Od petka do petka: Edina Nikšić Rebihić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 3. do 9. aprila 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše doc. dr. Edina Nikšić Rebihić, docentica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Petak, 3. aprila 2026.

Danima je nemoguće ne biti dijelom kolektivnog zanosa koji je donijela pobjeda reprezentacije Bosne i Hercegovine i plasman na Svjetsko prvenstvo. Euforija je preplavila sve pore našeg društva – od porodičnih domova i školskih klupa, do gradskih ulica. I dok su mediji preplavljeni stručnim, nerijetko maskulinim analizama, osvrt Une Bejtović ponudio je i drukčiju dimenziju ovog sportskog uspjeha. Una je u pobjedi prepoznala – trijumf zajedništva, dostojanstva i istinskog domoljublja. Njena perspektiva osvjetljava fudbal ne samo kao takmičenje, već kao manifestaciju našeg identiteta i bogatstva naših različitosti. Kroz duh borbenosti i optimizma, ova pobjeda je prostor u kojem se gradi osjećaj pripadnosti zajednici koja, uprkos izazovima, opstaje i pobjeđuje.

Ovakva energična atmosfera ostavlja traga posebno na mlađe naraštaje. Sportski uspjeh prožet ovakvim vrijednostima uči mlade poštovanju prema domovini i plemenitoj borbi za zajednički cilj. To više nije samo priča o fudbalu, već pedagoška lekcija o tome kako se kroz rad, trud i uvažavanje drugog gradi pobjednički mentalitet. Ovakvi trenuci pokazuju nam da sport ima moć obnavljanja društva (što pokazuju proslave i doček igrača širom Bosne i Hercegovine) i podsjećaju nas da su solidarnost i ponos temelji na kojima se jedino može graditi perspektivna budućnost – „priča iznad drugih priča“.

Subota, 4. aprila 2026.

Jutros sam dobila poruku od Iman. Ona je supruga mog rahmetli prijatelja Muhameda koji je poginuo početkom genocida u Gazi. Od nje sam u posljednjih nekoliko godina naučila o snazi ljudskog duha više nego iz cjelokupnog životnog iskustva. Kao samohrana majka u vrtlogu nezamislivih trauma, ona se svakodnevno bori za dostojanstvo i kvalitet života svog sina Fejiza. Njena vjera istovremeno me zadivljuje i opominje – to je nivo svijesti o Božijoj milosti koji nadilazi svaku ljudsku logiku i puko preživljavanje. Ono što čini Iman gotovo nestvarnom jeste da, uprkos gubicima i boli, nikada nije koristila jezik mržnje niti gorčine. U njenim porukama, ona je ta koja nudi utjehu meni. Ona svojim stavom demaskira privid moći i podsjeća na to ko je istinski slobodan, a ko je, uprkos sili, zarobljenik sopstvene srdžbe i/ili ideologije.

U praktičkom smislu, ona me uči da biti slobodan znači postojati radi sebe i višeg smisla, a ne povinovati se želji drugog. Istinska sloboda podrazumijeva unutrašnju samodovoljnost duha, tj. sposobnost čovjeka da ostane vjeran sopstvenoj suštini i moralnom integritetu, bez obzira na težinu vanjskih okolnosti. Molim Allaha, dž. š., da joj olakša njeno breme i da je nagradi za duhovnu snagu u ovom iskušenju.

Nedjelja, 5. aprila 2026.

Peti april je ožiljak za Sarajevo – dan kada je počela najduža opsada nekog glavnog grada u modernoj historiji. Na obilježavanje godišnjice pogibije prvih žrtava na Ilidži, koje su organizirale „Zelene beretke“ pod pokroviteljstvom Općine Ilidža, krenula sam sa starijim sinom da odam počast šehidima koji su utkali živote u našu slobodu. Moja duboka pedagoška i roditeljska težnja jeste da djeca upoznaju prošlost svoje domovine, ne da bi u njoj ostali zarobljeni, već da bi znali istinski cijeniti i čuvati slobodu koju danas žive. Međutim, to je presjekla surova stvarnost. Moj sin je uočio ispisane grafite na našoj zgradi koji su slavili presuđenog ratnog zločinca: „Ratko Mladić Bosnom harao“ i „Ratko Mladić heroj“. Ta „čestitka“ na dan početka opsade ostavila me je na trenutak bez riječi, suočenu s bolnim saznanjem da ideologija zla i dalje pokušava kontaminirati javni prostor. Iako je brza intervencija policije i nadležnih službi uklonila sramne natpise, ostala je gorčina spoznaje da grafiti nestaju, ali ne i mržnja.

Naša je dužnost da, uprkos ovakvim „ispadima“, nastavimo odgajati generacije koje će na mržnju odgovoriti istinom, a na destrukciju – izgradnjom društva zasnovanog na pravdi i međusobnom poštovanju.

Ponedjeljak, 6. aprila 2026.

Na šesti april, Dan oslobođenja Sarajeva, napisat ću misao Dževada Karahasana, koja možda najbolje sažima suštinu ovog grada: „U svakom drugom gradu živiš zato što nemaš nijedan razlog da u njemu ne živiš, a u Sarajevu živiš zato što imaš bar jedan razlog da u njemu živiš.“

Danas je i uskršnji ponedjeljak, koji me podsjetio na jednu porodičnu anegdotu. Prije nekoliko godina uskršnji ponedjeljak se podudario s ramazanom. Moj babo se s tetkom vraćao iz rodnog mjesta, a velika gužva na putu spriječila ih je da stignu u Sarajevo na iftar. U trenutku kada je nastupilo vrijeme akšama, babo je upitao ima li išta u automobilu šta bi mogli iftariti. Tetka je, nećkajući se, podsjetila na jaja koja mu je poklonio prijatelj Aco, pitajući ga: „Pa nećeš valjda iftariti uskršnja jaja?“ Babo je, s onom urođenom bosanskom jednostavnošću i čistinom duha, odgovorio da u tome ne vidi nikakvu smetnju: „Daj mi gutljaj vode i daj mi ta jaja.“ Gledajući ga kako mirno iftari darom svog prijatelja, tetka je na kraju, uzimajući posljednje jaje kako bi i sama iftarila, dodala: „Nešto kontam, kakve veze ima, jaje ko jaje?“

Ovaj događaj iz porodičnog života je slika bosanskog duha u kojem vjerski simboli drugoga nisu barijera, već most zajedništva. U svijetu koji nas često pokušava svesti na isključive identitete, moj babo i njegov prijatelj Aco podsjećaju nas da je suživot u Bosni prirodno stanje.

Utorak, 7. aprila 2026.

Obilježavanje Svjetskog dana zdravlja i ove godine nas podsjeća da zdravlje nije samo odsustvo bolesti, već kvalitet svakodnevnog življenja. U Centru za edukaciju i istraživanje „Nahla“ realiziran je motivacijski seminar „Kako živjeti, a ne samo liječiti“. U vremenu dominacije tehnokratskih pristupa životu, ovaj susret je ponudio podršku i razumijevanje, poručujući da je briga o zdravlju svjesna praksa koja izvire iz unutrašnje odgovornosti prema vlastitom biću, a ne pasivno iščekivanje medicinske pomoći.

Dijalog doktorice medicine, psihoterapeutkinje i fitnes trenerice bio je usmjeren ka proaktivnoj brizi o sebi, a ne čekanju i reaktivnom liječenju određenih tegoba i bolesti. Današnje društvo glorificirajući brzinu, produktivnost, ishode i uspjehe, otuđuje čovjeka od njegova bića. Tek ponovni kontakt sa sobom omogućuje prepoznavanje signala vlastitog tijela i uma, te povratak vlastitom, autentičnom ritmu. Čovjek se suštinski ostvaruje kroz tri neraskidiva odnosa: prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Zanemarivanjem prvog, neminovno slabimo i ostala dva.

Ovaj seminar sublimirao je tri aspekta: kognitivni (spoznaja o važnost i značaju brige o sebi), afektivni (postizanje emocionalne ravnoteže), te konativni ili voljni (jačanje volje za usvajanje kvalitetnih navika). Spoj svijesti, uvjerenja i volje donosi sitne, dosljedne izbore u kojima odgovornost prema vlastitom životu nije sebičan čin, već zdravi temelj iz kojeg crpimo snagu za sve naše životne uloge.

Srijeda, 8. aprila 2026.

Danas je u prostorijama Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, na poziv prof. dr. Amira Pušine, održano javno online predavanje jednog od najznačajnijih savremenih psihologa, prof. dr. Roberta J. Sternberga s Cornell univerziteta. Centralno pitanje „Obrazovanje danas: Jesmo li dovoljno mudri?“ otvorilo je duboku raspravu o tome šta to jesu mudrost i kreativnost, te da li ih savremeno obrazovanje zaista afirmira i potiče. Profesor Sternberg je napravio analizu pojma kreativnosti i naglasio koncept transformativne kreativnosti – one koja je istinska vrijednost tek kada je usmjerena ka općoj čovječnosti. Prema njegovom mišljenju, dužnost nastavnika nije samo prenošenje gradiva ili „gotovosti“, već stalno poticanje učenika na promišljanje: „Kako sadržaj koji učite može učiniti svijet boljim?“ Posebno upozorenje upućeno je rigidnoj standardizaciji obrazovnih ishoda koja često blokira kreativni zamah. Obrazovni proces mora biti gradacija koja vodi od temeljnog znanja i dubokog razumijevanja, preko kritičke analize i kreativnog mišljenja (misliti izvan i iznad sadržaja), pa sve do praktičnosti (i pragmatičnosti) i, konačno, mudrosti – sposobnosti da se misli o zajedničkoj dobrobiti, a ne samo o individualnom interesu.

Izuzetno snažan utisak ostavila je njegova kritika savremenog društva. Profesor Sternberg tvrdi da nam ne treba obrazovanje koje razvija poslušnost i slijepo slijeđenje autoriteta bez vlastitog prosuđivanja. On opominje da se najteža zlodjela politike nerijetko nastoje opravdati religijskim narativima ili retorikom o „uspostavljanju reda“, navodeći pritom primjer postupaka trenutne američke vlade prema drugim državama. Stoga, istinsko obrazovanje mora biti štit protiv svake vrste manipulacije, dok se vrhunac intelekta očituje u moralnoj autonomiji i hrabrosti mišljenja u službi općeg dobra.

Četvrtak, 9. aprila 2026.

Istinski me obradovala vijest da su iz štampe izašli prvi primjerci knjige Povratak, autorice Hatidže Hodžić. Nakon njenog prvijenca Vjetar u tvoja leđa, ovaj nas roman vodi korak dalje u razumijevanju ljudske prirode. Ako je prva knjiga bila podsjetnik da je čovjek slobodno, odgovorno i autonomno biće koje ne funkcionira po gotovim obrascima, Povratak je vodič za samopropitivanje i povratak vlastitoj suštini.

Roman mapira put ka spoznavanju vlastitog makrokosmosa, ali i razumijevanje čovjekove svakodnevnice u zajednici. Njen stil izuzetno blizak mladim ljudima na kreativan način podsjeća na potencijal unutrašnjeg bića u prevazilaženju strahova i neuspjeha, upozoravajući da zanemarivanje te nutrine neminovno vodi ka gubitku samoga sebe. Vješto nas uvlači u najdublja nadanja svojih aktera, nudeći duhovnost kao potku i uputu za nadvladavanje životnih oluja. Posebnu vrijednost romanu daju poučne anegdote, filozofske ideje i filmske reference kojima autorica obogaćuje svakodnevne životne situacije.

(Preporod.info)