Muftija Porić primio Senaid-ef. Kobilicu, muftiju za Zapadnu Evropu

U petak, 17. aprila 2026. godine, muftija mr. Nevzet-ef. Porić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Republici Sloveniji, primio je Senaid-ef. Kobilicu, muftiju Islamske zajednice za Zapadnu Evropu, koji boravi u radnoj posjeti Islamskoj zajednici u Republici Sloveniji.

Prijemu su prisustvovali Nevres-ef. Mustafić, potpredsjednik Mešihata i Senad-ef. Karišik, glavni imam Muslimanskog kulturnog centra Ljubljana.

Tokom susreta razgovarano je o stanju i perspektivama djelovanja Islamske zajednice u savremenom evropskom kontekstu, s posebnim osvrtom na organizaciju vjerskog života, izazove s kojima se suočavaju muslimani, kao i na iskustva u očuvanju vjerskog i kulturnog identiteta.

Muftija Porić predstavio je organizaciju i aktivnosti Islamske zajednice u Republici Sloveniji, ukazujući na njen kontinuirani institucionalni razvoj, jasno postavljene programske prioritete, kao i iskustvo uspješne integracije u širi društveni okvir.

U tom kontekstu posebno je istakao značaj sistemskog pristupa u organiziranju vjerskog života i jačanju zajednice. Tokom razgovora prisjetili su se i projekta izgradnje Muslimanskog kulturnog centra Ljubljana, kao jednog od najznačajnijih infrastrukturnih i organizacionih poduhvata Islamske zajednice u Republici Sloveniji, kao i uloge muftije prof. dr. Nedžada Grabusa u realizaciji ovog projekta.

Muftija Porić ovom prilikom zahvalio je muftiji Kobilici na podršci koju je pružao u ključnim fazama realizacije ovog projekta, ističući da je njegova podrška imala poseban značaj.

Muftija Kobilica upoznao je muftiju Porića s određenim specifičnostima djelovanja Islamske zajednice na području Zapadne Evrope, ukazujući na raznolikost društvenih okolnosti u kojima muslimani žive i djeluju, kao i na potrebu promišljenih i kontekstualno prilagođenih pristupa u radu sa zajednicama, imajući u vidu različite modele organizacije i izazove savremenog evropskog društva.

U otvorenom i sadržajnom razgovoru razmijenjena su mišljenja o razumijevanju i predstavljanju islama u evropskim društvima, ulozi vjerskih institucija u jačanju međusobnog povjerenja, te značaju odgovornog i promišljenog pristupa u radu s vjernicima, posebno mlađim generacijama.

Sagovornici su istakli važnost međusobne saradnje i povezivanja islamskih zajednica u Evropi, posebno u oblastima vjerskog obrazovanja, razmjene iskustava i zajedničkih projekata.

Naglašeno je da koordinirano djelovanje može doprinijeti snažnijem institucionalnom okviru i kvalitetnijem odgovoru na savremene izazove.

Posebno je ukazano na značaj održavanja i unapređenja dobrih odnosa s Katoličkom crkvom i drugim vjerskim zajednicama, pri čemu je međureligijski dijalog istaknut kao nezaobilazan okvir za izgradnju povjerenja, međusobnog uvažavanja i stabilnih društvenih odnosa.

Na kraju susreta izražena je spremnost za nastavak i unapređenje saradnje, uz zajedničku opredijeljenost za afirmaciju univerzalnih vrijednosti islama i aktivan doprinos muslimana izgradnji otvorenog, odgovornog i pluralnog evropskog društva.

Istoga dana, muftija Senaid-ef. Kobilica održao je hutbu u Muslimanskom kulturnom centru Ljubljana, a hutbu prenosimo u cjelosti:

Draga braćo,

osim što izazivaju duboku tugu, prizori nasilja i uništavanja često bude i osjećaj nemoći, te nas potiču na promišljanje o uzrocima takvih događaja. Pozvani smo preispitati vlastita djela i kolektivne izbore društva. Duhovna dimenzija čovjekove odgovornosti ogleda se u odnosu sa Stvoriteljem i stvorenim. Prema slovu Kur’ana, Bog nas podsjeća da je naša zadaća biti halifama – povjerenicima Njegovim na Zemlji kroz odgovorno upravljanje resursima koji su nam povjereni. Kur’an upućuje na stvaranje nebesa i Zemlje kao na znakove za one koji razmišljaju, podsjećajući nas da je i stvoreni svijet oko nas jezik kojim Bog govori. Čovjek je u njemu gost i čuvar, nikako apsolutni gospodar. Izgubimo li iz vida tu temeljnu zadaću usmjeravamo se putem samouništenja.

Veličinu i dramu ljudskog postojanja Bog nam pojašnjava rekavši: “Mi smo ponudili emanet nebesima, Zemlji i brdima, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek; a on je, doista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.” (El-Ahzab, 72).

Otuda emanet u islamskoj teologiji obuhvata: vjeru i savjest, riječ i obećanje, vlast i odgovornost, porodicu i zajednicu, imetak i javno dobro, prirodu i povijest, mir i ljudsko dostojanstvo. Zato Uzvišeni naređuje: “Allah vam zapovijeda da emanete povjeravate onima kojima pripadaju, i kada ljudima sudite, da pravedno sudite.” (En-Nisa, 58). I zato druga kur’anska opomena dolazi s posebnom ozbiljnošću: “O vi koji vjerujete, ne iznevjeravajte Allaha i Poslanika i svjesno emanete svoje ne pronevjeravajte.” (El-Enfal, 27).

Na to se nadovezuje i govor Poslanika a. s. koji nam na slikovit način predstavlja da je propast svijeta usko vezana sa gubitkom svijesti o povjerenju: “Tri su znaka munafika: kad govori, laže; kad obeća, prevari; i kad mu se nešto povjeri, iznevjeri.” U drugom hadisu stoji: “Nema imana onaj koji nema emaneta, niti ima vjere onaj koji ne poštuje ugovor.” A kada je jedan čovjek upitao kada će nastupiti Sudnji dan, Poslanik a. s. mu je odgovorio: “Kad se zanemari emanet, očekuj Sudnji dan.” Pa kada je upitan kako se emanet zanemaruje, rekao je: “Kad se važni poslovi povjere onima koji im nisu dorasli.”

Šta nam se, onda, dešava? Zašto smo ovakvi? Zašto su pred nama toliki prizori nasilja, rata, pohlepe, moralne bezosjećajnosti i gaženja dostojanstva? Zašto se uništava čovjek, a s njim i zemlja koja mu je povjerena?

Odgovornost čovječanstva je ključ, kako nas i Kur'an uči: “Nered se pojavio na kopnu i na moru zbog onoga što rade ljudske ruke, da bi im dao da iskuse dio onoga što su uradili, ne bi li se povratili.” (Er-Rum, 41). Danas čovjek zagađuje zemlju, truje vode, rasipa blagodati, gomila sredstva uništenja, pretvara Bogom danu različitost u neprijateljstvo i moć u pravo da odlučuje o sudbinama slabijih.

Uništavanje ljudskog dostojanstva i ponižavanje prirode odvijaju se istovremeno. To nije slučajno. Kada čovjek zaboravi da je drugi čovjek Božije stvorenje i nosilac istog dostojanstva, tada mu je lakše da ga pretvori u broj, sredstvo, kolateralnu štetu, prijetnju ili predmet manipulacije. A kada prirodu prestane gledati kao Božiji znak i povjereni dar, tada je pretvara u sirovinu, i u oba slučaja zaboravlja preuzeti emanet.

U vremenu i društvu u kojem živimo posebno je važno prepoznati i podsjetiti se da su briga za ljudsko dostojanstvo i za svijet koji nam je povjeren zajednička baština monoteističkih tradicija. Papa Franjo u svom djelu Laudato si’ kazao je da “naš zajednički dom izgleda sve više kao golema hrpa prljavštine”, te upozorava da tehnički napredak nije bio praćen razvojem odgovornosti, vrijednosti i savjesti. Posebno kritizira ono što naziva “tehnokratskom paradigmom”, tj. uvjerenje da sama ljudska moć i sposobnost da nešto učini već daju pravo da to učini. Papa Franjo zato naglašava koncepte “zajedničkog doma” i odgovornog upravljanja darovanim svijetom, upozoravajući da zemlja prethodi nama i da nam je dana, a ne apsolutno prepuštena.

To je veoma blisko islamskom konceptu emaneta. Čovjek je odgovorni upravitelj; zemlja je povjereni dar; priroda nije bezgranično podložna njegovoj samovolji. I upravo kroz povezivanje krize okoliša s krizom ljudskosti vraćamo izgubljeni osjećaj da ono što činimo zemlji, činimo i sebi; ono što činimo slabima, činimo i vlastitoj duši. Kao vjernici, savremene sukobe i ratove čitamo kao pobunu protiv mira kao dara Božijeg, protiv ljudskog dostojanstva i protiv prirodnog poretka koji treba da služi životu, a ne uništenju.

Vjera čovjeka vraća nadi kao odgovornom obliku povratka Bogu. Zato je važno da u vremenima opće tjeskobe prepoznamo i znakove dobra, svjetla i mogućeg ozdravljenja. U tom smislu, naš europski dom nudi i određene primjere koji zaslužuju moralno priznanje. Među njima posebno mjesto zauzimaju i zemlja i društvo u kojemu živite. Slovenija pokazuje da se može razvijati ozbiljan odnos prema zaštiti prirode, klimatskoj odgovornosti i javnom dobru pokazujući nam da kada društvo nastoji štititi vodu, šumu, zrak, krajolik i budućnost narednih generacija, ono time pokazuje da nije zaboravilo svrhu stvaranja. Slično vrijedi i za širi europski kontekst. U našim državama, posebno ondje gdje postoji ozbiljna svijest o ljudskim pravima, socijalnoj odgovornosti i zaštiti prirode, može se prepoznati trag onoga što teološki nazivamo brigom za povjereno.

To se može vidjeti u nastojanjima da se štiti ljudsko dostojanstvo, da se ne dopusti da javni život bude potpuno prepušten logici sile, da se traže diplomatska rješenja umjesto raspirivanja rata, i da se priroda ne posmatra samo kao resurs.

Posebno države poput Slovenije, Norveške i Španije zavrjeđuju biti spomenute s poštovanjem kao primjeri u kojima se čuva svijest da društvo ne može opstati ako potpuno pogazi ljudsko dostojanstvo i svijet koji nam je povjeren. Ovakav odnos je izuzetno važan u vremenu novih međunarodnih napetosti, u kojima se opet pokazuje koliko je čovjek sklon brzom prizivanju sile. Nasuprot tome, svako insistiranje na deeskalaciji, dijalogu, međunarodnom pravu, zaštiti civila i odgovornom političkom govoru jeste znak da čovječanstvo još nije sasvim zatvorilo vrata razumu.

Posebno mjesto u ovom mozaiku pripada vjerskim liderima. Njihova vrata moraju ostati otvorena. Njihov govor mora biti lišen oholosti i zapaljivosti. Oni ne smiju postati tumači kolektivnih strasti. Dužni su podsjećati da čovjek nije stvoren za mržnju, da različitost nije razlog za nasilje, da moć nije opravdanje za poniženje i da se put prema drugome ne smije zatvoriti čak ni onda kada se okolnosti zakompliciraju.

Kao vjernici, trebamo se vratiti samopropitivanju, prepoznati odgovornost za sve važno u životu, služiti kao čuvari ravnoteže prema prirodi, poštovati dostojanstvo svakog čovjeka, promicati mir temeljen na pravdi i komšiluku, pronaći smiraj i inspiraciju u ibadetu i ne gubiti nadu u Allahovu milost. Vjera nas usmjerava da živimo odgovorno, branimo slabije, čuvamo prirodu i nikada ne izgubimo nadu.

Odgovor na naše početno pitanje glasi ovako: sami sebe uništavamo onda kada zaboravimo da smo nosioci emaneta, a ne gospodari bez granice; kada moć pretvorimo u pravo, a ne u služenje; kada prirodu tretiramo kao plijen, a ne kao dar; kada drugog čovjeka prestanemo gledati kao brata u dostojanstvu; kada zlo normaliziramo, a mir ismijemo; kada vjeru odvojimo od pravde, a znanje od savjesti; kada srce ostane bez straha od Boga i bez stida pred ljudima.

Odgovornost nije ograničena samo na sadašnji trenutak, već se proteže i prema budućnosti, prema onima koji dolaze poslije nas, prema djeci kojoj ne ostavljamo samo materijalni imetak, nego i duhovnu klimu, moralni jezik i stanje u svijetu. Ono što danas činimo, sutra će živjeti kao blagoslov ili prokletstvo u životima naše djece. Vrijedi se prisjetiti i misli jednog od najvažnijih pisaca iz doba ranog Rimskog carstva, Tacita, koji kaže: “Potomstvo svakome odaje počast koja mu pripada.” Zato smo pred Bogom odgovorni i za budućnost koju nećemo dočekati. Odgovorni smo za djecu koja će nas naslijediti, za zrak koji će disati, za jezik koji će slušati, za moralni primjer koji će pamtiti, za komšiluk koji će zateći, za mir ili nemir koji ćemo im ostaviti. Nije dovoljno da sačuvamo sebe; moramo sačuvati mogućnost dobra i za one koji dolaze poslije nas.

Draga braćo,

Nemojmo ostati gluhi pred riječima reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića da “ne postoji sveti rat, da postoji samo sveti mir među ljudima”, te njegov poziv da se zalažemo “za sveti mir među ljudima” i “za sveti komšiluk”. Vjera, dobročinstvo, pravda, sabur i milost nisu uzalud. One koji vjeruju i dobra djela čine čekaju Allahova milost i Njegovo zadovoljstvo. Zato vjernik ne očajava, ne posustaje i ne sumnja u smisao dobra, jer zna da njegov trud vodi ka blizini Božijoj i vječnom džennetskom boravištu, kako kaže Uzvišeni: “A one koji budu vjerovali i dobra djela činili uvešćemo u džennetske bašče kroz koje rijeke teku, u njima će vječno boraviti” (En-Nisa, 57).

Molim Allaha da bude sa nama i uz nas, a ne protiv nas! Amin!

(Preporod.info)