MOJ RAMAZAN | Lamija Alili: Post je prilika za bliskost

U serijalu "Moj ramazan", koji tokom ramazana objavljujemo na portalu Preporod.info, naši sagovornici govore o ovom mjesecu iz ličnog ugla, dijeleći s nama kratka, neposredna razmišljanja o tome kako ramazan oblikuje njihov svakodnevni život, navike i prioritete.

Riječ je o zapisima osoba iz različitih oblasti društva, koji ramazan opisuju onako kako ga danas žive – kroz iskustvo, sjećanje, praksu ili lični osjećaj duhovne potrebe.

Niko od njih ne tumači ramazan drugima, već ga svjedoči i dijeli s nama. Upravo u tome je vrijednost ovih kratkih odgovora koji pokazuju kako se ramazan, bez velikih riječi i teorijskih objašnjenja, prelama u stvarnim životnim okolnostima, između profesionalnih obaveza, lične discipline i odnosa prema drugima.

Danas nam o svom iskustvu ramazana govori prof. Lamija Alili, vjeroučiteljica i muallima iz Zagreba, koja je, kao dijete imama, djetinjstvo provela u Foči, Kopačima kod Goražda, Sarajevu i Dubrovniku.

1. Kako danas, s trenutnim životnim iskustvom, doživljavate ramazan i njegov dolazak?

S godinama sam naučila da ramazan nije samo mjesec posta već mjesec u kojem čovjek provjerava svoje srce. Zato danas ramazan dočekujem mirnije nego nekada.

U mladosti je to bilo uzbuđenje, iščekivanje i dinamika; danas je dubina, sabranost i unutarnje preslušavanje. Dolazi nam kao vrijeme u kojem se čovjek vraća mjeri u riječima, odnosima i obavezama.

2. Koji je prvi ramazan kojeg se živo sjećate i zašto je ostao urezan u Vašem pamćenju?

Odrastala sam kao dijete imama, pa su se sredine mijenjale. Od Foče, Kopača kod Goražda, preko Dubrovnika i Sarajeva pa do Zagreba. Iz Kopača pamtim velike džematske iftare za koje su se danima pripremale djevojke i mladići pod vodstvom mojih roditelja. Tada sam prvi put osjetila ljepotu zajedničkog rada i služenja drugima.

Najdublje pamtim ramazane na Vratniku. Posebna "ekskluziva" bila je paliti kandilje. Za djevojčicu, to je bila čast i odgovornost. Lijepa je bila pomisao da će "mojim sebebom", kad se svjetla upale, cijela mahala znati da je stigao akšam.

Dubrovnik me, prije više od četrdeset godina, naučio ustrajnosti. Dugi ljetni dani i sunce koje ne žuri da zađe. Kratke noći, manjak sna, dječja iscrpljenost i ponos što izdržavamo do akšama. Roditelji su sestri i meni olakšavali post brižnošću koja se ne zaboravlja. A džematlije iz slastičarske porodice Hajdari takmičile su se tko će nas ljepše obradovati, jer bilo je rijetko da tako sitna djeca poste cijeli ramazan. Bila je to tiha i plemenita briga zajednice nad djecom, briga koja gradi čovjeka.

Sjećam se i rahmetli Suade Dilberović, koja je tada, kao srednjoškolka, prodavala sladoled blizu Porporele. Nama mlađima bi ga, protekcijom, točila u zdjele, da ga bude više i da ga lakše sačuvamo do iftara. Taj mali čin pažnje ostao je velika uspomena. Obraćala bi nam se s blagim osmijehom, kao starija sestra koja razumije koliko je dug dječji post. Kasnije će, u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, postati prva žrtva opsade Sarajeva. Za mene će, osim kao simbol stradanja, ostati i primjer rada, učenja i dostojanstva, ali i simbol dobrote, gracioznosti i elegancije. I zato je ne zaboravljam u dovama.

3. Postoji li ibadet ili ramazanska praksa kojoj se posebno radujete?

Na prvo mjesto uvijek stavljam čast i odgovornost što sam supruga kurra hafiza,  koji veliki dio svog života, a posebno ramazana, posvećuje učenju i ponavljanju Kur’ana.

U toj njegovoj posvećenosti ja sam tek mala karika, ali meni izuzetno dragocjena. Osjećam se počašćenom kada ga mogu preslušavati, pratiti njegovo učenje i biti dijelom tog procesa. Naša veza s Kur’anom ne prestaje tokom cijele godine, ali u ramazanu ona postaje intenzivnija, sabranija i snažnija. Kur’an tada zaista dolazi u središte svega. Oko njega se oblikuju dani, raspoređuju obaveze i usmjeravaju misli. To nije samo porodična praksa, nego duhovna osovina našeg doma.

Posebno mjesto u mom srcu imaju i mukabele. Ženske mukabele u Carevoj, a kasnije i u Hadžijskoj džamiji u Sarajevu, koje smo, uz budnu pažnju sarajevskih hafiza i bula, učile kao učenice Gazi Husrev-begove medrese, oblikovale su moju mladost, učile disciplini, ali i nudile snagu i zajedništvo. 

Danas, kada 26. godinu zaredom, u Zagrebu učimo žensku mukabelu i kada slušam kako je uče i moje učenice, osjećam sreću zbog kontinuiteta. 

4. Kako uspijevate uskladiti profesionalne obaveze i duhovne potrebe?

Ramazan ne doživljavam samo kao lični ibadet. Naučila sam da se profesionalno i duhovno ne razdvaja. Ako je nijjet ispravan, onda i poučavanje postaje ibadet. Kao muallima i vjeroučiteljica, ramazan živim i privatno i profesionalno. U Zagrebu ga najviše živim kroz svoje učenike/mekteblije. Zahvaljujući njima, imam privilegiju gledati kako vjera raste pred mojim očima. Djeca poste svoje prve dane ili "našivaju", postavljaju ozbiljna pitanja, bore se s umorom, žele uspjeti i, naposlijetku, s ponosom izdrže. Njihova iskrenost podsjeti me na suštinu posta. U njihovim pitanjima, dječjem ponosu i umoru, vidim vlastito djetinjstvo.

5. Postoje li trenuci iz ramazana koji su Vas godinama mijenjali?

Sarajevo je ramazanu dalo dubinu. Ramazanske noći na Vratniku imale su poseban hod i tiho su, ali odlučno, pomicale granice. Čekanje somuna, paljenje kandilja, uspon prema džamijama i takmičenje tko će ih više "promijeniti", teravije na sofama, pod svodom neba te draga i poznata lica više generacija. A nakon teravija, čuvena ramazanska sijela. Riječi izgovorene s mjerom. Osmijesi bez suvišne buke. Zikr, ilahije i pjesme uz tarabuke, kudume ali i gitare.

Ratni ramazani naučili su me da svjetlost ne dolazi iz vanjskih okolnosti, nego iznutra. Da vjera nije luksuz mira, nego snaga opstanka, poučili su me suštini posta. Tada shvatite da niste samo netko tko govori o socijalnoj dimenziji posta, nego da je i sami živite. Iftari i ručkovi bili su skromni, ali post se nije prekidao. Shvatili smo da smo i mi među onima na koje se odnosi poziv na strpljenje i dijeljenje. Naučila sam da dostojanstvo ne dolazi iz obilja, nego iz ustrajnosti.

U Zagreb sam došla s tim svjetlom u sebi. Nakon sarajevskih mahala, trebalo je naučiti živjeti ramazan drugačije. S godinama braka, majčinstva i nastavka muallimskog i vjeroučiteljskog poziva, počela sam razumijevati ogromnu misiju Islamskog centra u Zagrebu.

Ramazani u kojima sam postala majka donijeli su novu odgovornost. Postala sam čuvar amaneta. Brinula sam o ishrani malih postača, o njihovom zdravlju, snazi i radosti, ali i njihovom razumijevanju vjere. Željela sam da zavole post, da ga osjete kao bliskost i privilegiju, a ne kao teret.

U takvim trenutcima intenzivnije razmišljah o roditeljima, Devli i Abdulgafaru, i rahmetli majki Vediji. Onako kako su sestri Lejli i meni prenosili vjeru, s mjerom, toplinom i strpljenjem, s ljubavlju i bez straha, nastojala sam i ja prenositi svojoj djeci i djeci koju poučavam.

Zagrebački ramazani naučili su me i kontinuitetu. Najdublje me dirne kada mi bivši učenici, danas odrasli ljudi, dovedu svoju djecu i kažu: “Muallima, sada su vaši.” U tom trenutku osjetim da je odgoj trag koji nadživi generaciju i da je amanet nastavljen. To su trenuci tihe zahvalnosti.

Općenito gledajući, ramazan u Zagrebu me naučio širini. Ovdje se susreću ljudi različitog porijekla, različitih životnih priča, ali iste potrebe za smislom. Navrate i susjedi koji nisu muslimani jer, kažu, osjete neku toplinu. I tada iznova shvaćam da ramazan ne gradi zidove. On gradi mostove. To su lijepi primjeri na koje, u moru sivila, treba ustrajno ukazivati.

6. Šta u Vašem domu ili porodici čini ramazansku atmosferu posebnom?

Jednostavnost i svjesnost da ramazan nije savršenstvo, nego proces. U našem domu ramazan je tišina pred ezan, iščekivanje kandilja, zajednička dova, ali i miris kafe. To je i osjećaj da vrijeme usporava, prije nego opet, pred samu teraviju, potpuno ubrza. Imamo zajedničke iftare u kojima nema pretjerivanja. Naučila sam da djeca, iako imaju svoja omiljena ramazanska jela, mnogo više pamte atmosferu, ton glasa, blagost i sabur, nego jelovnike i bogatstvo sofre. Zato se  trudimo da post ne bude pritisak, nego prilika za bliskost.

7. Kako vidite značaj posta u savremenom, ubrzanom životu?

Rekla bih da je post danas potrebniji nego ikada. U svijetu rasutih pažnji on nas sabire. U kulturi viška on nas uči mjeri. U vremenu stalne buke on vraća tišinu. Post nas podsjeća da čovjek nije samo tijelo koje troši, nego duša koja traži smisao. On je alat za samodisciplinu i unutarnju ravnotežu. U ubrzanom ritmu dana, kada stres, hitnost i obaveze često preplave čovjeka, post nas podsjeća da zastanemo i preispitamo svoje odluke, da kontroliramo impulzivne reakcije, da njegujemo pažnju prema drugima i da ne živimo samo za trenutne potrebe i užitke. 

8. Koju poruku smatrate najvažnijom u ramazanskim noćima?

Ramazan nas uči da se vjera ne izražava samo riječima ili ritualima, nego djelima: kroz strpljenje, pažnju, solidarnost i poštovanje. Svaka noć nas podsjeća da male svakodnevne odluke, poput toga kako se odnosimo prema drugima, kako činimo dobro ili ostajemo smireni, grade trajnu vrijednost u životu i zajednici. U ubrzanom svijetu, to je praktična poruka: post nije teret, nego alat za oblikovanje karaktera i očuvanje unutarnjeg mira, dok nas istovremeno povezuje s drugima. Po meni je, također, u vremenu općeg beznađa, važno ustrajno promovirati nadu i optimizam.

9. Na koji način ramazan utiče na Vaše razumijevanje brige prema drugima?

Ramazan me uči da je briga suština vjere. Kao što je zajednica bdjela nad mojim djetinjstvom, od roditelja do džematlija, tako danas osjećam odgovornost da budem oslonac drugima. Posebno djeci. Kada vidim trag ramazana u ličnostima svojih mekteblija, u njihovoj blagosti, saburu, osjećaju odgovornosti, shvatim da je to najljepši plod zajedničkog truda. Vidim kako se oblikuju i znam da će jednog dana i oni nekome biti svjetlo, jer svaka generacija ima svoje kandilje koji se prenose. A onda shvatim da moj život stoji između dva svjetla: kandilja na Vratniku i svjetla u očima mojih brojnih, voljenih zagrebačkih učenika.

A ramazan je most između njih. On me vraća djevojčici koja s uzbuđenjem pali svjetlo mahalske džamije. I istovremeno me stavlja pred djecu koja čekaju da im pokažem kako se svjetlo čuva. Jer ramazan je, zapravo, prenošenje svjetlosti. Sa munare na munaru. Sa učiteljice na učenika. Sa roditelja na dijete. Ako mu dopustimo, on nas promijeni  i ostavi u nama svjetlo koje nastavljamo prenositi dalje. Na nama je da ga upalimo i sačuvamo.

10. Ako biste mogli izdvojiti jednu misao o ramazanu?

Rekla bih da ramazan ne treba "odraditi", nego mu dopustiti da nas promijeni. Jer on je most između generacija, između mahale i centra, između djetinjstva i zrelosti, a meni lično, između Sarajeva i Zagreba. On nas uči da čuvamo ono što smo primili i da ga, obogaćeno vlastitim iskustvom, predamo dalje tiho, dostojanstveno i s ljubavlju.

(Preporod.info)