Od petka do petka: Amina Mujela-Botić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 27. februara do 5. marta 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše mr.  Amina Mujela-Botić, projekt menadžer Jannah instituta.

Petak, 27. februara 2026.

Pretposljednjeg dana februara Allah me podsjetio na jednu važnu lekciju: djela se mjere prema namjerama. Planirala sam otići na drugu ramazansku džumu. Zahvalna sam Allahu što je omogućio da u Sarajevu postoji nekoliko džamija u kojima žene mogu klanjati džuma-namaz i biti dio džumanske gozbe koju naš muški dio džemata ljubomorno čuva. Nažalost, zbog jake glavobolje tog dana nisam bila u mogućnosti otići, ali se uzdam u vrijednost dobre namjere.

Večer su mi uljepšale polaznice Edukativnog programa za žene, Odjela za brak i porodicu Medžlisa IZ Sarajevo, na iftaru u Istiklal džamiji. Posebna radost tog susreta bila je vijest da su dvije polaznice programa odlučile da nose hidžab.

Posebna je čast biti dio ovog programa i svjedočiti promjenama koje on donosi u životima naših žena. Svaka od njih, a već ih je stotine prošlo kroz ovaj program, svjedoči koliko im program znači za duhovnost i svakodnevni život.

Zahvalna sam koordinatorici Odjela za brak i porodicu MIZ Sarajevo Sumeji Fidani na prilici da budem dio ovog programa. Iako sam tu u ulozi učitelja, s polaznicama sam uvijek u isto vrijeme i učenica.

Subota, 28. februara 2026.

Razbudila me zastrašujuća vijest o sukobu na Bliskom istoku. Kao neko ko pokušava svijet posmatrati kroz etičko-moralnu prizmu, bolno je jasno da u svakom ratu najviše stradaju oni koji su za rat najmanje odgovorni.

Ovoga puta vijesti su govorile o ubijenim učenicama osnovne škole. One nisu donijele političke odluke ili učestvovale u bilo kakvim sukobima. Ali su među prvima osjetile posljedice. To je, nažalost, obrazac gotovo svakog rata: oni koji se najmanje pitaju najviše stradaju, a oni koji se najviše pitaju često prođu s najmanje posljedica.

Istog dana sam imala i drugo od četiri ramazanska predavanja u džamiji Grbavica 2, kod Muhidin-ef. Topčagića. Na predavanju smo se pokušali zadubiti u značenja sure El-Ihlas, a posebno smo se zadržali na Allahovom imenu Es-Samed, koje se spominje u ovoj suri i nigdje drugo u Kur’anu. Es-Samed je Onaj Koji je apsolutan, savršen i samodostatan, Onaj Kome se sva stvorenja obraćaju u svojim potrebama. Kao da nas upravo ova sura podsjeća da sva druga Allahova imena i svojstva koja su spomenuta u Kur'anu, trebamo posmatrati kroz ovu dimenziju Njegove savršenosti i apsolutnosti, da bismo doživjeli istinski takvaluk.

Nedjelja, 1. marta 2026.

Dan je nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je da u vrijeme kada se glasalo o nezavisnosti, ja još nisam bila ni rođena. A ipak, Allah je već tada pripremao okolnosti za moju generaciju, da jednog dana živimo u zemlji u kojoj možemo biti slobodni, primjenjivati svoju vjeru, obrazovati se, družiti i rasti.

Dan su mi obilježila dva predavanja. Prvo, u džematu Tihovići u Vogošći. Govorili smo o posebnom postu čuvanja jezika od grijeha, ogovaranja, nepotrebnog govora i slično. Dok sada zapisujem ove retke, shvatam da je post, na svoj način, i naša lična deklaracija nezavisnosti od strasti, želja i prohtjeva, jer svjesno i dobrovoljno odlučujemo da se toga odričemo tokom mjeseca ramazana. To je čin kojim pokazujemo da nismo robovi svojih želja, nego da smo se spremni pokoriti višem cilju – Božijem zadovoljstvu i nagradi.

Drugo predavanje bilo je u Visokom, u džamiji Saračica, a govorili smo o tefsirskim dimenzijama sure El-Felek. Ova kratka sura nas, također, podsjeća na jednu vrstu nezavisnosti: da zaštitu, sigurnost i utočište ne tražimo u ljudima, nego u Allahu, u Onome Koji je potpuno neovisan i samodostatan. Tek kada se čovjek veže za Onoga Koji je apsolutno neovisan, on može postati istinski slobodan.

Ponedjeljak, 2. marta 2026.

Već smo ušli u drugu trećinu mjeseca ramazana, onu koju mnogi opisuju kao najtežu i najizazovniju. Daleko smo od završnice ramazana, a opet smo već dovoljno udaljeni od njegovog početka, radosti, ushićenja i svježine koji prate prve dane posta. Jedan od izazova ove trećine jeste upravo da smo već navikli na post i ramazansku duhovnu gozbu.

A kada se na nešto naviknemo, često to počnemo uzimati zdravo za gotovo, što smanjuje i osjećaj zahvalnosti i truda koji ulažemo.

Ove godine pokušavam ovoj trećini pristupiti malo drugačije. Ako osjetim fizički ili duhovni umor, pokušavam ovu trećinu iskoristiti za pripremu: da tijelu dam dovoljno odmora i da pripremim dove koje želim učiti u posljednjoj trećini ramazana tražeći noć Kadr.

Ovu sedmicu, osim ramazanskih aktivnosti, obilježava i moj svakodnevni posao.

Već pet godina radim online u jednom američkom islamskom institutu. Taj posao mi je otvorio pristup ženama iz različitih dijelova svijeta: SAD-a, Finske, Saudijske Arabije, Pakistana i mnogih drugih zemalja.

Kroz godine rada u međunarodnom okruženju, shvatila sam koliko smo kao ummet povezani, i da žene iz različitih dijelova svijeta nose slične brige, nade i izazove. Ta izloženost različitim kulturama i perspektivama natjera čovjeka da uči, da se mijenja i da svijet počne gledati šire nego prije. Zahvalna sam Allahu na tom iskustvu.

Nakon pet godina primjećujem i nešto drugo: sve jaču želju da dio tog iskustva donesem i u naše bosansko okruženje. Da neke ideje, vještine i načine rada koje sam upoznala kroz međunarodni rad pokušam prenijeti i u našu zajednicu. Možda je i to jedan od puteva na kojima nas Allah vodi – da kroz različita iskustva učimo, a zatim ono što smo naučili pokušamo vratiti tamo gdje pripadamo. I molim Allaha da u svemu tome podari bereket i olakša naredne korake.

Utorak, 3. marta 2026.

Ovog dana ramazana iftarim sama. To nije neobično za ramazan u našem životu. Priroda posla kojim se moj suprug i ja bavimo često podrazumijeva mnoge zajedničke iftare, druženja i predavanja tokom ramazana. Zbog toga je prostor za intimne, kućne iftare ograničen.

Trudim se biti zahvalna na prilikama koje nam Allah daje, da budemo korisni svojoj zajednici i da sa zajednicom dijelimo radost ramazana. S druge strane, ne mogu pobjeći od osjećaja usamljenosti koji me ponekad prati kad iftarim sama.

Pokušavam se suosjećati s ljudima koji nemaju pravo na izbor za samostalni ili grupni iftar, s ljudima koji su daleko od porodice, koji su izgubili svoje najbliže ili jednostavno nemaju nikoga s kim bi podijelili taj trenutak. Također, kroz lično iskustvo pokušavam se podsjetiti na jednu od najvećih blagodati vjere: da čak i kada je čovjek sam – ne mora biti usamljen.

Postoji Onaj Koji je uvijek prisutan. Onaj koji je El-Velijj – Zaštitnik, Prijatelj i Blizak Svome robu. Upravo to je jedna od najvećih utjeha koju vjera donosi; da čovjek, čak i u trenucima samoće, ima Nekoga Kome se može obratiti i s Kim može podijeliti svoje brige.

Ove sedmice dobili smo i vijest da je levha Ferhadija džamije, naslikana kroz Allahova imena, a u pripremi našeg kaligrafa Abdulhaka Hadžimejlića, spremna za uvakufljenje Banjalučkom muftijstvu. Kad god vidim radove našeg mladog, a tako talentovanog kaligrafa Abdulhaka, s kojim sam dijelila školske klupe u Karađoz-begovoj medresi, još sam više ponosna na mladost naše domovine i raduje me šta će sve naša mladost tek ponuditi islamskim naukama i islamskoj umjetnosti.

Srijeda, 4. marta 2026.

Četrnaesti je dan ramazana. Ovih dana u našoj porodici prisjećamo se Nedimove rahmetli nane Emsije koja je prije godinu dana preselila na ahiret. Ramazan uvijek nekako iznova otvori prostor za sjećanje na one kojih više nema među nama.

Danas je objavljena i petnaesta epizoda serijala koji ove godine radim s platformom IslamEDU, dok na poslu pregledam epizodu iz drugog ramazanskog serijala – onog o ženama u Kur'anu koji je za institut u kojem radim pripremila dr. Haifaa Younis.

Zadržavam se na ajetu u kojem je Allah ponudio ženama Poslanika, s. a. v. s., da izaberu između dunjaluka i ahireta, i razmišljam koliko smo zapravo i mi svaki dan suočeni s istim izborom. Naše odluke, ulaganje vremena i energije, na neki način pokazuju šta nam je preče - dunjaluk ili ahiret.

Danas su i društvene mreže preplavljene slikama ljudi koji u velikim količinama kupuju brašno, ulje i druge životne namirnice. Mnogi pokušavaju osigurati svoje porodice za neizvjesna vremena. Razmišljam o dubokoj ljudskoj potrebi za, makar prividnom, sigurnošću. I tu potrebu razumijem. I sama je osjećam.

Ali istovremeno pokušavam sebe podsjetiti na ono što Kur’an stalno vraća u fokus: da je opskrba ahireta važnija od opskrbe dunjaluka. Naravno, čovjek treba „vezati svoju devu“, kako nas uči Poslanik, s. a. v. s. Ali pitanje koje me više brine jeste: po koju cijenu?

Ako sam kupila stotinu kilograma brašna, hoće li zbog toga moj komšija ostati bez ijedne vreće? Ako sam osigurala sebe, da li sam pritom zaboravila da i drugi imaju gladna usta u svojim kućama?

Mislim da se upravo u takvim trenucima vidi pravi karakter čovjeka. Ne kada je sve mirno i sigurno, nego onda kada se i sam bojiš za sebe, svoju porodicu i svoju budućnost, a ipak u svom srcu pronađeš prostor za drugoga.

Četvrtak, 5. marta 2026.

Hvala Allahu, ispostili smo polovinu ovog mubarek mjeseca. Molim Uzvišenog da nam primi post i prekrije grijehe dobrim djelima.

Dan je obilježio put u Konjic, na iftar kod mame i sestre. Dok putujem, razmišljam o tome koliko me ovaj grad obilježio. Sjećam se svojih prvih, zimskih ramazana. Na teravije smo išli u toplim jaknama, ali bi nam ubrzo postalo toplo jer su džamije bile krcate. Voljela sam klanjati za tadašnjim imamom Vardačke džamije, rhm. Ahmedom Zategom. Teravije su bile lijepe, živahne i brze, kako to djeca i vole. Danas u toj džamiji teraviju predvodi Alija-ef. Drkić, čije teravije i danas okupljaju mnoge Konjičane. Za mene je ta džamija posebna i jer je to bio moj prvi mekteb. Tu sam naučila prva kur'anska slova i osnove vjere. Prisjećam se svojih muallima, Nazif-ef. Gariba, muallime Fatime Garib i muallime Admire Jusufović.

Iz Konjica, potekla je i ljubav prema vjeri koja me kasnije odvela na moj veliki životni put, u Karađoz-begovu medresu u Mostaru, a zatim na Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Sa svojih petnaest godina, prvi put sam napustila porodični dom, kako bih mogla učiti o svojoj vjeri.

Zbog toga Konjic zauzima posebno mjesto u mom srcu. U njemu je moja majka Behija. U njemu je ukopan moj rahmetli babo Ramiz. U njemu su počeci mog puta vjere. Drago mi je što je završetak prve polovine ovog ramazana obilježio povratak tim počecima - sjećanju na prve iftare, teravije i dječiju radost koju je ramazan uvijek donosio.

Zahvalna sam i ljudima koji i danas njeguju ramazansku tradiciju u našem gradu. Svaki put kada se vratim u svoj grad, osjetim unutrašnje resetovanje. Kao da me Konjic uvijek podsjeti odakle sam krenula i zašto je vrijedilo krenuti tim putem.

Narednih sedmica putujemo u Bosansku Dubicu kod Safet-ef. Beganovića i muallime Lejle Beganović. Zajedno ćemo bajramovati u rodnom kraju mog supruga Nedima i prisjećati se ramazana ispunjenog radošću, mirom, i beskrajnom svjetlošću duhovnih užitaka.

(Preporod.info)