Sretno “Zmajevi” i učinite nas ponosnim
Prošlo je skoro dvije godine otkako je legendarni kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine Sergej Barbarez sjeo na klupu Zmajeva. Tog aprila 2024. godine nogometna javnost bila je ushićena nakon što smo za godinu dana izmijenili četiri selektora.
Obećano nam je da je ovo priča koja će trajati, barem četiri godine.
Uslijedile su provjere sa Engleskom i Italijom, te Liga Nacija sa Njemačkom, Holandijom i Mađarskom, gdje je igra “Zmajeva” izgledala blijedo. Ali, samo su oni zagriženi navijači naše nogometne reprezentacije vjerovali u Barbareza i njegove igrače, iako je budućnost izgledala jako blijedo.
Cijela javnost odustala je od reprezentacije nakon što su pojedini igrači odustali od igranja. I njima su se "pokazala vrata" i rečeno je da želimo samo one koji se za dres bore svim srcem. I ništa manje od toga.
Babarez je trpio velik pritisak javnosti koja je dugo čekala da se nešto dobro desi sa reprezentacijom. I onda se desila utakmica sa Rumunijom i pobjeda od 1:0. Iako smo se više branili nego napadali, taj jedan gol Armina Gigovića bio je dovoljan da pokrene lavinu. Onu koja se dugo čekala.
“Zmajevi” su poletjeli visoko, a poraz od Ragnickove Austrije spustio nas je na zemlju. Do kraja kvalifikacija, zgazili smo Rumuniju u Zenici i došla je ta utakmica sa Austrijom na Ernst Hapelu.
Utakmica koja je pokazala da navijači vjeruju u reprezentaciju, jer smo doslovno “okupirali” Beč I vodili Barbarezove momke kroz utakmicu.
I onda je Tabaković podigao euforiju te smo do 77 minute vjerovali da možemo, prvi put nakon 2014. godine i Brazila.
Potom nam je došao hladan tuš, ali je nakon te utakmice jedno bilo jasno – Barbarez je na putu da napravi nešto što nijedan trener nije do sada, da za kratak vremenski period napravi selekciju koja će vratiti navijače na tribine i za male ekrane.
Ruku na srce, igra “Zmajeva” i kroz kvalifikacije nije izgledala obećavajuće, ali su smireno došli do cilja. Igrali su koliko im je bilo dovoljno da se dovedu u poziciju da na kraju kvalifikacija odlučuju sami o sebi.
– Lakše je dobiti Austriju u Beču, nego dvije utakmice baraža – izjavio je tada prije utakmice legendarni Safet Sušić, jedini selektor koji nas je odveo na jedno veliko takmičenje.
U Cardiffu smo pokazali da možemo igrati sa svakim, i to cijelih 120 minuta. Ako preračunamo i sudijsku nadoknadu, “Zmajevi” su na terenu izdržali više od 130 minuta.
I sada nam predstoji trostruki svjetski prvak i 13. reprezentacija na FIFA-inoj rang listi – Italija. Treba primijetiti da Italijani imaju sličnu postavku stvari, jer ih s klupe predvode legende njihovog fudbala, redom Buffon, Bonucci predvođeni Milanovim ratnikom Gatussom.
Rijetko šta može ujediniti ovu zemlju i narod, gdje god se nalazili, od Australije do Amerike. I zato se večeras ne igra samo za mjesto na Svjetskom prvenstvu i novac koji će nesporno doći nakon plasmana.
Večeras Barbarezovi momci igraju za svog kapitena Edina Džeku, koji već 20 godina neumorno igra za najdraži dres i drugima je primjer kako se bori za njega.
Igraju i za selektora koji ju je kao kapiten vodio nekoliko godina, i za direktora Emira Spahića, koji je bio kapiten kada smo otišli u Brazil.
Igraju za naciju koja se lako “upali” kada gubimo, ali se isto tako nevjeratno raduje kada imalo uspijemo. U bilo čemu.
Zato, Nikola, Edine, Kerime, Ermedine, Ivane, igrajte za nas. Igrajte za sebe, a ako kojim slučajem ne prođemo Italiju, EURO 2028 je po planu ako Bog da naš.
Sretno “Zmajevi”!
(Preporod.info)
