U susret obilježavanju Dana Armije RBiH: Preporodov intervju s Hadis-ef. Pašalićem, prethodnim vojnim muftijom

Povodom obilježavanja 15. aprila, Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, podsjećamo na razgovor s prethodnim vojnim muftijom Hadis-ef. Pašalićem, objavljenim u Islamskim informativnim novinama Preporod.

Razgovarao: Elvedin Subašić

PREPOROD: S obzirom na 15. april, Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, kakvo je Vaše sjećanje na njeno formiranje i izrastanje u ozbiljnu vojnu snagu?

PAŠALIĆ: Petnaestog aprila se navršavaju trideset i tri godine od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dozvolite da na početku ovog razgovora čestitam Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine svim pripadnicima Armije, njihovim porodicama, porodicama šehida te svim građanima koji su svjesni da bez nje ne bismo mogli danas govoriti o Bosni i Hercegovini. Nekada davno su rekli da je Armija Republike Bosne i Hercegovine armija nemogućih mogućnosti. Ona je specifična u samom njezinom nastajanju. Važno je kazati da su njenu većinu činili dobrovoljci. To je neponovljivo: da se za par mjeseci na javni poziv prijavi preko 200.000 ljudi koji su bili spremni braniti nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet države.

Tek su 1995. godine ljudi dobivali pojedinačne pozive za mobilizaciju. To potvrđuje i veliki broj muhadžirskih brigada. Na početku rata, zbog agresije i terora koje su vršili agresori, ljudi su napustili svoja mjesta, ali se odmah i organizovali, pa tako imamo brigadu Donjeg Vakufa koja je formirana u Bugojnu, Jajačku formiranu u Zenici. Imamo dvije brigade koje su došle iz Krajine, odnosno, čiji su pripadnici formirali 17. krajišku i poslije 27. krajišku brigadu. Onda imamo Dobojsku brigadu koja je formirana izvan grada, kao i Teslićku brigadu. Sve vrijeme to su bile muhadžirske brigade, što govori o dobrovoljnosti i želji bosanskohercegovskih patriota da čuvaju domovinu. Ne znam je li to, na takav način, ponovljeno igdje u svijetu. Druga važna stvar jeste da u toku četvrogodišnjeg rata pripadnici Armije nisu imali nikakvu novčanu nagradu. Borci Armije su bili zadovoljni ako imaju dobre čizme, dva okvira municije, uniformu i nešto da pojeduju dok drže linije odbrane. Nisu nikad postavljali pitanja oko izvršenja zadatka.

Često su ostavljali kući porodice, ne znajući čime će ih prehraniti. Armija Bosne i Hercegovine bila je jedan mozaik različitih ljudi, različitih vjerskih i nacionalnih identiteta. Neki su, boreći se, izgovarali šehadet, nosili Kur’an sa sobom, a neki su branili prve linije s polovkom. To je činjenica. Nevjerovatni su pokazatelji patrotizma i odanosti koju su borci Armije pokazivali spram države u kojoj su živjeli.

Sjećam se kad su generala Mahmuljina pozvali da pojede ćevape u Zenici...

PREPOROD: Kako se održavao moral vojske tokom odbrane od agresora koji je imao na raspolaganju većinu vojno-tehničkih resursa koji su pripadali bivšoj, zajedničkoj državi?

PAŠALIĆ: Bilo je to vrijeme kada smo nastojali sačuvati dostojanstvo i čast. Bilo je: hoćemo li dozvoliti da neko siluje ili ubija naše majke, sestre, nejač, ili ćemo ih sačuvati. Bilo je trenutaka kada su ljudi davali posljednje atome snage kako bi sačuvali svoju porodicu i, naravno, državu Bosnu. To je bio najveći motiv. U tekstu zakletve, koju su borci i pripadnici Armije davali 1992. godine, stoji da će vojnik savjesno i disciplinovano izvršavati zadatke koji su mu dati. To je jemin – zakletva, i onaj koji je pisao tekst zakletve znao je šta znači savjest i disciplina, šta znači vojnička disciplina i koliko je to presudno u ratu i u tako složenoj organizaciji kakva je Armija.

Mogu kazati da se ta disciplina veoma poštovala. U najvećoj mjeri, nisu borci kasnili sa zadacima ili postavljali pitanja pri izvršenju svojih zadataka, a mogli su. Naprimjer, mogli su pitati zašto im se nije osiguralo dovoljno hrane ili municije, zašto nisu opskrbljene njihove porodice... Tu disciplinu i požrtvovanost vidjeli su i učili od svojih komadanata, lidera koji su ih predvodili i koji su bili veoma disciplinovani i odgovorni ljudi. Sjećam se kad su generala Mahmuljina, nakon nekog sastanka, pozvali da pojede ćevape u Zenici... Nije to mogao ni zamisliti. Kazao je da to ne bi mogao uraditi dok njegovi vojnici u rovovima nemaju dovoljno hrane. Ovdje želim posebno istaknuti značaj i ulogu oficira koji su bili u nekadašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji i koji su ostavili dio zasnovanih porodica u Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji i došli da se bore za svoju zemlju.

Oni su donijeli tu vojničku disciplinu. Bili su kičma Armije Republike Bosne i Hercegovine, u smislu njezine organizacije. Znali su koliko je značajno pridržavati se vojničke discipline. Brojni su uzorni primjeri. Naprimjer, kada general Dreković, slušajući direktive Generalštaba, odbija da sarađuje s izdajnikom Fikretom Abdićem, koji je bio formalno član Predsjedništva, ili kada general Dudaković sluša direktive i naređenja od generala Delića, a nikada se nisu vidjeli. Dudaković je tada znao da ga Delić ne bi mogao, zbog ratnih uslova, uopšte kontrolisati, ne bi mogao doći do Krajine itd. Međutim, Dudaković kao častan, disciplinovan i savjestan komandant izvršava sve postavljene zadatke i pritom ne postavlja pitanja niti se oglušuje o komandu. Imate primjer, recimo, kad 1993. general Alagić dolazi u Travnik, javlja se tadašnjem komandantu 17. krajiške brigade, generalu Ćuskiću i kaže da se stavlja na raspolaganje da bude vojnik ili komandant. Poznavajući Alagićevo znanje i iskustvo, Ćuskić nije insistirao da i dalje on bude komandant.

On je želio u tom momentu da tu dužnost preuzme onaj ko je bolji. Poslije će Alagić biti komandant Sedmog korpusa, a njegov zamjenik Ćuskić. Ili kada Sakib Forić, sa 17. krajiškom brigadom, i general Ćuskić dolaze pred sami Kozarac, mjesto gdje su rođeni i odakle je veliki broj pripadnika ove brigade. Dobili su naredbu da se obustave sva borbena dejstva zbog potpisanog Dejtonskog sporazuma i oni ostaju nadomak svojih kuća. Ne krše naređenje i ne ulaze u svoj Kozarac. Ta disciplina, koju su nosili oficiri bivše Jugoslavenske narodne armije i koju su izvanredno znali prenijeti i na borce, bila je iznimna. Znali su šta znači vojnička disciplina koja je i održala i Armiju Bosne i Hercegovine i državu. Nikad nije bila upitna lojalnost prema državi i vojnička poslušnost prema nadređenim.

PREPOROD: Koliko bi nam i sada trebala biti važna disciplina i svijest o odgovornosti, kao vjernika i građana?

PAŠALIĆ: Mi smo islam, na neki način, primili od vojnika. To je u najvećem dijelu i prepoznatljivo kroz naš hanefijski mezheb. Taj vojnički segment prihvatili smo i do danas nas drži na okupu. Znamo da je u namazima, koje obavljamo, u zikru, koji poslije namaza činimo, sve vojnički uređeno. I kad predajemo selam na desnu i lijevu stranu, mi to vojnički radimo. Kada činimo tespih, mi s učenjem mujezina počinjemo i završavamo.

I ja i ti dobro znamo da to ne bi moralo biti baš tako. Ali, to je ta vojnička disciplina. Naše primanje islama, uslovno rečeno od vojnika, odražava se u našim džematima, džematskim odborima, džamijama. Nažalost, svjedocimo smo da se u posljednje vrijeme ponekad to i gubi.

Bez discipline, odgovornosti, rada i djelovanja, nema ozbiljnijih rezultata.

PREPOROD: Kada gledate u ratnu prošlost, koje bitke biste izdvojili?

PAŠALIĆ: Bilo je, naravno, dosta uspjeha Armije. A, ako već moram istaći neke uspjehe, uradit ću to iz svoje perpsektive, odnosno, perspektive srednje Bosne gdje sam djelovao. Po mom mišljenju, oslobađanje Vlašića je najznačajniji uspjeh Armije. Ta pobjeda je promijenila paradigmu: više se nismo branili, nego odnosili pobjede. Vlašić je najavio bosanskohercegovačko proljeće. Armija je krenula u oslobađanje i pobjede, tako da je 1995. godina mogla biti defile pobjednika. Nevjerovatno je to šta su isplanirali komandanti i kakvu odlučnost je imao general Alagić da tada preko 12.000 ljudi uvede u snijeg preko jednog metara – a čekao je da padne snijeg – i oslobodi Vlašić. Moral i entuzijazam boraca, koji su bili učesnici bitke za Vlašić, po mom mišljenu su nevjerovatni. Tu je i oslobađanje Vozuće. Oslobađanje Vozuće je omogućilo spajanje dva korpusa.

Tada su se spojila dva bazena, odnosno, dva vrlo moćna centra, a to su srednja Bosna i Tuzlanski region. Mi smo tada napravili prohodnost i nismo više bili razdijeljeni. Danas je neoprostivo što ovi kantoni imaju ovako lošu infrastrukturu, i Zenica – Tuzla, i Sarajevo – Tuzla. To je kičma Bosne. Vrlo značajno je bilo oslobađanje Donjeg Vakufa i na neki način vraćanje boraca, koji su bili muhadžiri, u svoja mjesta. Nažalost, historija nas uči da se Bošnjaci obično ne vraćaju na svoj toprak. Ovdje je povratkom ljudi u Donji Vakuf, kao i povratkom u Jajce, na neki način izvršena i sunnetska obaveza povratka na svoju grudu, kao što su se ljudi iz Medine kasnije vratili u Mekku. Sve ovo treba uzeti u obzir s činjenicom da je naša Armija imala embargo, odnosno, zabranu naoružavanja. To uvijek trebamo naglasiti kada govorimo o Armiji RBiH. To je bila Armija koja je branila domovinu četiri godine, a međunarodna zajednica joj nije dozvoljavala naoružavanje, za razliku od, naprimjer, sadašnje ukrajinske armije koju i naoružavaju i pomažu.

Pogledajmo druge evropske zemlje

PREPOROD: Na današnje prijetnje iz Srbije i od pojedinaca iz manjeg entiteta, pojedine patriote odgovaraju da nisu iste pozicije kao devedesetih godina. Kako vi gledate na sadašnju sigurnosno-političku situaciju?

PAŠALIĆ: Vidite, svaku prijetnju, kad je u pitanju sigurnost, treba ozbiljno shvatiti. Kada imate dojavu da je u nekoj školi postavljena eksplozivna naprava, tada sva djeca izađu iz škole i, dok ne dođe policija da pregleda školu, nema nastave. To je poznata i potrebna procedura. Svi mi pomislimo, barem iz dosadašnje prakse, da je to lažna dojava. Ali, s obzirom da je iskazana prijetnja po život ljudi, procedure nalažu šta treba činiti. Sjetimo se prijetnji koje su upućivane Ukrajini ali, evo, sada i cijeloj Evropi. Sve evropske zemlje su povećale namjensku proizvodnju, na dnevnoj osnovi provjeravaju robne rezerve, a mnoge od njih i edukuje svoje građane kako da djeluju u slučaju vanrednih okolosti. Sigurnost građana trebala bi biti najvažnija stvar i najveća obaveza svake vlasti.

Svi od državne, federalne i kantonalne, do općinske vlasti trebali bi preduzimati mjere i radnje da osiguraju građane, odnosno, da učine sve da je sigurnost građana neupitna. Nažalost, nisam vidio, pročitao, da su od općinskih do struktura na državnom nivou posvećena izdvajanju kad je u pitanju civilna zaštita na lokalnom nivou, policija u kantonima ili Federalna policija na federalnom nivou.

Niko tu, iz bilo koje političke partije na vlasti, nije pokazao tu svijest. Očito da sigurnost građana Bosne i Hercegovine nama nije u prioritetu. U smislu davanja populističkih izjava, odgovaranja na neke provokacije, mi se tu utrkujemo, ali u smislu konkretnog rada – ništa se nije uradilo. Možda se negdje stidljivo nešto radi, odnosno, kantoni kad je u pitanju opremanje policije. Kada je u pitanju prijetnja čitavoj Evropi, mi vidimo da ne ostaje samo na prijetnjama. Prijetnje su prešle u djela i svjedočimo nekim geopolitičkim promjenama. Kada je riječ o prijetnjama koje se dešavaju u našoj zemlji, gledamo svaki dan kako se od MUP-a RS-a prave svojevrsne oružane snage i to predstavnici, odnosno, rukovodstvo i izvršni organi RS-a uopšte ne kriju. Neki dan su nam pokazivali izložbu naoružanja i tehnike kojom raspolaže njihov MUP.

Svijest o vremenu i prostoru

PREPOROD: Vaše mišljenje je da su mogući i najgori scenariji, kao što je takozvano otcjepljenje manjeg entiteta?

PAŠALIĆ: Ratni zločinac Ratko Mladić je rekao zločincu Radovanu Karadžiću da je nemoguće izvršiti neke njegove naloge, a da to ne bude etničko čišćenje. Kasnije je taj Mladić, koji nije vjerovao da je to moguće, predvodio etničko čišćenje. Uvjerili smo se da je moguće za dva dana pobiti 8.000 ljudi. Sve je moguće. Važno bi bilo, zapravo, od krucijalne je važnosti, da naša politika ispravno poreda prioritete. Prioritet broj jedan mora biti sigurnost građana Bosne i Hercegovine. Nema ničega prečeg od toga da sve resurse koji su nam na raspolaganju, a mnogo su značajniji nego što su bili 1992. godine, stavimo u zaštitu građana.

Treba da manje pričamo, iznosimo parole, a da više radimo. Da budemo spremni dati ljudima funkcije koji znaju voditi ljude i upravljati resursima. Nažalost, živimo kao u nekoj vrsti općeg rahatluka, bezbrižnosti i stvarno ličimo na muslimane Andaluzije. Zadovoljavamo se nekim objećanjima međunarodne zajednice, a međunarodna zajednica je fikcija. Valjda smo trebali do sada postati svjesni obećanja nekih ljudi iz te međunarodne zajednice. To smo osjetili na koži, u Srebrenici i ostalim „zaštićenim“mjestima.

Jedini garant našeg opstanka je ulaganje u sopstvene resurse, odnosno, sigurnost. Često se govori da otcjepljenje ne mora značiti rat ili da odvajanje jednog dijela teritorije ne mora značiti sukob. Nemoguće je čovjeku amputirati nogu, ruku, a da ne potekne krv. To je nemoguće. Jedan veliki broj građana može shvatati sve ovo kao političku igru, predizbornu kampanju itd., ali ljudi zaduženi i odgovorni za vođenje ovoga naroda, ove države, svaku prijetnju moraju shvatati ozbiljno. Za to primaju platu. Građanin može misliti šta hoće, imati svijest kakvu želi, ali država brine o sigurnosti svojih građana. A, kada govorimo o državi, krećemo od lokalnih zajednica.

PREPOROD: Može li neefikasnost državnih institucija poljuljati povjerenje građana u njih? Primjera radi, hapšenje Dodika je postalo predmetom ismijavanja.

PAŠALIĆ: Mi ćemo ovo stanje razumjeti, kao što razumijemo mnoge stvari koje su nam se desile i koje se trenutno dešavaju u BiH i okruženju. Naprimjer, mnogi zločinci žive u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj. Ovdje je važno da su sudski organi izrekli presudu. Kad će to izvršiti oni koji su zaduženi, ostaje da vidimo, ali naša primarna obaveza je da čuvamo državne institucije. Sve dok se one ne ukinu, one su jedino legalne. Brojne institucije su utemeljene zajedničkom odlukom i ne mogu biti ukinute osim na isti način.

Mi nemamo potrebe da pravimo paralelne institucije ili da gubimo povjerenje u jedine legalne i legitimne institucije. Mi smo pokazali devedesetih godina da želimo građansku Bosnu i Hercegovinu, krvarili smo zbog toga. Stoga, ostajemo predani toj ideji građanske, nezavisne i demokratske Bosne i Hercegovine.

(IIN Preporod)