Muhasilović: Arhitektura brisanja muslimanskih žrtava Jasenovca i politika selektivnog sjećanja

April je mjesec u kojem se, uz brojne događaje, prisjećamo žrtava Jasenovca, gdje je u koncentracionom logoru fašističke NDH život izgubilo više od 83 hiljade osoba. 

Ubijani su Srbi, Jevreji, Romi, ali i Bošnjaci, Muslimani i antifašisti svih boja i imena. Među njima i stotine, hiljade drugih, Slovaka, Čeha…

Podaci Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac govore o blizu 40.000 ubijenih muškaraca, više od 23.000 žena i 20.000 djece do 14 godina.

Ono što svaku godišnjicu "obilježi" je politika selektivnog sjećanja na žrtve, na šta se u intervjuu za Preporod.info osvrnuo profesor međunarodnih odnosa, historičar i politički analitičar Jahja Muhasilović.

– Godišnjica sjećanja na žrtve koncentracionog logora Jasenovac redovno se pretvara u pozornicu za političko lešinarenje, gdje se brojke ubijenih koriste kao valuta za potkusurivanje u savremenim političkim igrama. Međutim, u tim balkanskim "ratovima sjećanja", jedna istina ostaje duboko zakopana, sistemski cenzurisana i brutalno izbrisana: istina o muslimanskim, odnosno bošnjačkim, te romskim žrtvama Jasenovca. Ovi stradali su, historiografski i politički gledano, postali "nepodobni mrtvi" – navodi Muhasilović.

Da bismo razumjeli zašto savremeni politički akteri, predvođeni figurama poput Milorada Dodika, svjesno i agresivno prešućuju muslimanske žrtve, moramo dekonstruisati arhitekturu njihovog narativa, pojašnjava Muhasilović.

– Ignorisanje bošnjačkih žrtava nije plod slučajnosti niti historijskog previda; to je hirurški precizan, ideološki motivisan akt. Bošnjaci kao žrtve ustaškog terora jednostavno se ne uklapaju u velikosrpski i islamofobni narativ koji po svaku cijenu želi prikazati bosanske muslimane kao isključive saradnike Hitlera i Trećeg Rajha. Ta notorna laž, njegovana decenijama, danas služi kao primarno oružje za dehumanizaciju Bošnjaka. Geopolitička pozadina ove laži je kristalno jasna. Ekstremnim srpskim nacionalistima danas je očajnički potrebno širenje islamofobije kako bi se umilili zapadnim centrima moći, prvenstveno Sjedinjenim Američkim Državama, ali naročito Izraelu. Dodik pokušava izgraditi čvrste odnose sa Tel Avivom, usvajajući cionističku islamofobiju kao strateškog saveznika protiv Bošnjaka. Logika je mračna, ali pragmatična: predstaviti se kao brana protiv "zajedničkog muslimanskog neprijatelja". U tom paktu, priznavanje činjenice da su Bošnjaci masovno klani u Jasenovcu zajedno sa Srbima i Jevrejima, potpuno bi razorilo Dodikov brižljivo konstruisani mit – navodi Muhasilović.

Dodaje da licemjerje takve politike dostiže svoj vrhunac kada analiziramo političke saveze samog Dodika.

– Čovjek koji nad Jasenovcem roni krokodilske suze, nalazi se u neraskidivom političkom i strateškom savezništvu s Draganom Čovićem. Čovićeva politika otvoreno baštini i rehabilituje naslijeđe takozvane Herceg-Bosne, koja ideološki crpi direktnu inspiraciju iz ustaških, fašističkih ideja – upravo onih ideja koje su stvorile Jasenovac i u njega slale i Srbe, i Jevreje, ali i te kako i Bošnjake. Taj paradoks – grljenje sa ideološkim nasljednicima dželata, dok se istovremeno brišu žrtve naroda s kojim dijeliš državu – predstavlja vrhunac moralnog i političkog sunovrata – navodi Muhasilović.

Intelektualni otpor i pad ustaškog rasnog inžinjeringa

Prema njegovim riječima, ono što mainstream historiografija redovno preskače jeste priroda muslimanskih žrtava u sistemu Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Navodi da, Bošnjaci u Jasenovcu nisu bili samo kolateralna šteta.

– Prvi muslimani koji su tamo završili nisu bili slučajne žrtve, već intelektualne, antifašističke i ideološke prijetnje. Njihov intelektualni i građanski otpor bio je direktan udarac u srce ustaškog "rasnog inžinjeringa", koji je Bošnjake pokušao svesti na "hrvatsko cvijeće". Odbacujući tu ulogu, bošnjački antifašisti su dokazali apsolutni neuspjeh Pavelićevog režima da integriše muslimane u svoj fašistički projekat. Pogubljenje bošnjačke elite u Jasenovcu bilo je kazna za njihovo odbijanje da učestvuju u zločinu – kaže Muhasilović.

Nažalost, potcrtava, da je taj intelektualni otpor danas izbrisan, a krivicu snosi i arhitektura brisanja uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata.

– Komunistička Jugoslavija, pod krinkom "bratstva i jedinstva", komodifikovala je žrtvu. U Titovoj državi, selektivno pamćenje imalo je političku upotrebnu vrijednost. Identiteti žrtava su se utapali u bezlične kategorije "antifašista" ili su se monopolizirali od strane većinskih naroda. To je spriječilo formiranje istinski inkluzivne, multietničke antifašističke historije. Moderni nacionalizmi su samo preuzeli tu matricu, aktivno profitirajući od potiskivanja muslimanskog i romskog narativa, jer im odgovara crno-bijela slika svijeta – kaže Muhasilović.

Strukturna amnezija: Samudaripen i izbrisani narod

Navodi da, kada govorimo o arhitekturi brisanja, romska tragedija zahtijeva posebnu analizu.

– Izvan uobičajene debate o brojkama ubijenih, koja se često svodi na morbidnu licitaciju (poput brojke od 83.000), leži sistematska deetnizacija romskog genocida, poznatog kao "Samudaripen". Hrvatska i regionalna historija decenijama pate od "strukturne amnezije". Za razliku od drugih naroda, specifičnost romskog stradanja leži u nedokumentovanoj likvidaciji čitavih zajednica, od najmlađih do najstarijih. Taj genocid je, užasno rečeno, bio "previše uspješan". Romska naselja su brisana sa lica zemlje do te mjere da nije ostao niko ko bi svjedočio, niti je bilo institucija koje bi te žrtve popisale. Danas se taj nedostatak administrativnih zapisa koristi kao alat za historijsku kritiku i marginalizaciju njihovog stradanja. Zato je pokret za "digitalnu memorijalizaciju" zakazan za 2026. godinu od presudne važnosti – on nije samo sjećanje, već ispravljanje historijske nepravde stare osam decenija – poručuje Muhasilović.

Istina kao imperativ opstanka

Iz svih navedenih razloga, naučna je i moralna obaveza konstantno naglašavati: u Jasenovcu su, pored Srba, Jevreja i Roma, masovno ubijani i Bošnjaci, potcrtava profesor Muhasilović.

– Štaviše, kada se sagleda cjelokupna slika Drugog svjetskog rata, Bošnjaci su ubijani od gotovo svih vojski i paravojski koje su marširale Balkanom – od četnika, preko ustaša, njemačkih nacista, pa do partizana u određenim fazama rata. Naučno je dokazano da Bošnjaci, u odnosu na svoju ukupnu populaciju, imaju jedan od najvećih procenata ubijenih među svim narodima u Evropi tokom Drugog svjetskog rata – kaže.

Ocjenjuje da, prešutjeti to danas, u jeku novih geopolitičkih prestrojavanja i jačanja radikalne desnice, znači pristati na vlastito ukidanje.

– Bošnjačke i romske žrtve Jasenovca ne smiju ostati fusnota u srpsko-hrvatskim prepucavanjima niti alat za dodvoravanje islamofobnim centrima na Zapadu i Bliskom istoku. Njihovo postojanje, njihov otpor i njihova smrt moraju biti centralni stub našeg kolektivnog sjećanja. Borba za pamćenje tih "nepodobnih mrtvih" danas je suštinska borba za pravo na postojanje na ovim prostorima. Sve drugo je kapitulacija pred lažima koje pišu oni što bi Jasenovac, da im se pruži prilika, sutra ponovili – kazao je u razgovoru za Preporod.info Muhasilović.

(Preporod.info)