MOJ RAMAZAN | hfz. mr. Zekija Krvavac-Ljevaković: Ramazan je škola principa i čvrstine, nastojmo to dijeliti sa drugima.

U serijalu "Moj ramazan", koji tokom ramazana objavljujemo na portalu Preporod.info, naši sagovornici govore o ovom mjesecu iz ličnog ugla, dijeleći s nama kratka, neposredna razmišljanja o tome kako ramazan oblikuje njihov svakodnevni život, navike i prioritete.

Riječ je o zapisima osoba iz različitih oblasti društva, koji ramazan opisuju onako kako ga danas žive – kroz iskustvo, sjećanje, praksu ili lični osjećaj duhovne potrebe.

Niko od njih ne tumači ramazan drugima, već ga svjedoči i dijeli s nama. Upravo u tome je vrijednost ovih kratkih odgovora koji pokazuju kako se ramazan, bez velikih riječi i teorijskih objašnjenja, prelama u stvarnim životnim okolnostima, između profesionalnih obaveza, lične discipline i odnosa prema drugima.

Danas nam o svom iskustvu ramazana govori hfz. mr. Zekija Krvavac, sudski tumač za arapski jezik, profesorica i uposlenica CEI Nahla Sarajevo.

1. Kako danas, s trenutnim životnim iskustvom, doživljavate ramazan i njegov dolazak?

Iskustva ramazana mijenjala su se s godinama i fazama života i sazrijevanja. Studentski ramazani bili su posebno intenzivni, ubrzani, ispunjeni brojnim ciljevima i planovima. Danas nastojim da ovaj mjesec dočekam i provedem u što većoj samorefleksiji, nekoj porodičnoj tišini i unutarnjem blagostanju. Trudim se (a čovjek nije savršen i ne uspijeva uvijek u svemu što zamisli) da u ramazanu posebno osvijestim sve one blagodati koje imamo bez da smo ih zaslužili svojim radom ili potencijalnim dobrim djelima, nego tek čistom Božijom milosti koja se nevjerovatno očituje i reflektuje kroz fascinantne nizove uzroka i posljedica, samo ponekaad zaboravimo da se nad time prikučimo i zamislimo. A boljeg vremena od vremena posta za to zaista – teško da ima.

2. Koji je prvi ramazan kojeg se živo sjećate i zašto je baš taj ostao urezan u Vašem pamćenju?

Prve ramazane kojih se jasno sjećam i prve dublje spoznaje o vjeri iskusila sam u postratnom periodu, kao i čitava jedna generacija djece rođene tokom rata. Prva ramazanska sjećanja vežu me za teravije koje su se klanjale u sportskoj sali osnovne škole "Mustafa Ejubović - Šejh Jujo" u Mostaru, jer je džamija bila mala da primi sve klanjače. Sjećam se ogromnog broja ljudi koji su pješke i skoro pa u kolonama išli prema školi, tih zajedničkih dugih razgovora, stisaka ruke, tadašnjeg dječijeg osjećaja da se nešto veliko i ogromno događa u našem gradu, te da ljudi jednostavno u tim danima posebno trebaju Boga u svojim životima. Budući da kao i većina ratnih izbjeglica u Mostaru moji roditelji svoju kuću zadugo nisu imali, naše selidbe u često skromne i ponekad oskudne kuće su bile česte. Sjećam se tog snažnog dječijeg osjećaja da, koliko god da su se stvari često mijenjale, Bog je ostajao sigurnost i stalnost. Druge stvari su se mijenjale, a rasla je svijest o tome da je samo On uvijek Tu, a ta svijest je svoju kulminaciju dostizala u prvim ramazanima koji su ostali urezani u dječije sjećanje.

3. Postoji li ibadet ili ramazanska praksa kojoj se posebno radujete i koja vam donosi unutrašnji mir?

Pored uobičajenih ramazanskih aktivnosti i ispunjavanja farzova, nastojim da svakog ramazana odaberem jednu dužu ili više kraćih ali tačno određenih sura, o kojoj/kojima ću tokom tog ramazana intenzivno razmišljati te nastojati dokučiti tanahne niti značenja i primijeniti ih u svakodnevnom užurbanom tempu života. To je praksa kojoj sam se posvetila zadnjih godina i vidim da mi donosi dosta smiraja i neke nove intelektualno-duhovne dubine koja mi je bila potrebna u mom dosadašnjem odnosu sa Kur'anom, budući da je moje uže polje interesovanja tefsir/tumačenje i razumijevanje Božije riječi. Nastojim na tom putu i u toj praksi (pored relevantne literature) imati saputnike (porodica, prijatelji) sa kojima ću na ramazanskim kahvama i sijelima moći o tome razgovarati i uživati u dijeljenju svježih spoznaja i praktičnih savjeta. Na takav način mi svaki ramazan ostane obilježen po tačno određenim porukama koje kasnije nastojim živjeti tokom godine.

4. Kako uspijevate uskladiti profesionalne obaveze i ramazanske duhovne potrebe?

Budući da je jedan dio mojih profesionalnih i poslovnih obaveza tokom čitave godine, a ne samo tokom ramazana, duboko povezan sa doživljajem duhovnosti uslijed poslova koje obavljam (vjerska edukacija, kreativnost, istraživanja itd.) ja u ramazanu zapravo jedino nastojim (a sigurno ne uspijevam uvijek) da kvalitet duhovnih potreba ne ispašta na račun njihovog broja ili kvantiteta. Tokom godine u sklopu profesionalnih obaveza pričam, analiziram, istražujem ili pišem o duhovnosti i vjeri, a često i sama zanemarim njenu suštinu ili padnem na nekim sitnim izazovima. Nisam sasvim nesretna što je tako, jer mislim da nas samo izazovi i propusti u našoj duhovnosti dovode do istančane svijesti o tome kako posebno na sebi uvijek imamo aktivnog rada. Ipak, koliko god ja o tome pričala, moje riječi jednostavno gube sav smisao kada se sjetim ljetnih mostarskih užarenih ramazana svog oca, koji je postio bez obzira na svoju terapiju i rad u izazovnim okolnostima građevinskog posla: vreli pijesak, prašina u zraku, cjelodnevni zvukovi teških mašina, uska a duga građevinska skela, životno opasne visine i radno okruženje u kojem bi on često bivao ili jedini postač ili među rijetkima. Danas ramazani makar više nisu vrući, a je znam jesam li se zapravo ikada makar jednim dijelom odužila za sve naučene lekcije.

5. Postoje li trenuci iz ramazana koji su vas godinama mijenjali – vrijednosti, pogledi, odnosi prema ljudima?

Brojni su i raznoliki, i na tome sam neizmjerno Bogu zahvalna. Nastojim sintetizirati sva do sada proživljena iskustva i odnose sa drugima u kreiranju sadašnjeg doživljaja ramazana. Posebno se sjećam zvonkog glasa moje prijateljice iz Gane, male afričke državice, sa kojom sam dijelila prostore studentskog doma u Dohi, tokom intenzivnog programa učenja arapskog jezika na Univerzitetu Katar. Zajedno smo tamo provele ramazan 2017. godine. Bilo mi je interesantno vidjeti je kako se raduje jednom nevinom dječijom srećom brojnim blagodatima na koje sam ja navikla i koje mi se podrazumijevaju. Obzirom da je Doha u maju/junu već užareno vruća, često smo klanjale zajedničke teravije u sobama ili studentskom mesdžidu, a prijateljica Salma koja je posvećena katolkinja iz Južne Amerike (Ekvador) sjedila bi sa strane duboko nas posmatrajući, nakon što nam je prethodno zaželila da maksimalno uživamo u našim ramazanskim molitvama. Sjećam se da sam se tokom teravije pitala: odajem li zapravo sliku vjernice koja ubire plodove svojih molitvi?

6. Šta u vašem domu ili porodici čini ramazansku atmosferu posebnom – običaji, zajedničke prakse, detalji?

Pored gore spomenutog projekta sa Kur'anom koji ramazansku atmosferu uvijek učini dodatno posebnom, nastojim da u svoje ramazane uvedem što više odnosa sa prirodom jer je doživljavam kao i Kur'an kojeg svakodnevno nastojim ponavljati i o njemu razmišljati. Budući da mnogo volim planinarenje, pokušavam da shodno vremenu, mogućnostima i drugim obavezama praktikujem neke jednostavnije ramazanske planinske ture i izlete. Zadnjih godina je prisutno dosta digitalne buke koju je nekada teško ispratiti bez obzira na sve naše plemenite ciljeve i namjere na putu duhovnog rasta. Hiperprodukcija znanja i informacija tokom ramazana, insistiranje na nekim novim formalnim obilježjima, kao i povećan broj ogromnih restoranskih iftara na kojima ne uspijevamo ostvariti prijeko potrebnu kvalitetnu ljudsku komunikaciju, često nas odvaja od nas samih i dragocjenih trenutaka naših ramazanskih samorefleksija, ali i dubokih prisutnih duhovnih razgovora sa drugima. Rahmetli Karahasan kaže da do broja 4 mi koristimo riječ čovjek. Jedan, dva čovjeka. Od 5 pa na dalje to su ljudi.

Pet, šest, sedam....petnaest ljudi. Kvalitetna i povezana komunikacija ostvaruje se unutar prve kategorije. Donekle nevoljno i nesvjesno zasićeni jedni drugih u galami i žurbi – zanemarujemo onu potrebnu ljudsku dimenziju da se u srca zagledamo i kvalitetno razgovaramo. Stoga nastojim da između svega spomenutog pronađem balans, duboko svjesna da bez obzira na neke izazove, vjerovatno živimo najljepše, najsadržajnije i najslobodnije ramazane koje su muslimani ovih prostora ikada imali.

7. Kako vidite značaj posta u savremenom životu, koji je često ubrzan, stresan i fragmentiran?

Fizička i duhovna dimenzija posta, sa svim onim što bi post trebao u nama pokrenuti od pozitivnih promjena na ličnom i društvenom planu, nameće se kao odličan lijek modernom individualizmu koji, skoro pa kontradiktorno ali izrazito logično, dolazi sa naglašenom potrebom za vidljivošću. Sve je to jedna od posljedica fragmentiranosti vremena i modernog načina života. Izvjesnog stresa uvijek je bilo u historiji ljudskog roda i o tome i Kur'an govori, ali današnja dimenzija brzine mu dodaje neviđene razmjere. Čovjek će sigurno izdržati bez hrane, pića ili kahve, sa određenim početnim izazovima. Funkcionisat će i bolje nego sa spomenutim, jer je post stvar navike, namjere i volje. Ali sigurno neće dobro funkcionisati pod cjelodnevnim stresom, njegovom akumulacijom, neposjedovanjem vještina za nošenje sa istim i nevjerovatno rasutom pažnjom koja ga odvaja i od samog sebe i od Stvoritelja. Post, baš kao i namaz, ako se izvršava svjesno i prisutno, može poslužiti kao lijek svemu spomenutom. Jer zahtijeva čvrstinu, fokus, odlučnost, prisutnost, i sabranost.

8. Koju poruku smatrate najvažnijom u ramazanskim noćima – sebi, svojoj porodici, zajednici?

Onaj Koji nas je stvorio i doveo do ovog momenta i ovog ramazana naših života, sigurno nas poznaje bolje i od nas samih. U vremenu nevjerovatnih nestabilnosti, ne tražimo potpunu stabilnost izvan Njega, ali pokušajmo biti izvjesna stabilnost svemu i svakome sa kim dođemo u susret. Ramazan je škola principa i čvrstine. Nastojmo to dijeliti sa drugima.

9. Na koji način ramazan utiče na vaše razumijevanje brige prema drugima?

Ramazane 2018-2022. provodila sam radeći kao prevodilac u sektoru migracija i susretala se sa valom izbjeglica iz Sirije, Jemena, Iraka itd. Mislila sam da nešto znam o dobročinstvu ili brizi prema drugima, ali sam tada shvatila da još puno trebam učiti. To mi je pokazala moja mala prijateljica Lin, i njeni mladi roditelji iz razorenog sirijskog Halepa. Jednog ramazana sam im (pored ljubavi koju sam im davala, a nisam morala u sklopu ionako stresnog i mehaničkog posla), učinila neku sitnu a njima veliku uslugu, koja je naišla na obilje njihove zahvalnosti. Već naredni put kada sam sa kolegama posjetila jedan od sarajevskih kampova, dočekala me kutijica sa svježim kolačićima. Pitala sam se: o Bože, zar s onim skromnim sastojcima koje su dobili u paketima humanitarne pomoći može nastati ovaj najukusniji kolač na svijetu? Danas su u Holandiji, ponekad se čujemo, a ja znam da se takve lekcije ne nalaze u knjigama.

10. Ako biste mogli izdvojiti jednu misao ili preporuku o doživljaju ramazana, šta bi to bilo?

Raditi malo – ali kvalitetno i ustrajno. Ne raditi puno – ali periodično i impulsivno, bez smisla, dubine ili sadržaja. „Ramazan“ je i nakon ramazana.

(Preporod.info)