MUKARNASI NAŠE VJERE |Hadži Salih ef. Hamzić – Savršen krug života

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Nakon što je austrougarska okupirala Bosnu I Hercegovinu, brojne, šta brojne, mnongobrojne porodice su napustile svoja viševjekovna ognjišta i otisnuli se u punu neizvjesnost, u nepoznate krajeve o kojima nikada ništa nisu čuli I gdje nikada nisu mogli sanjati svoje snove. O njima u Bosni skoro da nikada ništa nismo čuli. Koliko ih je bilo, kuda su išli, gdje su I pred kim molećivo pružali svoje ruke da im se udijeli mrven milosti. Ah, sve su to oni u sebi zatomili I sve je s njima zavjek nestalo… A Bog, Svevišnji Milosnik za ibreta nam je pokazao u jedan jedini primjer.  

Kao dječačić Salih ef. Hamzić s roditeljima je otišao u daleki Inegol u Turskoj. I upravo tada, u najranijem dobu, sudbina ga je isprobala – ostao je bez roditelja, prepušten sam sebi i svojoj volji za učenjem i vjerom. Njegov amidža je preuzeo brigu o njemu. Tu, u novoj zemlji, među nepoznatim ulicama i starim kamenim kućama, Salih je učio život – zanat krojača, discipline, ali i snagu srca.

Već kao dječak pokazivao je neobičnu sklonost ka znanju. Učio je Kur’an, svaku riječ s pažnjom i poštovanjem, a turski jezik bio mu je poput melodije koja ga je vodila kroz dane. Svaka nova stranica, svaki novi redak činili su njegov svijet širim, ali i težim – jer s mudrošću dolazi i odgovornost.

Kad je navršio sedamnaest, vratio se u rodni Mostar. Tu, među poznatim ulicama i kućama, našao je svoj stari dom, nastanio se kod svoje nane. Briga za nju i za imetak bila je njegova prva zrelost. Nakon ženidbe, tražio je više od običnog života – pohađao je dersove u Karađozbegovoj medresi, upijajući znanje koje će mu kasnije služiti cijeli život.

Njegov život nije bio samo knjige i učenja. Bio je trgovac, ali i vjerski službenik – duhovni vodič zajednici. Godinama je bio muezin, zatim imam Baba Bešir džamije, gdje je služio s potpunom predanošću, ne tražeći ništa za sebe, već sve ridaen lillahi. Ljudi su ga gledali i osjećali – njegova predanost, a njegova smirenost i dobrota bile su zarazne, poput svjetla u najmračnijem kutu.

Početkom 1968. godine, odlazak u Svetu zemlju otvara mu novi horizont. Saudijska Arabija, Mekka, Medina – mjesta gdje se vjera osjeća u svakom dahu. Svaki korak bio je podsjetnik da život vrijedi živjeti posvećeno, da služba drugima i Bogu oblikuje čovjeka. Na povratku kroz Tursku, ponovo je susreo rođake i prijatelje iz djetinjstva, kao da je na taj način htio da zatvori krug svog života, spajajući prošlost s onim što je postao i s onim što nikada nije trebao biti.

Hadži Salih ef. Hamzić bio je više od imama. Bio je čovjek čija je dobrota oblikovala ljude oko njega, čija je predanost vjeri i zajednici bila svjetionik. U svakom njegovom postupku osjećala se snaga i ljepota života posvećenog nečem višem od samog sebe.

(Prema tekstu objavljenom u Glasniku 1969.)

(Preporod.info)