MUKARNASI NAŠE VJERE |Čuvar otvorenih džamija

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

U našoj vjerskoj štampi često čitamo o ljudima koji ostavljaju hajrate. Nekad je to nova munara, nekad obnovljen harem, voda dovedena u džamijsko dvorište ili tiho kupljen građevinski materijal. To su, najčešće, ljudi skromnih mogućnosti, koji žive nenametljivo i sve što im ostane nakon osnovnih životnih potreba daruju — bez reklame i bez zahvalnica, samo u ime Allaha, džellešanuhu.

Među takvim ljudima bio je i Mehmed Mičijević.

Rođen je 1913. godine u Rabini, općina Nevesinje, gdje je završio mekteb i osnovnu školu. Njegov život nije bio lagan. Tokom Drugog svjetskog rata pretrpio je teška stradanja od Nijemaca i četnika, a ni mir nakon rata nije mu donio spokoj. Poslije 1945. godine suđen je kao mladi musliman i proveo je 27 mjeseci u zatvoru.

Od 1946. godine Mehmed živi u Mostaru. Grad u koji je došao bez velikih riječi, ali s tihom odlučnošću da služi. I služio je — godinama — kao mujezin, bez plaće i bez honora.

Njegov glas se najčešće čuo u dvije mostarske džamije: u Hadži Ahmed-bega Lakišića džamiji u Ričini i u Ćose Jahjahodžinoj džamiji na Musali. Na Musali mujezinsku dužnost obavlja od 1949. godine, gdje je naslijedio rahmetli Ibrahima Šapuha. U Ričini tu dužnost preuzima 1968. godine, nakon što je hadži Asim-aga Ćurić otišao u Cemicu, gdje je sve do bolesti 1983. godine besplatno obavljao imamsku i mujezinsku dužnost. Nakon njegove smrti 1986. godine, džamija u Cemici bila je trajno zatvorena.

Džamija u Ričini otvarala se svakog dana u ikindijsko vrijeme, te za džumu i Bajrame. Na Musali se klanjalo u akšam. U obje su se klanjale teravije, a u Ričini se učila i mukabela. Iza svega toga, gotovo nevidljivo, stajao je Mehmed Mičijević.

Vrijeme je, međutim, ostavilo traga. Mehmed je profesionalno obolio, a glas mu je skoro potpuno nestao. Ali ni tada nije odustao. Kada god bi mu zdravlje dozvolilo, dolazio je do džamija, otključavao ih, čistio unutrašnjost i dvorišta, navijao magnetofon za ezan i zamolio nekog džematliju da umjesto njega prouči ikamet.

Kada bi se razbolio, slao bi ključeve džamije drugom džematliji, s tihom molbom da je otvori i preuzme mujezinsku dužnost. I zahvaljujući njemu — i onima koji su mu pomagali — obje džamije su se svaki dan barem jednom otvarale.

Ova priča nije priča o velikim zdanjima ni o imenima uklesanim u kamen. Ovo je priča o čovjeku koji je svojim koracima, ključevima i upornošću produžavao život džamijama. I ostavljao nam tiho pitanje:hoće li neko nastaviti tamo gdje on stane, ili ćemo dopustiti da džamije postanu samo nijemi spomenici kulture?

Prema tekstu H. Hasandedić