Od petka do petka: Jasmin Latifović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 20. do 26. februara 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Jasmin Latifović, imam džemata Bosanski Mesdžid Florida, Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike.

Petak, 20. februara 2026.

Mirisi ramazana na obali Floride. Nakon sabah-namaza, dok se svijet polahko budi, često prošetam i posmatram kako se jutro rađa nad obalom Floride. Sunce se lagano uzdiže iznad horizonta, a njegovi prvi zraci presijavaju se po mirnoj površini mora, stvarajući prizor koji podsjeća na Allahovu savršenu ljepotu stvaranja. U tim trenucima tišine, dok svjež povjetarac prolazi kroz krošnje palmi, osjećam poseban smiraj koji riječima nije lahko opisati.

Moj dan ovdje već dvadeset i pet godina započinje uz miris mora i palmi, uz zvuke galebova i šum talasa koji udaraju o pješčane plaže. Navikao sam na toplu klimu Floride; zavolio sam njene duge obale, beskrajno plavetnilo i lagani ritam života koji nosi duh otvorenosti. Palme, sunce i pijesak postali su dio moje svakodnevnice, ali ovih dana, dok traje mubarek mjesec, čini se da i priroda poprima drugačiji miris, miris ramazana.

Ramazan na Floridi nosi posebnu ljepotu. Dok se nebo boji zlatnim nijansama nakon sabaha, srce je ispunjeno zahvalnošću što se ibadet može živjeti i daleko od rodne zemlje, a opet tako blizu njenim vrijednostima. U tim jutarnjim šetnjama mislima često odlutam prema Bosni, ali istovremeno osjećam kako se i ovdje, među palmama i morskim povjetarcem, gradi jedan novi prostor duhovnosti i zajedništva.

Posmatrajući izlazak sunca, razmišljam kako svaki novi dan posta donosi novu priliku da čovjek popravi sebe, da bude bolji prema drugima i da u srcu obnovi vezu s Gospodarom. I baš kao što se sunce svakog jutra iznova rađa nad morem, tako se i duša u ramazanskim danima iznova budi, pronalazeći snagu u Kur’anu, namazu i susretima s džematlijama koji dijele isti put.

Ove džume pripremao sam ramazansku hutbu kroz ajete sure Fatir, nastojeći prenijeti poruke o Allahovoj milosti, stvaranju i podsjećanju na odgovornost čovjeka. Posebno me raduje činjenica da je sve više mladih ljudi prisutno na džuma-namazu; njihova lica u safovima ulijevaju nadu da Zajednica ima lijepu budućnost i da trud uložen u rad s omladinom donosi plodove.

Nakon džume, kao i obično, zadržali smo se u razgovorima o raznim temama. Ovoga puta glavna tema bio je ramazan i prilagođavanje svakodnevnih navika postu, pa smo kroz osmijeh zaključili da ćemo na neko vrijeme morati pauzirati igranje fudbala. Iako sam već zakoračio u pedesetu godinu života, još uvijek rado igram, što omladinu na neki način fascinira i dodatno nas povezuje. Upravo kroz sport i druženje gradimo mostove između generacija.

Nakon kraćeg odmora nastupila je ikindija i mukabela, na kojoj smo proučili treći džuz Kur’ana. Poslije mukabele uputili smo se kod porodice Karić iz Poloznika, gdje smo iftarili u toploj i lijepoj atmosferi. Vrijedna domaćica i gostoljubivi domaćin pripremili su ukusnu hranu, a osmijesi i zajednička dova poslije iftara podsjetili su nas na bosanske sofre i tradiciju koju nosimo u srcu.

Nakon kahve i ugodnog muhabetа svi smo se uputili u džamiju na jaciju i teravih-namaz. Džamija je bila prilično puna, s obzirom na radni dan.

Poslije namaza nastavili smo kratko druženje, a nakon male pauze uslijedio je naš redovni zikr, koji praktikujemo već dvadesetak godina. Tim zajedničkim ibadetom zaokružili smo još jedan mubarek dan petak, s nadom da će nam Allah ukabuliti trud i ibadet.

Subota, 21. februara 2026.

Treći je dan posta i osjećam kako se polahko privikavam na njegov ritam, blagodati i izazove koje nosi. Svaki novi ramazanski dan za mene otvara prostor za jačanje sabura, discipline i zahvalnosti, a u džematu se sve više osjeti posebna živost i radost zajedništva koja me iznova podsjeća koliko je ramazan dar.

Subotnje jutro započeo sam sabah-namazom uz prisustvo većeg broja džematlija. Nakon sabaha sam učio mukabelu, a prisutnima sam ponudio i kratak tefsir četvrtog džuza, podsjećajući sebe i njih da Kur’an nije samo za učenje nego i za razumijevanje i življenje u svakodnevnici.

Poslije podne-namaza vrijeme sam posvetio radu s najmlađima. Djeca su s velikim entuzijazmom pripremala snimanje ramazanskog programa, a prostorije džamije bile su ispunjene osmijesima, učenjem i dječijom radošću. Posebno me raduje činjenica da mnoga djeca ovdje već od devete ili desete godine poste; to je znak koliko roditelji ulažu truda u njihov odgoj i koliko džemat ima važnu ulogu u očuvanju vjere i identiteta. Život u Americi nosi mnoge izazove i svjestan sam koliko je potrebno strpljenja da se sačuvaju islamski i bosanski korijeni, zato su ovakve aktivnosti za mene neprocjenjive.

Održao sam i halku Kur’ana za prvi nivo učenika i s ponosom gledao njihov napredak u učenju i pravilnom izgovoru harfova.

Iftar smo ove večeri pripremili i dočekali u svojoj kući. Dok je hanuma začinjavala supu i zalijevala burek od sjeckanog mesa, ja sam pravio miješanu salatu, a djeca postavljala sofru, čekajući vrijeme iftara.

Prije jacije održao sam predavanje pod nazivom „Ramazan nije samo sezonska praksa“, podsjećajući sebe i prisutne da ramazanski duh treba živjeti tokom cijele godine kroz ibadet, lijep ahlak i međusobnu brigu.

Nedjelja, 22. februara 2026.

Zora je i ove nedjelje započela u posebnoj ramazanskoj tišini sehura, u krugu moje porodice. U toj tišini, dok svjetla u kući prigušeno sijaju, osjeti se poseban mir koji samo ramazan može donijeti. Iako su noći kratke, na sehur ustajemo s lahkoćom i nekom unutarnjom radošću. Čekamo posljednje minute prije početka posta da popijemo vodu i upotpunimo adete sehura, svjesni da je i taj mali trenutak ibadet.

Sabah u džematu bio je posebno lijep. Safovi su bili dobro popunjeni. Nakon namaza učili smo sabahsku mukabelu i kratko sam se osvrnuo na poruke Kur’ana, podsjećajući sebe i prisutne koliko je važno stalno se vraćati Njegovoj riječi. Ti jutarnji susreti meni lično daju snagu koja me prati kroz cijeli dan posta.

U toku dana klanjali smo podne i ikindiju, a poslije ikindije proučili i ikindijsku mukabelu. Napolju me dočekao iznenadni hladni sjeverac. Nakon nekoliko dana lijepog i toplog vremena, naglo je zahladilo.

Pred akšam sam produžio kod hadžije Kadrije i njegove hanume Merke Karić na iftar. Oni već godinama provode po šest mjeseci u Bosni i šest u Americi, pa su nanijetili da prije povratka u domovinu upriliče iftar za nekoliko familija, a haman samo što nisu krenuli na put. U toj njihovoj namjeri osjetio sam posebnu ljubav prema zajednici.

Uz dovu i blagoslov zahvalili smo domaćinu na pozivu, i obećali uz smijeh, da ćemo i naredne godine doći na iftar ako nas pozovu.

Ponedjeljak, 23. februara 2026.

Ponedjeljak nam donosi pravo zahlađenje na Floridi. Na sabah-namaz džematlije pristižu u jaknama, što ovdje i nije tako česta slika. Ipak, uprkos hladnijem jutru, safovi su lijepo popunjeni i na licima prisutnih vidim ramazansku odlučnost.

Radni dan odmah donosi svoj ritam. Djeca odlaze u školu, hanuma na posao, a mene čekaju obaveze oko džemata, priprema programa, telefonski razgovori i susreti s džematlijama. Taj tempo osjeti se i kroz nešto manji broj prisutnih na podne i ikindija-namazu, ali kontinuitet učenja ne izostaje. Danas učimo šesti džuz Kur’ana i raduje me što kod prisutnih vidim iskrenu želju da ramazanske dane ispune ibadetom.

U kasnim popodnevnim satima vraćamo se kući i započinje priprema iftara. U tim trenucima posebno osjetim toplinu porodičnog ambijenta. Djeca ponekad imaju svoje želje za iftar, pa se trude da na sofru dodaju nešto što ih raduje. Dok iščekujemo ezan i trenutak iftara, na televiziji često ide repriza Hayatovog ramazanskog programa. Kroz ilahije, poznati govor i slike iz domovine, u kući osjetimo miris Bosne i ramazansku atmosferu koja nas podsjeti na dane provedene među najmilijima.

Iftarimo u krugu porodice, u tišini zahvalnosti na blagodatima koje nam je Allah podario. Nakon toga odlazim u džamiju gdje klanjamo jaciju i teravih-namaz. Uče se ajeti iz sure El-Mu’minun, a dok ih slušam i predvodim namaz, razmišljam o osobinama istinskih vjernika i važnosti čuvanja srca od nemara.

Zbog radnog dana i osjetno hladnijeg vremena, poslije teravije se ne zadržavamo dugo.

Utorak, 24. februara 2026.

Jutro ponovo sviće svježe, ali meni ta svježina prija. Kao da hladniji zrak dodatno razbistri misli i podsjeti me da je svaki ramazanski dan nova prilika.

Ovih dana s posebnom radošću pratim kako naši džemati širom Amerike provode ramazan.

Na vijestima vidim na sjeveru pao veliki snijeg; gledam slike zatrpanih puteva i džematlija koji kroz mećavu dolaze u džamiju. Razmišljam kako je njihov trud ogroman. Nama je ovdje na Floridi Allah dao blagodat svježeg, ali ipak podnošljivog vremena. Ipak, svaki dolazak u džamiju je ibadet a možda su nagrade još veće onima koji kroz snijeg i hladnoću čuvaju safove.

Tokom dana klanjam podne i ikindiju, a potom učimo sedmi džuz Kur’ana. Kratko se osvrnem na poruke koje nas pozivaju na strpljenje i oslonac na Allaha. Ali dan ne prolazi bez iskušenja. Dobijam vijest da je jedan naš džematlija preselio na ahiret. Zastanem na trenutak. Takve vijesti uvijek presjeku čovjeka, ma koliko bio spreman. Ostatak vremena provodim u telefonskim razgovorima s porodicom, dajući upute oko organizacije dženaze. U tim trenucima osjetim koliko je važno da budemo jedni drugima oslonac. Blagodat je što imamo svoje mezarje, mjesto gdje se ukopavamo kao u Bosni, s istim običajima, istom dovom i istom nadom u Allahovu milost.

Pred akšam odlazim kod Mirnesa i Time na iftar. Njihova kuća ispunjena je toplinom i jednostavnošću koja podsjeća na bosanske domove. Na sofri teleći paprikaš i ćevapi s pravim sarajevskim somunima, miris me vraća mislima na Čaršiju i Sarajevo. U tim trenucima zaboravim da smo hiljadama kilometara daleko. Ramazan briše granice.

Nakon iftara odlazimo na jaciju i teraviju. Učim ajete iz sure Junus, i dok na kraju namaza učimo dovu, razmišljam o Allahovoj milosti i stalnom pozivu na pokajanje. Noć ima posebnu tišinu, onu ramazansku, koja umiruje srce.

Srijeda, 25. februara 2026.

Ramazanske zore imaju posebnu ljepotu, kao da i vrijeme uspori. Dok se upućujem prema džamiji, svjež zrak mi puni pluća, a iz komšiluka se uveliko čuje pijetao. Taj zvuk me u trenu vraća u djetinjstvo, u selo, u jednostavna jutra kad se budilo uz kukurikanje i miris svježe trave. Pomislim kako je zanimljivo da i ovdje, na Floridi, neko drži kokoške. U tom spoju palmi i pijetla osjetim kako se dva svijeta susreću u mom srcu.

Sabah-namaz u džamiji za mene uvijek ima posebnu težinu, a u ramazanu ta duhovna snaga još je izraženija. Nakon namaza učimo osmi džuz Kur’ana i kratko se osvrnem na poruke koje nas pozivaju na strpljenje, iskrenost i ustrajnost. Posebno me raduje što nekoliko mladića redovno dolazi na sabah, sasluša učenje džuza, a zatim produže u školu ili na posao.

Nakon sabaha zadržavam se s nekoliko omladinaca iz Džematskog odbora. Razgovaramo o ideji izgradnje novog košarkaškog igrališta pored džamije. Smatram da bi to bio veliki hajr za zajednicu, mjesto koje bi okupljalo još više mladih. Posebno me raduju ideje koje mi iznosi Dino, član odbora, njegova energija i vizija pokazuju koliko mladi žele dati doprinos džematu. Takvi razgovori mi ulijevaju nadu da Zajednica ide naprijed.

Do podnevnih sati završavam obaveze vezane za džemat, a potom klanjam podne i ikindiju. Posebnu radost mi donosi grupa tinejdžera koji svakodnevno sa mnom uče mukabelu. Njihova energija, trud i želja da napreduju bude u meni osjećaj zahvalnosti, ramazanska svjetlost očito nastavlja živjeti kroz nove generacije.

Nakon mukabele žurimo kućama, jer je ostalo tek nekoliko minuta do akšama. Dok sjedimo za sofrom, osjećam kako se domovina približi kroz okus i miris.

Večeras smo jaciju i teravih pomjerili pola sata kasnije, kako bismo džematlijama dali dovoljno vremena da u miru iftare, klanjaju akšam kod kuće, popiju kahvu i stignu na vrijeme u džamiju. Iako je broj prisutnih nešto manji, što je razumljivo zbog radnog dana i udaljenosti nekih porodica, atmosfera je ispunjena smirajem.

Četvrtak, 26. februara 2026.

Jutro započinjemo uz sehur i miris bosanske kahve koji se širi kućom. U toj tišini pred zoru osjeti se posebna bliskost. Kćerka je jutros pomalo nervozna, tokom dana ima intervju za veliki posao. Vidim u njenim očima uzbuđenje i strah, pomiješane zajedno. Smirujem je riječima da je Allah Taj Koji određuje nafaku i otvara vrata kada je vrijeme. Proučim dovu za hair i preporučim joj da i sama nakon sabah-namaza učini isto, da srce preda Onome u Čijim je rukama svaki ishod.

Nakon toga produžavam u džamiju. Jutro je toplije nego prethodnih dana; zrak je ugodan, a nebo vedro. Klanjamo sabah i učimo deveti džuz Kur’ana. Ostajem u džamiji nešto duže nego obično, jer me čekaju obaveze oko dženaze našeg džematlije. Pripremam smrtovnicu, zatim odlazim da kupim potrebnu opremu, daske, ćefine i slova za bašluk. Ti trenuci uvijek nose posebnu težinu; podsjećaju koliko je život prolazan i koliko je važno da iza čovjeka ostane dobro djelo i lijepa riječ.

Obavljam još nekoliko telefonskih razgovora vezanih za organizaciju dženaze, usklađujući termine i dogovarajući detalje s porodicom. Između tih poziva stiže vijest koja unosi radost u naš dom, kćerka se vraća s intervjua sva sretna, ponudili su joj posao. Nedugo zatim dobija i poziv iz druge firme, pozivaju je na još jedan intervju. U tom trenutku srce mi je puno zahvalnosti. Hvala Gospodaru na Njegovim blagodatima i na podsjetniku da se oslonac na Njega nikada ne gubi.

Večeras iftarimo u kući. U goste nam dolazi badžo sa svojom porodicom. Sofra je jednostavna, ali puna topline. Mali Ali je posebno raspoložen; ponosno kaže da je postio pola dana. Njegova dječija iskrenost i radost dodatno nas oraspolože.

Jaciju i teraviju završavamo u lijepom halu. Nakon namaza zadržavamo se malo ispred džamije; razgovaramo, planiramo, osjeti se poseban duh jer je sutra petak.

Kada dođem kući, ne završava se moj dan. Sjedam da pripremim dvije hutbe jednu na bosanskom, a drugu na engleskom jeziku, zbog naše druge braće koja ne razumiju bosanski. Dok pišem, razmišljam kako je blagodat služiti zajednici na oba jezika i spajati različite kulture u istom safu.

Dan završavam umoran, ali ispunjen. Između brige za dženazu i radosti zbog kćerkinog uspjeha, još jednom osjetim kako se život sastoji od iskušenja i blagodati, a sve je u Allahovoj mudrosti.

(Preporod.info)