MOJ RAMAZAN | Semir Krnjić: Mislim da u duši postoji posebno mjesto koje se raduje jedino za ramazan

U serijalu "Moj ramazan", koji tokom ramazana objavljujemo na portalu Preporod.info, naši sagovornici govore o ovom mjesecu iz ličnog ugla, dijeleći s nama kratka, neposredna razmišljanja o tome kako ramazan oblikuje njihov svakodnevni život, navike i prioritete.

Riječ je o zapisima osoba iz različitih oblasti društva, koji ramazan opisuju onako kako ga danas žive – kroz iskustvo, sjećanje, praksu ili lični osjećaj duhovne potrebe.

Niko od njih ne tumači ramazan drugima, već ga svjedoči i dijeli s nama. Upravo u tome je vrijednost ovih kratkih odgovora koji pokazuju kako se ramazan, bez velikih riječi i teorijskih objašnjenja, prelama u stvarnim životnim okolnostima, između profesionalnih obaveza, lične discipline i odnosa prema drugima.

O svom iskustvu ramazana, danas govori pisac Semir Krnjić. 

1. Kako danas, s trenutnim životnim iskustvom, doživljavate ramazan i njegov dolazak?

Stariji insan u svakom ramazanu svjedoči posebnoj i neopisivoj radosti. Kod nas, u našem kraju, ramazanlije je pravio i prodavao pekar Šaćir, a sada to rade njegova djeca. Djeca su Šaćira mnogo voljela i nestrpljivo čekala da dođe, kako bismo vruće somune čvrsto privili uz male grudi da nam ne bi ispali.

Sve ima svoj miris, ali ramazan ima miris radosti i ispunjenosti koji nikada iz duše ne iščezava. Šaćir bi nam uvijek poklonio nešto – kroasanu ili koju kiflu – a često bi i neko od komšija počastio malu djecu.

Sada, kada sam u godinama u kojima znam da više ne mogu zavaravati sebe mišlju da ramazan nikada neće proći, sjetim se kako smo mi, djeca, željeli i govorili: „Sada će on zauvijek ostati.“ Uz tu želju duša odrasta. A ono što u grudima nikne i ostane, ne bi se dalo za dunjaluk.

2. Koji je prvi ramazan kojeg se živo sjećate i zašto je baš taj ostao urezan u Vašem pamćenju?

Bio sam treći razred osnovne škole. U mom selu bilo je mnogo djece. Bilježili smo koliko postimo, brojali dane ramazana, umorni i gladni.

Nadovezati je mogla samo nena; ako nena kaže da se može, onda je bilo sve u redu. Mnogo vremena provodili smo napolju, igrali se, čekali ramazanlije, učili ilahije… Bilo je to posebno vrijeme. Duše su se radovale, pogotovo dječije, iskrene duše.

3. Postoji li ibadet ili ramazanska praksa kojoj se posebno radujete i koja vam donosi unutrašnji mir?

Radujem se svakom dahu, svakoj sekundi i svakom treptaju u ramazanu. Sama pomisao da dišem ramazan donosi mi mir i radost.

4. Kako uspijevate uskladiti profesionalne obaveze i ramazanske duhovne potrebe?

Organizacija je ključna. Sve se uspije kada se napravi dobar plan. Ipak, kao i svi, ramazanu dajemo prednost.

5. Postoje li trenuci iz ramazana koji su vas godinama mijenjali – vrijednosti, pogledi, odnosi prema ljudima?

Od ramazana do ramazana insan sebe koriguje. Ono najvažnije što nauči jeste da teži Božijem zadovoljstvu – da je jedino Njegovo zadovoljstvo bitno. Ako tome težimo, svaki naš postupak svjedočit će o tome.

6. Šta u vašem domu ili porodici čini ramazansku atmosferu posebnom – običaji, zajedničke prakse, detalji?

Najveća je posebnost to što smo svi na okupu, zajedno, i što zahvaljujemo Gospodaru na blagodatima dina, domovine, ramazana i porodice.

Iftariti u svojoj domovini, sa svojom porodicom, velika je blagodat. Iftar, kahva, pa teravija. Reklo bi se – standardno, kao kod svih – ali to je posebna blagodat.

7. Kako vidite značaj posta u savremenom životu, koji je često ubrzan, stresan i fragmentiran?

Danas, u ovoj prolaznosti vremena i površnosti, postiti znači zastati, udahnuti i osvježiti svoju nutrinu, osjetiti one dubine sreće koje može osjetiti samo musliman.

Tada učinimo jedan korak – ne naprijed niti nazad – nego u dubinu duše, da osjetimo slast ibadeta, dove i blagodati dina.

8. Koju poruku smatrate najvažnijom u ramazanskim noćima – sebi, svojoj porodici, zajednici?

Od ramazana do ramazana ispravljati se i biti bolji. Učvrstiti svoju vezu s Gospodarom.

Biti svjesni jedni drugih. Allah je uz džemat, a šejtan uz pojedinca, stoga se držimo zajednice, podržimo i pomozimo jedni druge.

9. Na koji način ramazan utiče na vaše razumijevanje brige prema drugima?

Naš Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Nemojte jedni drugima zavidjeti, nemojte jedni druge varati, nemojte jedni druge mrziti, nemojte jedni drugima leđa okretati, nemojte jedni drugima otimati kupoprodaju. Budite Allahovi robovi – braća!

Musliman je brat muslimanu: ne smije mu nepravdu učiniti, ne smije ga ostaviti na cjedilu, ne smije ga slagati niti ga smije poniziti. Svijest o Allahu je ovdje (rukama je pokazao na prsa, tri puta). Dovoljno ti je zla da poniziš svoga brata. Muslimanu su prema drugom muslimanu zabranjeni njegova krv, imetak i čast.“

Svijest o drugima treba biti stalna, a u ramazanu posebno. Treba da se družimo, pomažemo i budemo upoznati s potrebama naših džematlija. Ako smo u prilici pomoći, budimo prvi koji će ponuditi pomoć. Mnogo se toga u insanu mora slomiti da bi svoju potrebu kazao drugom insanu. Razvijajmo empatiju i osjećaj za one do nas.

10. Ako biste mogli izdvojiti jednu misao ili preporuku o doživljaju ramazana, šta bi to bilo?

Mislim da u duši postoji posebno mjesto koje živi i raduje se jedino za ramazan. Vjerujem da biće insana nikada ne može biti toliko sretno kao u ramazanu.

Kada sreća, radost i ispunjenost ne bi imale ime, ja bih ih ramazanom zvao.

(Preporod.info)