Munira Subašić o 30 ramazana bez sina: Volio je život, ubijen je zato što je imao drugo ime i prezime

Portal Preporod.info u  mjesecu ramazanu želi posebnu pažnju i čast posvetiti majkama, žrtvama genocida, onima koje čuvaju sjećanja, istinu i naše dostojanstvo, onima čiji ramazani već decenijama protiču u saburu i dovama za svoje najmilije.

Zvat ćemo ih, javit im se, poselamiti, ispričati s njima. Tamo gdje budemo mogli, posjetiti ih. I poslati jasnu poruku da nisu same i zaboravljene.

Piše: Amina Nuhanović

Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, svjedočanstvo je majčinske boli, ali i snage, dostojanstva i nepokolebljive vjere.

U genocidu u Srebrenici ubijen joj je sin Nermin, kao i brojni članovi porodice. Trideset godina poslije, ramazan u njenom domu više nikada nije isti, ali nije ni ugašena nada, ni borba za istinu.

Govoreći o vremenu prije rata, Munira se prisjeća ramazana kao posebnog perioda ispunjenog toplinom porodice i komšiluka.

– Prije smo se pripremali za ramazan s velikom voljom. Odlazila sam svekru i svekrvi, majci i ocu, nosila poklone, pitala kada će praviti iftar da dođemo sa djecom i mužem. Htjela sam da moja djeca osjete ramazan i u Srebrenici i u Potočarima i u Buracima, tamo gdje sam bila rođena, gdje sam se udala ali i gdje sam živila. Tako sam ih učila o ljepotama ramazana, da bi I oni mogli to na svoju djecu prenositi  – prisjeća se.

U njenoj kući su se danima prije posta pripremale jufke, sušile kore za pite, pravila tarhana, pilav, kolači. Kaže da ništa ne miriše kao somun pred iftar.

– Nikad ne može mirisati hljeb kao što miriše uz ramazan. Cijela čaršija, kuće i avlije, sve miriše drugačije. Iako nismo pravili velike iftare kao sada, ali okupljanja su bila iskrena i porodična.

Pozivala bi i komšije koji nisu muslimani da vide kako izgleda iftar. Željela sam da da duh ramazana osjete svi, bez obzira na vjeru.

Nažalost, danas nema mnogo takvih druženja, iftara, ramazana...ali ipak ovaj sveti mjesec donosi nam mir, spokoj dušama, približava nas Gospodaru, ali i našim ubijenim u dovama dok za njih molimo i od Allaha tražimo da s njima budemo u džennetu – kaže Munira.

Tri decenije nakon genocida, danas ramazan Munira dočekuje bez sina. Ipak, u njenom životu postoje i svjetlije tačke, drugi sin, snaha, unučad.

 – Imam, hvala Bogu, sina, najbolju snahu na svijetu, troje unučadi, i unuku koja se udala. Pravimo iftare i ovdje i u Srebrenici. Ali nije isto. Prije sam spremala s voljom, danas spremam bez nje – kaže Munira.

Posebno mjesto u njenom životu ima centar u Srebrenici gdje svake godine organizuje iftare. Ne pravi razliku među ljudima, poziva i „obične ljude“ i profesore, doktore, policajce, analitičare, sve koji su na bilo koji način radili na istini o Srebrenici.

 – Prošle godine bilo je blizu 98 mojih Srebreničana, Bratunčana, Vlaseničana. Zamolim ih da, ako neko s nekim ne govori, pruži ruku tom drugom. I uspijem. To je za mene najveći uspjeh, kad pomirim dvoje ljudi. Taj dan bude poseban, podsjeća na zajedništvo, sreću, budi se neko veselje. Majke donose pite, kolače, razna jela. Druženje traje do sehura. Učimo dove za ubijene – kaže Munira.

Priča da njene dove nisu samo za njenog sina.

 – Nikad nisam proučila Fatihu a da nisam rekla: svi oni koji su vas odveli od nas, pogotovo našu mladu snagu, neka ih stigne kazna. Djeca se rode nevina. Moj sin je volio život. Bio je najbolji u školi, sportista, volio društvo.

Da mu neko uzme život samo zato što ima drugo ime i prezime, od Allaha molim da to ne smije ostati bez kazne. Istovremeno, vjerujem da su naši ubijeni šehidi i da su dženetlije. Vjerujem da će nas tamo čekati na onom svijetu.

Dok sjedim u svojoj kući kada sam u Potočarima, s balkona vidim mezar moga sina i muža. Mislim da i oni osjete našu ljubav – kaže Subašić.

Uoči 1. marta, Dana nezavisnosti, njena poruka domovini je jasna i snažna.

 – Domovina je druga majka. Ko ne voli domovinu, ne voli ni svoju majku. Mi nemamo druge domovine osim Bosne i Hercegovine – ističe.

Govori da je obišla svijet, ali nigdje nema zemlje kao Bosne.

 – Nigdje ne mirišu ruže kao u Bosni. Nigdje nema takve vode, takvog zraka. Nigdje nema Bosne. Razumije one koji su morali otići „trbuhom za kruhom“, ali poručujem im da nikada ne smiju zaboraviti mezarja svojih najmilijih – poručuje Subašić.

Na kraju, njene riječi ostaju kao zavjet:

 – Nikad nećemo halaliti, nikad nećemo oprostiti, nikad nećemo zaboraviti. Oni koji su počinili, oni su zločinci. Naša su djeca šehidi –kaže Munira.  

Ova ramazanski razgovor s majkom žrtve genocida, nije samo sjećanje na prošlost. To je trajna borba za istinu, pravdu i dostojanstvo, borba jedne majke koja je izgubila sina, ali nije izgubila glas.

(Preporod.info)