MOJ RAMAZAN | Amel Tuka: Mislimo i na one koji se iftare samo vodom i hljebom

U serijalu "Moj ramazan", koji tokom ramazana objavljujemo na portalu Preporod.info, naši sagovornici govore o ovom mjesecu iz ličnog ugla, dijeleći s nama kratka, neposredna razmišljanja o tome kako ramazan oblikuje njihov svakodnevni život, navike i prioritete.

Riječ je o zapisima osoba iz različitih oblasti društva, koji ramazan opisuju onako kako ga danas žive – kroz iskustvo, sjećanje, praksu ili lični osjećaj duhovne potrebe.

Niko od njih ne tumači ramazan drugima, već ga svjedoči i dijeli s nama. Upravo u tome je vrijednost ovih kratkih odgovora koji pokazuju kako se ramazan, bez velikih riječi i teorijskih objašnjenja, prelama u stvarnim životnim okolnostima, između profesionalnih obaveza, lične discipline i odnosa prema drugima.

Danas nam o svom iskustvu ramazana govori Amel Tuka, najbolji bosanskohercegovački atletičar i osvajač srebrne medalje sa Svjetskog prvenstva 2019. godine i bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu 2015. godine.

U disciplinama na 400 i 800 metara i danas drži rekord Bosne i Hercegovine.

Olimpijski komitet BiH izabrao ga je 2019. godine za našeg najboljeg sportistu.

Amel Tuka također je predsjednik džemata Nur-Verona, koji djeluje pri Islamskoj zajednici Bošnjaka Italije.

1. Kako danas, s trenutnim životnim iskustvom, doživljavate ramazan i njegov dolazak?

Danas sam još svjesniji značaja samog mjeseca ramazana, njegove blagodati i svega što donosi sa sobom. Ali mi je posebno drago što još uvijek u srcu budi emociju i radost njegovog dolaska.

2. Koji je prvi ramazan kojeg se živo sjećate i zašto je baš taj ostao urezan u Vašem pamćenju?

Prvi ramazan je uvijek vezan za djetinjstvo i ustajanje na sehur sa mamom, babom i sekom, zatim radovanje maminom iftaru. Svaki dan mjeseca ramazana smo provodili u kući, tj. iftarili se u svojoj kući i time jačali i njegovali porodicu i sam odnos unutar porodice.

3. Postoji li ibadet ili ramazanska praksa kojoj se posebno radujete i koja vam donosi unutrašnji mir?

Slušanje i praćenje mukabele je nešto što se doda intenzivnije s obzirom da ostale propise izvršavam i mimo mjeseca ramazana.

4. Kako uspijevate uskladiti profesionalne obaveze i ramazanske duhovne potrebe?

Kada se poredaju prioriteti i napravi plan, onda je sve puno lakše i ide svojim tokom. Čvrsta volja u svemu donosi rezultate i tada ne postoje prepreke na putu. I sve je lakše kada se na to doda iskren nijet.

5. Postoje li trenuci iz ramazana koji su vas godinama mijenjali – vrijednosti, pogledi, odnosi prema ljudima?

Ja se lično trudim uraditi jedan “update”, pokušati sebe kao ličnost unaprijediti, poboljšati na poljima na kojima imam prostora za to. I što je najvažnije da tu verziju “novog sebe” koristim u ostalim mjesecima do ponovnog “updatea”. A uvijek ima prostora na radu na samome sebi.

6. Šta u vašem domu ili porodici čini ramazansku atmosferu posebnom – običaji, zajedničke prakse, detalji?

Prije svega se trudimo u ovom mjesecu malo ‘usporiti’ vrijeme. Da ustajemo i uživamo u sehurima, a posebno radovanju iftarima. Da kao porodica budemo zahvalni na svim blagodatima što nam je Uzvišeni dao i svakom zalogaju hrane koje ima u izobilju danas. Čvrsta i zdrava porodica je najljepši ukras u svemu.

7. Kako vidite značaj posta u savremenom životu, koji je često ubrzan, stresan i fragmentiran?

Uvjerimo se po ko zna koji put da je najlakše postiti od hrane. Da čovjek može izdržati sate i sate bez hrane, ali postiti od drugih stvari je jedan veliki ispit za sve nas. I taj post je najvažniji, on nas i čini i stvara boljim verzijama svakog od nas.

8. Koju poruku smatrate najvažnijom u ramazanskim noćima – sebi, svojoj porodici, zajednici?

Mislimo više na naše komšije, ljude oko sebe, to nam je dužnost kao muslimana, ne smije nam komšija biti u brigama a mi uživati u svim blagodatima i ne dijeliti to sa svojim komšijom. Gospodar nam i daje nafaku, ali ne da je čuvamo samo za sebe, već da udjeljujemo i pomažemo onima kojima je potrebno!

9. Na koji način ramazan utiče na vaše razumijevanje brige prema drugima?

Moram biti iskren i kazati da me boli duša kada vidim danas na društvenim mrežama, televizijama, portalima…mnoštvo objava o hrani, šta trebamo i kako trebamo jesti, kako nam treba izgledati trpeza itd. A da li pomislimo na one koji se iftare samo vodom i hljebom? Mislimo li na mnoge koji nemaju i ne mogu priuštiti sve to sto nam nameću kao trend za vrijeme ramazana? Gdje nam je skromnost? I što me dodatno pogodi kada to čujem iz usta pojedinih hafiza, obrazovanih i učenih ljudi…kako nemaju osjećaja za one među nama, a mnogo ih je, koji npr. meso sebi priušte samo u nekim posebnim trenucima, a nameće se svakodnevno da na trpezi mora biti “protein” i to idemo u detalje, daj nam piletinu ili ribu da nam, pobogu, ne bude teško stomaku poslije!

10. Ako biste mogli izdvojiti jednu misao ili preporuku o doživljaju ramazana, šta bi to bilo?