Ramazan kao lijek protiv iluzije samodostatnosti

Piše: Esad Bajić 

Pripisuje se Isaku Njutnu da je jednom rekao: „Ako sam vidio dalje, to je zato što sam stajao na ramenima divova." Njutn je znao da koristi matematiku koju su drugi razvili, instrumente koje su drugi izgradili i znanje koje se taložilo generacijama prije njega. Nije izmislio sve samo je nastavio.

Mi to rijetko priznajemo.

Danas se gvoori da je svako kovač svoje sudbine. Da je uspjeh dokaz vrijednosti, a neuspjeh dokaz slabosti. Ta priča zvuči motivirajuće, ali nije tačna.

Nisi birao porodicu u koju si se rodio. Nisi birao IQ, državu, jezik, ni to hoće li tvoja zemlja biti u miru ili u ratu. Dok neki sa 17 godinama ide na prestižne studije, drugi idu u rovove. Isti uzrast. Potpuno drugačija polazišta.

Islam ovu realnost ne ignoriše.  Poslanik, a.s., poručuje da Allah ne gleda u tijela ni obličja, nego u srca i djela. Pitanje nikada nije samo šta ti je dato nego i šta si učinio s onim što jeste dato, u okolnostima koje jesi imao.

Zato je važno razlikovati dvije stvari koje moderna ekonomija izjednačava: zaradu i zaslugu.

Zaraditi znači steći nešto legalno prema pravilima sistema. Zaslužiti znači biti moralno dostojan toga. Te dvije stvari ne moraju se poklapati. Moguće je imati visoka primanja i mali doprinos i obratno.

Uspjeh sam po sebi ne govori ništa o čovjekovoj vrlini. On samo govori da je neko dobro prošao kroz sistem kakav jeste. A sistem, znamo, često nagrađuje snalažljivost prije pravednosti.

Kada zaboravimo to, događaju se dvije opasne stvari: oni koji su uspjeli postaju oholi, a oni koji nisu postaju slomljeni. Sistem se oslobađa svake odgovornosti, a teret pada na pojedinca.

Ramazan razotkriva iluziju samodostatnosti

 Tu dolazimo do ramazana i do razloga zašto post nije samo dijeta.

Post je odricanje, ali je jednako i prisjećanje. Prisjećanje da ništa što imamo nije nastalo samo od sebe i da se nijedan život ne gradi u vakuumu. Glad i žeđ nas vraćaju tlu. Podsjećaju nas da ovisimo o hrani, o vodi, o drugima, o Allahu.

Ramazan razotkriva iluziju samodostatnosti. Kur'an ne poriče trud ali ga stavlja u širi okvir: „A vi ne možete ništa htjeti ako Allah neće." Ovo je svojevrsna zaštita od oholosti. Oholost ne nastaje u trenutku kada čovjek pogriješi već kada prestane razmišljati o porijeklu onoga što ima.

Kur'an nam daje konkretan primjer: Karun. Bogat, moćan, siguran u sebe. „Ovo mi je dato samo zbog znanja koje ja imam", rekao je. I to mu je uvjerenje postalo uzrok propasti.

Kur'an Karuna ne kritikuje zato što je bio bogat. Kritikuje ga zato što je iz priče o svom uspjehu izbrisao Boga, izbrisao društvo i izbrisao historiju. Ostavio je samo sebe.

Najopasnija oholost je tiha, administrativna, „normalna", ona koja se skriva iza rečenica poput: tako funkcioniše sistem, tako svi rade, takvo je tržište. 

U toj vrsti oholosti problem se seli iz srca pojedinca u strukturu društva. I tu postaje mnogo teže prepoznati ga.

Bedranska podsjećanja

Mi u Bosni živimo od slobode izborene žrtvom šehida i gazija. Ali se često ponašamo kao da nam je ta sloboda poklonjena - bez cijene, bez kušnje, bez obaveze.

U islamskoj svijesti šehid nije simbol pobjede. On je svjedok cijene. „I nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli; ne, oni su živi, kod Gospodara svoga opskrbljeni." (Ali Imran, 169)

Ta počast ne oslobađa žive od odgovornosti. Naprotiv. Dug prema šehidima ne iscrpljuje se u spomenicima i godišnjicama. Iscrpljuje se ili ne iscrpljuje u tome kako živimo.

Najveća izdaja žrtve nije zaborav. Najveća izdaja je kada žrtva postane simbol umjesto obaveze, kada je koristimo kao alibi za vlastitu moralnu lijenost.

Društvo koje privatizira dobit, a kolektivizira žrtvu, iznevjerilo je i vjeru i historiju.

Poslanik, a.s., upozorava: „Dovoljno je čovjeku zla da prezre svoga brata muslimana." A šta je veći prezir od zajednice koja ubire plodove tuđe žrtve, a odbija prepoznati obavezu koja iz toga slijedi?

Isti princip vrijedi za znanje. Islamska civilizacija nije izgrađena na bogatstvu, izgrađena je na učenju. Prva objava nije bila „posjeduj", nego „čitaj". Učenjaci, učitelji i istraživači gradili su temelje na kojima danas stojimo. Društvo koje uzdiže snalažljivost, a podcjenjuje znanje, na kraju gubi i jedno i drugo.

U kur'anskom razumijevanju, zajednica nije zbir privatnih interesa. Ona je emanet. Ona je nešto što nismo stvorili sami i što ne možemo trošiti samo za sebe. Odgovornost prema njoj nije dobrovoljna.

Bogatstvo koje ne vidi siromašne, znanje koje ne služi ljudima, sloboda koja se ne dijeli - sve to vodi u raspad iznutra. Tihi raspad zajednice koja je prestala osjećati obavezu jednih prema drugima.

Ovo nije romantiziranje siromaštva niti poricanje ličnog truda. Ovo je podsjetnik na poniznost. Niko od nas nije sam stigao ondje gdje jest. Iza svakog od nas stoji rad, žrtva, strpljenje i znanje onih koji su bili prije nas i oko nas - vidljivi i nevidljivi, poznati i zaboravljeni.

Ramazan bi trebao biti vrijeme kada to osvijestimo. Zahvalnost - prije svega Allahu, dž.š., a onda i svima koji su bili dio tog puta. Bez te svijesti, post ostaje na nivou dijete. Ritual bez supstance. Forma bez duše.

A mi znamo i možemo bolje od toga.

(Preporod.info)