Ramazanska praksa u Srebrenici: "Znanje vrijedi kada je u službi ljudi"

Piše: Hasanbašić Malik

„Čast je služiti ondje gdje je to najpotrebnije, jer znanje svoju puninu ostvaruje tek onda kada preraste u oslonac onima koji bol podnose u tišini i dubokoj kontemplaciji.“

Kao student druge godine islamske teologije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, ramazansku praksu u tekućoj akademskoj godini realiziram u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici.

Dolazak na praksu u Srebrenicu za mene ne predstavlja samo akademsku obavezu, nego prije svega emanet i veliku čast.

Ramazanska praksa je prilika da teorijsko znanje dobije svoje lice i ime, da se pretoči u susret, riječ, savjet i zajednički ibadet. To je vrijeme u kojem student uči ne samo kako govoriti o vjeri, nego kako je živjeti zajedno s narodom.

Srebrenica je mjesto posebne težine i posebne poruke. Ovdje vjerski život ima dublju dimenziju sabura, ustrajnosti i tihog dostojanstva.

U safovima Čaršijske džamije osjeti se toplina zajedništva i snaga onih koji su odlučili ostati i svjedočiti vjeru na svome ognjištu.

Klanjati teraviju u Srebrenici znači osjećati više od uobičajene ramazanske atmosfere. U tim trenucima osjeti se tišina sjećanja, ali i snaga opstanka.

Dove koje se uče nose posebnu težinu, a suze koje se potajno obrišu govore o dubokoj povezanosti s vjerom i domovinom. U tim safovima čovjek shvati da ramazan ovdje nije samo mjesec posta, nego i mjesec potvrde identiteta, nade i povjerenja u Allahovu milost. To iskustvo u meni budi dodatnu odgovornost da budem dostojan emaneta koji nosim kao budući imam.

Tokom ramazana u džematu se organizuju svakodnevne mukabele, predavanja, druženja s omladinom i zajednički iftari. Mukabela se uči svaki dan nakon sabahskog ezana i prije podne-namaza, a ti jutarnji i prijepodnevni susreti uz Kur’an imaju posebnu duhovnu snagu.

U tišini džamijskog prostora, dok se ajeti nižu jedan za drugim, osjeti se smirenost i blizina Božije riječi koja okuplja generacije i povezuje ih u zajedničkom ibadetu.

Posebno dirljiv prizor predstavljaju djeca koja su tek završila put sufare i započela svoje prvo samostalno učenje Kur’ana.

Na njihovim licima vidi se iskrena želja da prate mukabelu, iako se ponekad suočavaju s blagom poteškoćom u praćenju harfova i tempa učenja. Taj spoj dječije ozbiljnosti, truda i ponosa dok prate redove Mushafa daje posebnu ljepotu tim trenucima. Uz njih sjede stariji džematlije, čiji smireni glasovi i iskustvo svjedoče dugogodišnjoj povezanosti s Kur’anom. U tom safu, između prvih koraka i zrele ustrajnosti, jasno se ogleda kontinuitet vjere i prenošenje emaneta s generacije na generaciju.

Posebno mjesto u ramazanskim aktivnostima zauzima praksa koju Medžlis organizira već sedam godina, podjela iftara majkama Srebrenice. Iftare neposredno pred akšamsko vrijeme dijelim zajedno sa svojim kolegom, i ti trenuci ostavljaju dubok trag u meni.

Osmijeh starice koja u tom gestu pažnje prepoznaje da nije zaboravljena govori više od mnogih riječi. Ponekad njihove iznemogle, ali dostojanstvene ruke tiho doture zamotanu novčanicu u maramici, kao znak zahvalnosti i želje da i same učestvuju u hajru.

Ti trenuci bude snažne emocije i podsjećaju me da istinska vrijednost služenja leži u susretu, pažnji i ljudskoj toplini.

Džemat živi ramazan punim intenzitetom, ne samo kroz ibadet, nego i kroz međusobnu brigu i solidarnost. Omladina je izuzetno aktivna i od samog početka ramazana veliki dio safova čine upravo naši najmlađi. Njihova prisutnost daje posebnu dinamiku i nadu, jer upravo oni predstavljaju budući stub zajednice. Dječiji osmijesi i žamor nakon namaza unose vedrinu u prostorije džamije, kao da svjetlost ramazana dobija svoje najljepše lice kroz njihovu radost.

Jednom sedmično organizuju se druženja za omladinu, koja posjeti veliki broj mladih. Vrijeme provedeno s njima prolazi gotovo neprimjetno u razgovoru, razmjeni mišljenja i zajedničkom promišljanju. Ta energija mladih ljudi dodatno potvrđuje da džemat ima zdrav temelj i sigurnu budućnost.

Jedna od posebnih radosti ovogodišnjeg ramazana jeste i činjenica da po prvi put imamo ramazanski top koji oglašava kraj posta.

Njegov zvuk u akšamskom sutonu unosi dodatnu svečanost i simboliku, podsjećajući nas na tradiciju i zajednički trenutak iščekivanja iftara koji povezuje cijeli grad. Nakon njegovog pucnja, kandilji naše čaršijske ljepotice zasijaju snažnije nego ijedne prethodne godine, nakon nedavne renovacije. Taj prizor, u kojem svjetlost obasjava obnovljene zidove i okupljene vjernike, dodatno naglašava ljepotu zajedničkog iftara i duhovnu puninu ramazanskog sutona.

Kao student na praksi, imam priliku, ne samo posmatrati ove procese, nego i aktivno učestvovati u njima kroz rad s omladinom, razgovore s džematlijama i podršku organizaciji aktivnosti. Upravo u toj neposrednoj uključenosti spoznajem stvarnu dimenziju služenja zajednici i odgovornost koju nosi poziv kojem sam se posvetio.

Zahvalan sam džematu na ukazanom povjerenju, kao i glavnom imamu Damir-ef. Peštaliću i imamu Čaršijske džamije Ahmed-ef. Hrustanoviću, koji su me dočekali s iskrenom toplinom i prihvatili kao dio svoje porodice.

Njihova otvorenost, briga i spremnost da podijele iskustvo ostavili su snažan utisak na mene, utisak koji će me pratiti kroz cijeli život i buduću karijeru.

Kroz svoj praktični primjer oni svakodnevno pokazuju kakav imam treba da bude, blizak narodu, postojan u vjeri, odgovoran u službi i dostojanstven u nastupu. Njihov rad potvrđuje da imami na ovim prostorima nisu samo predvodnici u namazu, nego istinski stubovi naše cjelokupne zajednice i čuvari njenog duhovnog kontinuiteta.

Posebnu težinu ovogodišnjem ramazanu daje činjenica da je moj kolega Amer Aljić teravih-imam u Memorijalnom centru u Srebrenici, i to pod mentorstvom glavnog imama Damir-ef. Peštalića te Faruk-ef. Hasanovića, predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica i imama džemata Potočari. Ta uloga nosi izuzetnu simboliku i odgovornost, jer predvoditi namaz na mjestu koje je trajni podsjetnik na stradanje i opomenu znači svjedočiti vjeru u prostoru duboke kolektivne memorije.

Inicijativa za ovu praksu potekla je od majki Srebrenice, koje su izrazile želju da u mubarek noćima ramazana klanjaju uz svoje najmilije, učeći dove i Kur’an na mjestu gdje su njihovi sinovi, muževi i očevi našli svoj smiraj. Njihova želja duboko je ukorijenjena u vjerovanju koje nas Uzvišeni Allah uči u Kur’anu, da šehidi nisu mrtvi, nego živi.

Ramazan u Srebrenici podsjeća da je znanje vrijedno samo onda kada je u službi ljudi. Nadam se da ću opravdati ukazano povjerenje i da će ovaj ramazan ostati trajno upisan u moje sjećanje kao mjesec služenja, učenja i duhovnog sazrijevanja.

 (Preporod.info)