jedna od važnih tema koje autor otvara jeste i pitanje ateizacije društva, posebno na prostoru Banjaluke. Ali on tom pitanju ne pristupa polemički, već smireno i zabrinuto, iz ugla čovjeka koji promišlja duhovno stanje savremenog društva.

Jer danas živimo u vremenu velikog tehničkog napretka, a opet i duboke unutrašnje praznine. Tehnologija napreduje, komunikacija je sve brža, a čovjek je često sve usamljeniji i udaljeniji od smisla. Zato ova knjiga nije samo govor o religiji. Ona je, prije svega, govor o čovjeku, o njegovoj potrebi za smislom, dostojanstvom, pripadanjem i nadom. Kao što kaže autor da je emocija posestrima vodi kao što je duša tijelu.

Posebno snažno u ovoj knjizi odjekuje pitanje povjerenja u vakufsku imovinu, kao i osjećaj gubitka zajedničkog dobra. U islamskoj civilizaciji vakuf nije bio tek materijalna kategorija, niti samo pravni institut raspolaganja imovinom. Vakuf je, prije svega, bio izraz trajnosti zajednice, njene odgovornosti prema budućim generacijama i njenog moralnog kontinuiteta.

Zato se gubitak povjerenja u vakuf ne može posmatrati samo kao materijalni gubitak; on istovremeno znači i narušavanje kolektivnog povjerenja, etičke stabilnosti i svijesti o historijskoj odgovornosti. Posebno gdje je 80 % stanovništva starije od 65 godina i gdje je između 17 i 19 hiljada Bošnjaka na teritoriju entiteta Republika Srpska Bosne i Hercegovine (teritorij Banjalučko muftijstva bez Ključa).

Ferhat pašina džamija je sagrađena radi etike čovjeka i estetike grada Banjaluke gdje se prepoznaje insanska čistota, nadaje se zaključiti u redovima knjige o Ferhadiji. Autor piše o duhovnosti, prolaznosti, istini, ljubavi, kajanju i praštanju. Piše o čovjeku koji je pod stalnim teretom povjerenja – emaneta.

U tom kontekstu posebno snažno odzvanja autorova misao: „Biti slobodan znači biti živ, dok ne biti slobodan znači biti mrtav i nepomičan.“, nažalost kako kaže autor „džemat umrlih je najbrojniji“.

Ova snažna i filozofski pregnantna tvrdnja nadilazi institucionalni i egzistencijalni okvir u užem smislu i otvara jedno dublje, antropološki i duhovno značajno pitanje. Sloboda ovdje nije shvaćena samo kao formalno pravo na izbor, nego kao temeljni uslov duhovnog, moralnog, identitetskog i egzistencijalnog opstanka čovjeka. Ipak Banjaluka ima Banjalučku dovu muradiju, Banjalučku džamiju Ferhadiju i Banjalučku mladost, medresu, a šetnja učenica i učenika Banjalukom je vijesnik slobode. Manifestacije poput “Zavičaj dijaspori, dijaspora zavičaju” (banjalučka dijaspora od Novog Zelanda do Kanade), Rezolucija Banjalučkih muslimana (1941.), dobro je zlim uzvraćeno 1992., Plaketa “muftije Ibrahim-ef. Halilovića” i dr. sadržaji, svjedoče trag ljudskog u vremenu dehumanizacije.

Bez slobode mišljenja, savjesti i dostojanstva, čovjek postupno gubi svoju unutrašnju cjelovitost, a s njom i sposobnost da djeluje kao odgovorno i slobodno biće. Na širem planu, takvo osiromašenje neminovno pogađa i samu zajednicu, koja bez unutrašnje slobode i moralne odgovornosti gubi svoj stvaralački zamah, duhovnu vitalnost i historijsku postojanost.

Autor se pita kako postići moć objektivnog suda i ispravnu percepciju u konfuziji društvenih dešavanja. Zbog toga ova knjiga ima vrijednost i kao svjedočanstvo vremena i kao opomena budućnosti. Njena posebna snaga ogleda se i u načinu na koji je pisana.

Autor ne pribjegava hladnom administrativnom jeziku, niti se zadržava na udaljenoj akademskoj deskripciji. Naprotiv, on piše iskustveno, refleksivno i duhovno, ali pri tome ostaje misaono disciplinovan, argumentovan i stilski odmjeren.

Upravo ta rijetka ravnoteža između emotivne dubine i intelektualne ozbiljnosti daje djelu njegovu autentičnost.

U vremenu u kojem se javni govor sve češće svodi na kratke forme, površne impresije i prolazne informacije, ova knjiga vraća čitaoca kulturi promišljanja, pamćenja i odgovornog svjedočenja vremena. Zato “Aškom srca i dertom duše” nije samo knjiga o jednom muftiji, jednom gradu ili jednom mandatu.

To je knjiga o iskušenjima savremenog čovjeka, o borbi za očuvanje identiteta, povjerenja i duhovne stabilnosti u vremenu ubrzanih promjena.

O islamu piše kao vjeri individualnog vjerovanja i kolektivnog djelovanja. Zato je sve što radimo osim fizioloških potreba, podređeno džematu, Zajednici, drugima.

Autor kroz sva poglavlja – godine spominje jedan ajet: Reci: "Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista, posvećeni su Allahu, Gospodaru svjetova" El-Ena’am 162., kao da je ovaj ajet moto autora.

Zapravo kroz knjigu spominje često kurban kao našu pomoć drugima i medresi u Banjaluci. Jajce ne spominje iako Vrbas spaja kraljeviće i šeher, ali spominje jajačku branu i vodu. Prekid dotoka vode spominje kao prekid života u Banjaluci, a prekid rada medrese opisuje kao prekid duhovnosti.

Knjiga govori o očuvanju kulturno-historijskog identiteta, o ljutim Krajišnicima i Krajiškom iftaru na banjalučkoj sofri, o duhovnom i fizičkom zavičaju. Interesantno je spomenuti dvije inicijative u knjizi: inicijativa za ulicu ili trg potpisnicima Banjalučke rezolucije i inicijativa za popis imena komšija pravednika koji su pomogli Bošnjacima u Banjaluci u zadnjoj agresiji. Posebno preporučujem da pročitate poglavlja “Penzionerka” i “Zehrin vakuf”.

Na kraju, izražavam poštovanje autoru Nusretu Abdibegoviću na trudu da iskustvo zahtjevnog vremena sačuva u pisanoj riječi i time ga otrgne od zaborava. Molim Allaha Uzvišenog da ga nagradi za njegov trud, da podari rahmet njegovoj kćerki Esmi i unuku Tahiru, i da ova knjiga ostane korisno svjedočanstvo jednog vremena i trajni podsjetnik da se čovjekova vrijednost mjeri njegovom sposobnošću da ostane dostojanstven, slobodan i odgovoran i onda kada su vremena teška.

Knjigu preporučujem svima, a posebno bošnjačkim političarima i posebno onim političarima koji su u RS-u Bosne i Hercegovine jer kako reče autor: „Brojnost i populizam su slični morskoj pjeni koja u istom trenutku nastaje i nestaje.“

(Preporod.info)