MOJ RAMAZAN | Murat Tahirović: Ramazan me u ratnom periodu naučio da je čovjek najjači onda kada mu pokušaju oduzeti dostojanstvo

U serijalu "Moj ramazan", koji tokom ramazana objavljujemo na portalu Preporod.info, naši sagovornici govore o ovom mjesecu iz ličnog ugla, dijeleći s nama kratka, neposredna razmišljanja o tome kako ramazan oblikuje njihov svakodnevni život, navike i prioritete.

Riječ je o zapisima osoba iz različitih oblasti društva, koji ramazan opisuju onako kako ga danas žive – kroz iskustvo, sjećanje, praksu ili lični osjećaj duhovne potrebe.

Niko od njih ne tumači ramazan drugima, već ga svjedoči i dijeli s nama. Upravo u tome je vrijednost ovih kratkih odgovora koji pokazuju kako se ramazan, bez velikih riječi i teorijskih objašnjenja, prelama u stvarnim životnim okolnostima, između profesionalnih obaveza, lične discipline i odnosa prema drugima.

O svom iskustvu ramazana, danas govori Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.

1. Kako danas, s trenutnim životnim iskustvom, doživljavate ramazan i njegov dolazak?

Danas ramazan doživljavam kao povratak sebi, vrijeme kada se srce presabere, a duša umiri. Njegov dolazak osjećam kao tiho podsjećanje na ono što je u životu suštinski važno, podsjeti me da sam preživio, ali i da imam obavezu da živim časno i uspravno.

2. Koji je prvi ramazan kojeg se živo sjećate i zašto je baš taj ostao urezan u Vašem pamćenju?

Najživlje pamtim ramazan iz djetinjstva, ne sjećam se tačno godine, mislim da sam imao desetak godina i da je bilo ljetno doba, dani dugi. Bilo je vrijeme žetve pšenice, sve se radilo ručno a svi su postili, na više od trideset stepeni od sehura do iftara po 17 sati bez hrane i vode. Nekoliko starijih osoba bi zatražilo samo malo hlada da se priberu i nastavljali. Mi djeca bi pred iftar imali zadatak da trčimo do bunara po svježu izvorsku vodu za iftar. Jedan od težih primjera kada sam prvi put postio cijeli dan i čekao ezan s porodicom. Taj osjećaj ponosa i zajedništva ostao je duboko urezan. Pamtim i ramazan u ratnom periodu koji me naučio da je čovjek najjači onda kada mu pokušaju oduzeti dostojanstvo.

3. Postoji li ibadet ili ramazanska praksa kojoj se posebno radujete i koja vam donosi unutrašnji mir?

Praktikujem noćne dove, jer su me upravo dove održale u najtežim trenucima. U tišini ramazanske noći pronalazim snagu da nastavim svoju borbu za istinu.

4. Kako uspijevate uskladiti profesionalne obaveze i ramazanske duhovne potrebe?

Svaka obaveza ima svoje vrijeme, bitno je da se znate organizovati. Sve ostalo je dio svakodnevnice. Ramazan donosi svoje radosti i male promjene ali promjene koje vas osnažuju u svakom smislu.

5. Postoje li trenuci iz ramazana koji su vas godinama mijenjali – vrijednosti, pogledi, odnosi prema ljudima?

Ramazani nakon rata su me učili praštanju, ali ne i zaboravu. Naučili su me da se dostojanstvo čuva istinom i istrajnošću.

6. Šta u vašem domu ili porodici čini ramazansku atmosferu posebnom – običaji, zajedničke prakse, detalji?

U mom domu ramazansku atmosferu čine tišina, zahvalnost i svijest da je zajednički iftar dar koji nekada nismo imali. Svaki ezan doživljavam kao potvrdu da smo opstali.

7. Kako vidite značaj posta u savremenom životu, koji je često ubrzan, stresan i fragmentiran?

U savremenom, užurbanom svijetu post me vraća suštini, skromnosti i saburu. On me podsjeća da glad koju danas svjesno podnosim nije ista kao ona koju sam nekada morao trpjeti, ali da iz obje učim.

8. Koju poruku smatrate najvažnijom u ramazanskim noćima – sebi, svojoj porodici, zajednici?

U ramazanskim noćima sebi i drugima ponavljam da pravda možda kasni, ali istina ne smije utihnuti. Vjera mi daje snagu da u tome ostanem postojan.

9. Na koji način ramazan utiče na vaše razumijevanje brige prema drugima?

Ramazan produbljuje moju brigu prema drugima jer znam kako izgleda kada te svijet zaboravi. Zato smatram da je naša dužnost da budemo glas onih koji ga više nemaju.

10. Ako biste mogli izdvojiti jednu misao ili preporuku o doživljaju ramazana, šta bi to bilo?

Ako bih izdvojio jednu misao, to je da ramazan za mene nije samo mjesec lične duhovnosti, nego i mjesec odgovornosti. Kao neko koga život nije milovao, naučio sam da se dostojanstvo može braniti i kada vam je oduzeta sloboda, a danas kroz rad Udruženja žrtava i svjedoka genocida ramazan doživljavam kao podsjetnik da istina, sjećanje i borba za pravdu također mogu biti ibadet i da svjetlo koje smo tada tražili u tami danas moramo biti drugima.

(Preporod.info)