MOJ RAMAZAN | Nihad Kreševljaković: Ramazan za mene znači kraj prethodne i početak nove godine života

U serijalu "Moj ramazan", koji tokom ramazana objavljujemo na portalu Preporod.info, naši sagovornici govore o ovom mjesecu iz ličnog ugla, dijeleći s nama kratka, neposredna razmišljanja o tome kako ramazan oblikuje njihov svakodnevni život, navike i prioritete.

Riječ je o zapisima osoba iz različitih oblasti društva, koji ramazan opisuju onako kako ga danas žive – kroz iskustvo, sjećanje, praksu ili lični osjećaj duhovne potrebe.

Niko od njih ne tumači ramazan drugima, već ga svjedoči i dijeli s nama. Upravo u tome je vrijednost ovih kratkih odgovora koji pokazuju kako se ramazan, bez velikih riječi i teorijskih objašnjenja, prelama u stvarnim životnim okolnostima, između profesionalnih obaveza, lične discipline i odnosa prema drugima.

O svom iskustvu ramazana, danas govori Nihad Kreševljaković, bosanskohercegovački historičar, producent, scenarista i kulturni radnik iz Sarajeva. Od 2012. godine je direktor sarajevskog Ratnog muzeja, a dugogodišnji je direktor u MESS-a, međunarodnog pozorišnog festivala.

Autor je i producent dokumentarnih filmova i kulturnih projekata.

1.    Kako danas, s trenutnim životnim iskustvom, doživljavate ramazan i njegov dolazak?

Ramazan je već dugo centralna vremenska tačka u koordinatnom sistemu mog života i praktično dolazak mjeseca ramazana označava kraj prethodne i početak nove godine života. Uvijek dolazi u pravom trenutku, poput pojasa za spasavanje od nas samih.

2.    Koji je prvi ramazan kojeg se živo sjećate i zašto je baš taj ostao urezan u Vašem pamćenju?

Sjećam se mjeseca ramazana još iz ranog djetinjstva i svog prvog posta, bez „našivanja“. Sjećam se i da je bilo vrlo vruće, jer su to bili oni ljetni periodi kada je dan najduži. U pamćenju su mi ostali i samuni s puterom kao posebna poslastica, kao i teravije po džamijama sarajevskih mahala.Ipak, najposebnije i najdublje sjećanje vezano je za ramazane u periodu opsade. Ti mjeseci su za mene nešto sasvim posebno. Najposebnije. Opsada i taj period sami po sebi su bili jedno posebno duhovno iskustvo u smisilu jasne svijesti o blizini trancendetalnog, u tom osjećaju da je onostrano tako blizu I realno. To da je taj osjećaj duhovne stvarnosti bio snažniji nego u običnim vrmeenima, učinilo je i te ratne ramazane posebnijim kao  prilikom za  jednu zasebnu refleksiju.

3.    Postoji li ibadet ili ramazanska praksa kojoj se posebno radujete i koja vam donosi unutrašnji mir?

Mukabele su sigurno posebnost mjeseca ramazana u Sarajevu i mukabela u Begovoj džamiji jedno je od najljepših iskustava koje se može doživjeti.

U krugu naše porodice ramazan je uvijek bio i vrijeme hatme u našoj kući, koja se učila pred dušu moga dede i nane. To je bio običaj koji je prakticirao moj dedo Hamdija Kreševljaković, koji je svake godine predavao hatmu svojim roditeljima. Koliko znam, slično kao što je kod Mujezinovića postojao običaj Bedrije, u našoj kući se uvijek učila ta hatma. Čini mi se da je rahmetli hafiz Traljić znao reći da je to možda i najstarija takva kućna hatma u Sarajevu.

Ljudi koji su učili te hatme zapravo su svojevrsna historija Sarajeva. Pored hafiza Traljića, u posebnom sjećanju mi je i lik Fejzulah-ef. Hadžibajrića, ali i brojnih drugih od kojih su mnogi već preselili.

4.    Kako uspijevate uskladiti profesionalne obaveze i ramazanske duhovne potrebe?

Jedva, ali prije svega zahvaljujući razumijevanju drugih ljudi. Lijepo je vidjeti da mnogi u tom mjesecu prema postačima pokazuju veći stepen tolerancije i obzira, i tu osobinu zaista poštujem i cijenim. Nadam se da će oni također za to biti nagrađeni.

Inače nastojim da u tom periodu imam što manje obaveza, ali se često dogodi da ih baš tada bude najviše.

5. Postoje li trenuci iz ramazana koji su vas godinama mijenjali – vrijednosti, pogledi, odnosi prema ljudima?

Sigurno da postoje, jer ramazan u svojoj suštini i jeste ta tačka sagledavanja, obnove i promjene… Promjene vlastitog pogleda na svijet i na sebe.

Zanimljivo mi je kako sam od tačke kada sam svaku noć analizirao vaktiju i računao koliko je dana posta prošlo, došao do toga da se danas ponekad desi da prođe pola ramazana, a meni se čini kao da je prošlo tek nekoliko dana.

U svakom danu posta uživam i molim Boga da mi podari zdravlje kako bih uvijek mogao obavljati taj ibadet, ako Bog da. Ipak, nisam od onih koji tuguju kada ramazan prođe. Meni je zanimljivo da ramazan traje baš onoliko koliko treba, ni dana duže, ni dana kraće.

6. Šta u vašem domu ili porodici čini ramazansku atmosferu posebnom – običaji, zajedničke prakse, detalji?

Govorio sam već o toj hatmi. Ona je nešto posebno.

Iskreno govoreći, ja nekada volim iftariti i na način koji nema nikakve ceremonijalne crte. Doček tog posebnog trenutka prekida posta u tišini zna biti jednako intenzivan i lijep kao i oni iftari kada se okupi mnogo ljudi.

Iako ga danas ne stignem često prakticirati, lijep mi je i stari običaj da se svaku noć teravija klanja u drugoj džamiji.

7. Kako vidite značaj posta u savremenom životu, koji je često ubrzan, stresan i fragmentiran?

Mislim da je upravo u takvom vremenu značaj posta možda još i veći nego ranije. Post nas vraća mjeri i podsjeća nas da čovjek može živjeti s mnogo manje nego što misli da mu je potrebno.

U vremenu stalne žurbe i buke, post nas prisiljava da usporimo i da se ponovo susretnemo sa samima sobom. On nas podsjeća da život nije samo niz obaveza i rokova, nego i prostor u kojem čovjek mora pronaći vrijeme za tišinu, razmišljanje i zahvalnost.

8. Koju poruku smatrate najvažnijom u ramazanskim noćima – sebi, svojoj porodici, zajednici?

To je zapravo ono što izgovaramo u dovama. Pored traženja oprosta, zdravlje je ono što najčešće želimo sebi i onima koji su nam najbliži.

Molimo i za mir, posebno u onim zemljama gdje su ljudi izloženi nepravdi, stradanju i velikim kušnjama. Molim da u zemlji u kojoj živimo imamo ljude kojima je Bog zadovoljan i pravedne ljude na vlasti koji nisu korumpirani, te da budemo od onih kojima je podaren razum i kojima je On zadovoljan.

Godinama, pa i prije posljednjih događaja, u svojim dovama molim za mir i oslobođenje Palestine, jer nju vidim kao jednu od ključnih tačaka od kojih bi mogla započeti pozitivna promjena u svijetu, posebno u pogledu naših društvenih vrijednosti.

9. Na koji način ramazan utiče na vaše razumijevanje brige prema drugima?

Mislim da je briga prema drugima najljepša manifestacija još važnije brige prema samome sebi.

Kada čovjek spozna da je njegova sreća često rezultat sreće koju uspije donijeti drugima, tada se otvara mogućnost da se vratimo svijetu u kojem se ljudi osjećaju mnogo bolje i sigurnije jedni uz druge.

10. Ako biste mogli izdvojiti jednu misao ili preporuku o doživljaju ramazana, šta bi to bilo?

Oni koji prakticiraju uglavnom to znaju. Čovjek treba nastojati ramazan doživjeti kao dar, a ne kao obavezu. Kada ga prihvatimo na taj način, ramazan prestaje biti samo mjesec posta i postaje prostor u kojem čovjek može iznova pronaći ravnotežu u sebi, ali i obnoviti svoju vezu sa drugima kao i sa Stvoriteljem. Ako iz ramazana izađemo makar s malo više mira u sebi i s malo više razumijevanja za ljude oko nas, onda smo iz tog mjeseca ponijeli nešto suštinsko. Uz to mjesec Ramazan za mene je i jedan poziv na promišljanje o važnosti znanja, o važnosti intelektualnog u našim životima, o važnosti čitanja, sticanja znanja… Nije bez razloga to mjesec kada se muslimani pozivaju da čitaju Kur'an. Sa tom snagom koju mjesec Ramazan može donijeti nastavak godine spremni smo da prođemo kroz cijelu godinu trudeći se biti što više slični onome kakvi smo se trudili biti u mjesecu Ramazanu.

(Preporod.info)