Kada Hotić: Borba majki je temelj na kojem stoji Memorijalni centar

U tišini Potočara, među bijelim nišanima koji svjedoče o hiljadama prekinutih života, ime Kade Hotić nosi posebnu težinu.

Nije to samo ime majke koja je izgubila svoje najmilije, to je ime borbe, istrajnosti i dostojanstva koje traje već tri decenije.

U razgovoru za Preporod.info povodom 23. godišnjice od prve kolektivne dženaze, kada je ukopano 600 posmrtnih ostataka žrtava genocida, njen glas je tih, jer je tog dana ukopala muža. Istovremeno, ona je i odlučna, njen glas nosi bol i snagu koja nije pokleknula ni pred najtežim istinama.

– Mi smo sve izgubile, ali nismo izgubile obavezu da govorimo istinu – započinje razgovor.

Govori o godinama nakon genocida, o vremenu kada nije bilo ni mezara, ni odgovora, ni pravde. Samo čekanje.

Kada se zajedno s Munirom Subašić, predsjednicom Udruženja "Majke enklave Srebrenica i Žepa", izborila da svi ubijeni budu ukopani na jednom mjestu, ističe da su prvobitno žrtve genocida trebale biti ukopane u Kladnju, kako su nadležni predlagali, ali da se s tim nisu slagale.

Pokrenule su peticiju o tome gdje će žrtve genocida biti ukopane, a potom organizirale i anketu, pitajući preživjele: "Gdje ukopati žrtve – u Kladnju, u Sarajevu ili u Potočarima?"

Kaže da je 12.500 ljudi glasalo da se žrtve genocida ukopaju u Potočarima, tako da danas imamo Memorijalni centar u kojem je na prvoj dženazi ukopano 600 žrtava.

– Nakon pada Srebrenice i vremena kada smo saznali da su naši ubijeni, postavilo se pitanje gdje će se ukopavati. Kada smo saznali da je određeno mjesto kod Kladnja, u nekoj tuđoj šumi, nismo se složile. Neke žene su izražavale želju da ukopaju posmrtne ostatke u svoje selo, ali smo Munira i ja rekle da tako nećemo moći dokazati da smo imali svoje. Htjele smo da im damo jedno mjesto gdje će biti zajedno. Istu sudbinu su podijelili, isti se scenarij desio, tako da smo odlučile da tražimo mjesto u Potočarima. Mnogi nisu vjerovali da je moguće dobiti to mjesto u Potočarima, čak su i naše vlasti bile skeptične, govorile su: "To je nemoguća misija". Mi smo rekle da ćemo pokušati, a ako ne uspijemo, makar smo se borile. I uspjele smo – prisjetila se Hotić.

Kaže da je tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch 25. oktobra 2000. godine, nakon njihovog iniciranja, donio odluku kojom je trajno određena lokacija za spomen-obilježje žrtvama genocida u Srebrenici.

Godinu nakon toga postavljen je kamen-temeljac u Potočarima, zatim 2002. prvi nišan, a onda, 31. marta 2003. godine, obavljena je i dugo čekana prva kolektivna dženaza kojoj je prisustvovalo oko 20.000 ljudi.

Prisjeća se da je, nakon Petritscha, njegov nasljednik Paddy Ashdown pomogao da se za izgradnju Memorijalnog centra pronađu sredstva.

– Ashdownu sam rekla: "Dozvolite da iskoristimo vaš autoritet. Vi ste lord, visoki predstavnik i ličnost priznata u svijetu, vaš lobi će biti jak da pronađemo sredstva. To nam je trebalo." Mi smo uspjele ono što niko nije, što nam posebno nisu dali oni koji su počinili zločine, a to je prostor RS-a. To je ogroman uspjeh da danas tamo imamo Memorijalni centar kao dokaz počinjenog zla – kaže Hotić.

Priča da su tadašnjeg reisul-ulemu dr. Mustafa-ef. Cerića zamolile da se uključi u oblikovanje mezarja.

– Neki su nam nudili nekakve bronzane ploče po travi, što smo odbile. Rekla sam: "Tu nisu ubijeni samo Bosanci, tu je ubijen jedan narod iz Bosne. On ima svoja obilježja, običaje i vjeru po kojoj se ukopava, da se zna ko su." Neko će proći i reći da su se "Bosanci pobili", da je bio građanski rat, to nije istina. Ubijan je jedan narod jer su bili Bošnjaci, jer su bili muslimani. Memorijal danas podsjeća na cvijet s laticama. Posebno je važno da mezarje bude uređeno tako da srodnici budu jedni pored drugih, očevi, sinovi ,kako bi ih porodice lakše pronalazile. Danas imamo prazna mjesta između nišana, gdje se čeka da se pronađu posmrtni ostaci. Sve to govori o težini zločina koji je počinjen – navodi Hotić.

Prema njenim riječima, tadašnji načelnik, koji je bio Srbin, osporavao je da Memorijalni centar bude u Srebrenici, a majkama čak nije bio dozvoljen pristup pojedinim sjednicama Skupštine.

– Nisu dali ni da se spomene da Memorijalni bude u Potočarima, nudili su nam Pale, negdje na brdu. Tada sam kazala da Aneks 7 Dejtonskog sporazuma propisuje da se ljudi vrate svojim kućama. Rekla sam: "Imamo pravo vratiti ljude. Oni ne mogu hodati, donosimo ih u tabutima, ali ćemo ih vratiti." Mi nismo tražile mnogo, samo da svoje ubijene dostojno ukopamo i da imamo pristupačan teren. To nije bilo 100 ili 200 ljudi. Po evidenciji imamo 10.700 ubijenih. I dobile smo taj prostor – prisjeća se Kada.

Ipak, prva kolektivna dženaza za nju je bila izuzetno bolna. Tada je ukopala muža Seada, čije je posmrtne ostatke ekshumirao Haški tribunal dok je radio. Svaka dženaza je nova rana. Svaki tabut nosi jednu priču, jedan život, ali i smiraj, jer znate da više nije negdje skriven, da ima svoje ime i mjesto.

– Ta prva dženaza je bila neopisiva. Osjećaj je bio poseban, ta masa ljudi, slika tih tabuta. To je trenutak kada te istina pogodi u prsa i nemaš kud. Ali hvala Bogu što smo tada uspjeli toliko. Mnogo je onih čiji se posmrtni ostaci i danas traže. Nama porodicama sam pronalazak donosi smirenje, prekida neizvjesnost, jer prihvatiš istinu kakva jeste. Živimo da svoje na dostojanstven način ispratimo i da imaju dostojno mjesto na ovom svijetu – navodi Hotić.

Najteži su, kaže, trenuci kada se ukopavaju nepotpuni posmrtni ostaci.

– Kada majka ukopa jednu kost svog djeteta… to ne može stati u riječi. Ali opet, i to je nešto. Ima gdje doći, ima gdje proučiti Fatihu – kaže.

Ponosna je što su majke uspjele, pored Memorijalnog centra, izboriti da se fabrika akumulatora pretvori u muzej genocida.

– Onakva razrušena kakva jeste, ona je muzejski eksponat. Od međunarodne zajednice smo najviše tražile, jer se pod njihovom zastavom desio genocid. Bile smo uporne da se donese Rezolucija o genocidu i uspjele smo. Uspjele smo i da se cvijet Srebrenice postavi ispred zgrade UN-a. Dovele smo i bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona u Srebrenicu. Nije to bila čast njemu, htjele smo probuditi svijest ljudi, i tog svijeta koji je mogao djelovati i spriječiti genocid, ali nije. Neka im šamar u lice i sramota budu svi ti događaji koji su se desili – kaže Hotić.

Posebno ističe da Memorijalni centar u Potočarima nije nastao slučajno niti odlukom nekoga "odozgo".

– Ovo mjesto nije poklonjeno. Ovo je izboreno. Krvavo i teško. Mi majke smo stajale ovdje, tražile, molile, zahtijevale. Bez te borbe ne bi bilo ni ovih nišana, ni ovog centra. Ovo je rezultat suza, ali i snage koju smo morale pronaći u sebi. Neka se zna šta se desilo. Neka se nikad ne zaboravi. I neka niko ne pomisli da može učiniti isto, a da se istina sakrije – kazala je Kada Hotić.

Zajedno sa svim majkama poručuje da će njihova borba trajati dok su žive. Jer zaborav je drugi kraj za ubijene, a to nikada neće dozvoliti.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)